Klub čitatelja
Nisam imala vremena u Danu u kojemu je važno grliti se, ljubiti, smijati se, izmjenjivati zaljubljene poglede, poklanjati Zvečevo čokolade Samo ti i Volim te, napisati nešto prigodno na tragu #pokloniljubav pa sam odlučila zadnji tjedan veljače započeti traganjem za odgovorom na pitanja Što je zapravo ljubav? Je li to osjećaj, konstrukcija ili odluka? Je li ljubav univerzalna ili se razlikuje od kulture do kulture?. Čitam eseje Tomislava Sabljaka o W.D. Audenu, u jednom od njih ukazuje ovaj autor kako Auden u pjesmi „Lullaby“ ulazi u naše emocije, u naša osjetila, on pobuđuje u nama glavno pitanje – je li njegova ljubav, je li, uostalom i naša ljubav – zaista stvarna i moguća ili je samo iluzija. Čini to u prva dva stiha: „Položi svoju sanjivu glavu, ljubavi moja./Nježno na moju nevjernu ruku./. Razmišlja Sabljak citirajući ih o toj stalnoj potrebi jednog za drugim. O tome kako smo trajno potrebni jedno drugom.
Čini mi se kako je ova tema u posljednje vrijeme postala dominantom literature i filmske industrije, u različitim se žanrovima nastoji ona staviti u kontekst samoće, prepuštenosti samome sebi, odvojenosti od bližnjih. U trenucima velikih ljubavi u četiri zida i onih (ne)ljubavi na daljinu postavlja se ONA kao fenomen koji svoj konačni ispit tek očekuje (kada mjere popuste!?).
Sinoć sam gledala šarmantan poljski film „Ljubav na kvadrat“ u kojemu su četiri riječi umetnute umjesto prometnih znakova pri snimanju reklame za novu liniju automobila: zaljubljenost, strast, zavist, ljubav….
Prisjetila sam se jednog svog teksta napisanog na ovu temu prije desetak godina, a i autora na čije sam duhovite promocije knjiga rado odlazila posebno kada sam na naslovnici drugoga izdanja njegove knjige „Konstantin Bogobojazni-manjinski roman“ vidjela poznate mi ruke iz ciklusa Rosebud (pupoljak) sa izložbe fotografija Mie Vesovića iz 1985. godine.
h
Helena Sablić Tomić, „O strasti, čitanju, dokolici“, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.
Ima li strasti u hrvatskom suvremenom romanu?
Uoči svitanja 20. 11. 2011.
Kako napisati ljubavni roman kada je milenijski cyber kontekst u kojemu ne postoje stabilne vrijednosti čitane bez dvostrukog svjetonazorskog obrata ukinuo poetičke zakonitosti žanra koji se temelji isključivo na prepreci između dvoje ljubavnika? Jer prošlost više ne pomaže u razumijevanju budućnosti, sadašnjost je prožeta slučajem, hirom vremena, nepredvidljivošću. Kodeks zbilje naprosto je „zaboravio“ temeljne pojmove Luhmannove ljubavi kao pasije i njezina kodiranja intimnosti u tekst. Upravo je ljubav označena riječima kao što su prekršiti, prekoračiti, prerušiti se, izazvati dvoboj (mnoge kategorije stjecanja identiteta suočavaju se s mogućnošću neuspjeha).
Zašto se ljubav još uvijek nužno veže uz svoj arhetipski zadan suprotno intoniran pojam mržnje kada smo i sami suvremenici upravo dogođene priče o ljubavi, mržnji i strasti koja povezuje i razara, istine o Nataschi i njezinom zlostavljaču i skrbniku, silovatelju i ljubavniku? Jer upravo se on nakon njezina bijega i javnoga intervjua bacio pod vlak, da bi ona potom sva u suzama priznala kako njegov sprovod ne može proći bez nje. Izlaze li na kraj hrvatski suvremeni prozaici sa svim spomenutim zamkama ljubavnoga žanra, sa svim tim individualnim razlikama u zbilji? Služe li njihove proze o ljubavi samo da bi se pokazalo da se jedna osoba razlikuje od bilo koje druge, da je indivudalna prepoznatljivost rezultat samosvojnosti i osobnosti, egzistencijalne prisutnosti, društvene angažiranosti i intimne određenosti? Ili je pak izostanak opisa strasnih ljubavi i još strasnijih iskaza mržnje u njihovim tekstovima posljedica širih kontekstualnih promjena do kojih dolazi u ovim tranzicijskih vremenima koja kao da citiraju onu Verlainovu šifru odaslanu uoči početka iskrcavanja na Normandiju. Onu koja kaže da se srce ubija monotonijom. Ili je pak Kipkeova poruka POTREBNO JE OBUZDATI STRASTI utisnuta kao motto jedne od njegovih markentiški odaslanih postmodernih Mona Liza programatska za ovu trećotisućljetnu intimnu kulturu!
Kada se pojavila Carverova zbirka „O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi“ veći broj čitatelja očekivao je priče prepune narativnog lamentiranja o ljubavi. Na dar i užitak dobili su „samo“ izvrsnu prozu koja eksplicitno ne spominje lajtmotiv naznačen naslovom. Autor je naime ovim pričama postigao željeni efekt – naglasiti prisutnost osjećaja ljubavi u naizgled nevažnim trenucima kao što je npr. pripremanje za odlazak na vikend kod punice ili rasprodaja starih predmeta koji ostaju „nakon ljubavi“. U knjizi Krešimira Pintarića „Ljubav je sve“ čita se sličan narativni sudar intimnog i globalnog, ljubavi i načina ostvarenja ljubavi kakvu žive jedan muškarac i jedna žena. Pintarić prikazuje nevidljive granice osobitog emotivnog stanja koje u općem kontekstu devalvacije osjećajnosti nalikuje endemskom. Pri tome se zaista potrudio približiti atmosferi zdrave simbioze u kojoj parovi nisu ‘slijepljeni’ već pripadaju jedno drugome ma gdje se koji od njih u nekome trenutku nalazio i o čemu tada razmišljao. No, čini to s blagom i jedva primjetljivom bojom melankolije utkane u prepričavanje svakodnevnih banalnosti o kojima se obično šuti. Nije ovdje riječ o kič-instant pričama u kojima je autor svojevrsni voajer opsjednut pogledom na život svojih likova želeći preko dominantnoga pripovjedača u prvome licu čitateljima ponuditi recept za „sretnu vezu“ bez mržnje. U njima se primarno prikazuje atmosfera prostora u kojemu egzistira dvoje emotivno i tjelesno bliskih individua. Naravno, bez neke posebno jasno izražene strasti. Ljubavni govor je pri tome tematski zaokružen bez obzira na to obrađuje li se npr. nježan osjećaj ili duhovito seciraju mane i vrline pripovjedačeve sustanarke/Žene dok je najzanimljiviji u trenucima nakon svađa ili seksa. Zanimljivo je stoga što i neki drugi suvremeni hrvatski autori knjiga o ljubavi (npr. Roman Simić, „U što se zaljubljujemo“; Ivica Prtenjača, „Dobro je, lijepo je“) sve više u svoje priče uvode upravo taj sjetni, mirni, pomalo rezignirani tip muškarca koji nije baš uobičajen u predtekstu priča o ljubavi, posebice ako se prisjetimo odvažnih likova iz grčkog ljubavnog romana, zaljubljenih vitezova spremnih na sve kako bi došli do željene djeve ili pak onih intelektualno superiornih i nemirnih tipova kojima je strast bila dvostruki pokretač i energije ljubavi, ali i one prepune mržnje. Dakle, postmoderni lik muškarca u pričama o ljubavi eksplicitno iskazuje osjećaje, često puta plače, tjeskoban je, melankoličan, usamljen i nesiguran u samoga sebe. Ne ustručava se on pri tome jasno govoriti o osobnim strahovima pred ženom dok mu ona odlazi iz ili ulazi u postelju. Vrlo često su takvi likovi u njihovim prozama slabi i krhki u odnosu na izvanjski prostor kojemu pripadaju. Za razliku od knjiga generacijski im bliskih autorica koje su „opsjednute“ oblikovanjem ženskih likova, koje preuzimaju odgovornost za različite promjene u životu, koje se ne ustručavaju biti vulgarne i otvoreno iznositi probleme na koje nailaze, koje su sklone biti ironične, polemične i oštre ne samo prema drugima već i prema sebi, nekolicina pripadnika drugoga spola polako, ali sigurno usustavljuje jednu stilski meku, jednostavnu, blagu, melankoličnu narativnu osjećajnost. Jedna takva priča sa specifičnim, upravo spomenutim tipovima postmodernih junaka u ulozi glavnoga lika oblikovana je u Prtenjačinom romanu „Dobro je, lijepo je“. U njega on diskretno upleće i sasvim površne opise noćnog intimnog druženja dvoje susjeda „u kojima su spašavali jedno drugo od sebe samih na tako prastari način“. Jer Emilija i Ivica, samo su dvoje koji funkcioniraju na opipljivom, tjelesnom nivou, a nikako ne na onom očekivanom, za žanr klasičnog ljubavnog romana, strasnom. I na tome se mjestu Prtenjača pokazuje kao tipičan postmoderni autor kojemu erotička praksa u romanu nužno vodi u površinske opise seksualnosti lišene ljubavi i erotizma. Napisao je pri tome drukčiju ljubavnu priču o onima koji su izgubljeni i usamljeni, o njihovu traganju za osmjehom prihvaćanja u jednoličnom urbanom svakodnevlju. Za razliku od njega Marinko Koščec se romanom „To malo pijeska na dlanu“ upustio u narativnu avanturu istraživanja psihologije ljubavnog govora u bezsudbinskom vremenu brze e-mail istine kada svi ostali tipovi socijalne komunikacije obično nestaju, izmiču, „cure“ poput pijeska s dlana. Otvara Koščec ovim romanom upravo upit vezan uz mogućnost zadržavanja pozornosti na nekome drugome, traga on za odgovorom o smislu pronalaženja individualne slobode i potpunosti, uočava različite kulturološke devijacije koje dominiraju hrvatskim intelektualnim prostorima.
„To malo pijeska na dlanu“ priča je o ljubavi oblikovana iz dvije različite pripovjedačke perspektive, muške i ženske, koja započinje dojmljvim opisom zimske atmosfere u Kanadi u trenutku kada je do nesretnog ljubavnog kraja već došlo. Kako se priča više odmata tako roman o ljubavi postaje i obiteljska kronika u kojoj neimenovani pripovjedači, umjetnica i korektor, iznose svoje osobne tragične sudbine. Doima se on i kao kritika tranzicijske instant kulture s ironičnim odnosom spram osoba koje je oblikuju. Roman postaje i neka vrsta postmodernog vjerovanja u tradicijsko jer se njegovi naratori kreću tragom arhetipskih tema hrvatske proze (odlasci-dolasci; bijeg iz sredine u kojoj su intelektualci nezadovoljni duhovnom kaljužom koja ih okružuje; obiteljske tragedije). Autor se odvažio nametnuti ženskoj pripovjednoj poziciji nešto energičniji ton i roman izvuči iz letargije, iz emotivne, i duhovne praznine u koju je upao pripovjedač već opisom snijega s početka priče „kad noć uzme predah od mrcvarenja te me izruči ravnomjernom crnilu“. Suvremene hrvatske autorice odlučuju se, rekla bih, za nešto agresivniju varijantu govorenja o ljubavi. Krenuti se može od Marije Paprašarovske koja u romanu „Daleki grad“ oblikuje neobično duboku tetovažu intimnog kroz koju se čuju glasovi različitih ženskih i muških likova koji nastoje balansirati između društvenog i intimnog, između ljubavi i mržnje, između sebe, drugoga, biseksualnih i homoseksualnih veza. Kroz polagano razotkrivanje, propitivanje, rastvaranje rodnog i spolnog identiteta, kroz blage, ali detaljne opise erotskoga dodira i pogleda, kroz ulaženje u prostore psihoanalitičkog i tjelesnoga, virtualnosti kao „biti postojanja“, ova je autorica upisala u tekst jedan posve osobna prikaz oslobođene osjećajnosti svojih junakinja. Ona je naprosto onaj osjećaj intimnosti koji je toliko zatvoren, neprimjetan i zaključan, razlažila do svakodnevne banalne rutine, pretvarajući ga na taj način u uzbudljiv čitateljski ritual. Preciznim neurokirurškim seciranjem ona emotivna stanja dovodi do jasnoće i banalnosti, do nježnosti, topline, ona prepoznaje njihovu uvježbanost i duboku skrivenost. Njezine žene žude, uživaju i žele, muškarci su zahtjevni, brzi i nepredvidljivi, ali i usamljeni, lomljivi i tjeskobni. U općoj vrevi socijalno-globalizacijskih procesa koji marginaliziraju i depersonaliziraju identitet, Daleki grad je roman koji će zasigurno intrigirati, provocirati, detektirati i opipavati ono JA. Jer autorica njime pita široko i sveobuhvatno, zadirući pitanjem ne samo u autobiografsko, nego isto tako i u socijalno, egzistencijalno, misaono, univerzalno. Ona razmišlja o sebi i o svijetu oko sebe, a strast kao tip društvene provokacija pretače u potpuno oslobođen „urlik gladi za drugim“!
Bliska u iskazivanju energije ljubavnog govora Mariji Paprašarovski je i Slađana Bukovac koja prikrivenim intermedijalnim citatnim gestama u romanu „Putnici“ relativizira emociju i osobnu istinu svojih likova, pokazujući kako originalnoga i novoga u poetici ljubavnog romana nema. Nijedna ljubav nije originalna, napisao je u „Fragmentima ljubavnog govora“ prije tridesetak i više godina autor sjajnih knjiga kao što su „Nulti stupanj pisanja“ i „Žudnja za tekstom“, Roland Bartehs. Kroz osamdesetak fragmenata, a zapravo minuciozno razrađenih figura osamljeničkoga diskurza ljubavnog subjekta u prvom licu Barthes je pokušao ispreplesti zbilju, literaturu i teoriju. Jasno je ukazao pri tome kako se ljubavni roman temelji na simulaciji ljubavnoga diskurza, na propitivanju granica pisanja o ljubavi i o mržnji općenito ali i o osobnoj „proživljenoj“ ljubavi. I gotovo trideset godina nakon njezina objelodanjivanja jasno nam je kako recepcijska »nužnost ove knjige proizlazi iz tvrdnje da je ljubavni govor danas krajnje osamljen. Tim se govorom možda služi na tisuće subjekata (tko to zna?), ali ga ne podupire nitko; u potpunosti su ga napustili jezici kojima je okružen, zanemarili ga, obezvrijedili, ismijali, odsječen je ne samo od moći nego i od njezinih mehanizama. Devijantan je tek u odnosu na druge klasične društvene devijacije, jer se do krajnjih konzekvencija povlači u sebe dopuštajući da mu cjelokupni duševni život zaokupi „ljubljeni objekt“. Osim evidentne teorijske, ali i književne britkosti, velika zasluga „Fragmenata ljubavnoga govora“ usmjeravanje je interesa na gotovo antimodernističko poimanje ljubavi, a u nešto širem smislu i promicanje svojevrsne „emocionalne“ međuljudske tolerancije u pogledu slojeva sentimenata koji su se – čini se – prilično duboko nataložili u ljudskoj nutrini bez obzira na dob, spol, rasu, spolno opredjeljenje, društveni status te neovisno o tome možemo li se identificirati s osobom poput Rolanda Barthesa ili ne. Krećući se proznim meandrima suvremene hrvatske književnosti nekako se čini kako teze slavnoga filozofa o izmještanju ljubavnog diskursa iz reprezentacijskog obzora u stvarnost afirmiraju neučinkovite mogućnosti govora o ljudskoj samoći i nužnosti zrcaljenja u drugome kroz povećanu referencijalnost jezika. Barthesova ideja izvođenja žudnje preko Drugog (partner, image, objekt) služi kao medij s pomoću kojega se utažuje vlastita žudnja. Prepletanjem monoloških i dijaloških razina koje upućuju na telepatski odnos dvoje zaljubljenika, Slađana Bukovac prikazuje emotivni odnos ženskoga lika sa šarmantnim plavičastim Švedom u Parizu. Međutim, kako se roman primiče kraju postaje jasno da je njihov odnos samo povod za raslojavanje „prave“ ženske priče o ljubavi iz predratnog Sarajeva. Tada se kroz tekst počinje odmatati narativna nit snažne emocije za čiju je glasnu spoznaju bilo potrebno izmjesti ženski pogled prema sebi samoj u novi prostor i okružiti ga drugim ljudima. Upravo se zbog toga odlazak na putovanje i susret s različitim „putnicima“ čini opravdanim. Putovanje postaje metaforom traganja za odgovarajućim modelom identiteta bilo da je riječ o ženskom, povijesnom, psihoanalitičkom ili autobiografskom identitetu. U „Putnicima“ autorica drži pod kontrolom odnos strasti i razuma, ljubavi i predrasuda, u njegovom se backgroundu kroz socijalnu i ideološku kritiku vremena ironiziraju različiti oblici kolektivne svijesti. I stoga se može napisati kako je Slađana Bukovac kroz koncept ljubavnoga romana uspjela nadvladati nostalgiju kao privatnu gestu nastalu u sadašnjosti. Propitivanjem slojeva emotivnosti neka su arhetipska mjesta literature i zbilje, ljubavi i strasti dovedena ironičnim diskursom do potpunoga apsurda. Motivi egzistenicijalne tjeskobe, praznine koja pokušava iznaći smisao na putovanjima, pretapanje prostora, vremena, osoba, pamćenja i zaborava, Putnike određuju i romanom o „nepodnošljivoj usamljenosti u podnošljivoj simbiozi“, romanom nesuzdržane nježnosti i diskretnog cinizma.
Neke hrvatske autorice pišu o ljubavi posve različito od Marije Paprašarovski i Slađane Bukovac. Fascinantna je npr. uvjerljivost opisa nasilja u knjizi „Ljubavi na posljednji pogled“ Vedrane Rudan. U njoj je ova autorica demistificirala temu seksa, naglasila je nepostojanje granica emotivnih osjeta u ljubavi dok je prikaz orgazmički krika cinički sveden na usporedbu s kazališnim orkestrom koji vježba u zgradi preko puta. Pripovjedačica navodi sljedeće: „U trenutku dok se dvoje jebe svira „U boj, u boj za narod svoj“, pa žena misli da je to ono o čemu je čitala u knjigama, da kad žena svrši onda svira muzika, ali poslije vidi da to nije to, nego ipak vježba orkestra“.
U ovom se romanu ne piše o mržnji prema nasilniku već je ova Rudaničina proza zapis o nasilju upućen žrtvama koje se osjećaju krivima i nemoćnima. Naracija je u njemu prepuna brzih rezova opisa strasti, eksplicitnih kritika upućenih široj zajednici, vulgarnih poruka i aktivnoga odnosa prema samoj sebi.
O „poetici okrutnosti“ piše i Lucija Stamać u romanu „Labud“ prikazujući kako se potisnuta mržnja glavnoga lika Helene Trojanske prema onome koji je zakriven tamom noći dolazio u njezinu sobu dok je bila djevojčica može ostaviti trajne posljedice na genezu njezina ženstva i tjelesnosti. U njemu se propituju granice rasapa ženske tjelesnosti od pristupa tijelu kao objektu kojim drugi udovoljavaju svoje fiziološke potrebe, preko tijela kao prostora manipulacije drugima, do tjelesnosti kao osobne frustracije i osobne kazne koja vodi do autoprijezira postajući metaforom za mržnju prema drugome. „Labud“ je roman o osjetu koji se smješta u tjelesnost postajući izvorom nelagode. Postaje on i višak koji se ne može ukloniti niti pretvoriti u nešto drugo. Između želje za iskrenom pripadnošću i želje za dominacijom u stvarnosti, naslućuje se i Helenin strah da će se opet iznova dogoditi noćni dodir „crnoga labuda“. Prikrivena tragičnost ovoga romana sastoji se u tome što u njemu ženska subjektivnost svjesno ukazuje kako nema ničega u/na njoj što još može biti ranjeno i odbačeno ma gdje se, kako i kada dogodilo. Naime, Stamaćeva opisuje ženu u patrijahalnom kontekstu koja zbog svog nepriznatog, nerealiziranog ili reduciranog subjektiviteta traga za načinima udovoljavanja toj redukciji. Namjerno izabranom udaljenom narativnom perspektivom autorica kroz grčke mitove nastale u vrijeme heroja kao vrhunca patrijarhalnoga sustava ukazuje i na promjenu sustava u kojemu su ženski likovi, iako potisnuti, bili snažni. Jer i suvremeni odnos koji podrazumijeva intimno i javno potvrđivanje ženskoga subjektiviteta pokazuje svoje povijesno, ovim romanom još jednom naglašeno, naličje: žene često ostaju nevidljive, potisnute, izmaknute, možda u ženstvu poražene, ali spremne na promjenu. Ovim se romanom afirmira upravo ta ženska pobuna, neposluh, „nered”, žensko odbijanje, preuzimanje odgovornosti nad postupcima, njezina spremnost u izdizanju nad prostornim i osobnim ograničenjima.
Dakle, suvremene hrvatske autorice se nisu prepustile melankoličnom tonu tranzicijske zbilje u kojoj je prepuštenost, rezignacija, nevidljivost i nezainteresiranost potisnula strast iz prvog postmodernog ljubavnog romana, onog kojeg potpisuje John Fowles još davne 1969. U „Ženskoj francuskog poručnika“ strast je ona koja se može prepoznati kao pokretač i ljubavi i mržnje. Jer Sarah je razorila Charlseovu karijeru, ona je izabrala slobodu da slijedi svoje tijelo, a Charles se istim slijedom vezao uz nju. Ona mu pri tomu, kako piše u jednom od tri moguća kraja ovoga romana, nikad ništa nije obećala, izabrala ga je zbog vlastite emancipacije, a kad ju je postigla otišla je u prostore umjetnosti. Njezina je spoznaja sebe same trebala njegovu strast upravo na način na koji je Julian Barnes u „Flaubertovoj papigi“ pisao kako se istina o sebi može isključivo saznavati preko onog drugog, ali tek kada se dogodi iskorak toga sebe prema onome drugom. Potpuna istina o drugome je nedokučiva, no to ne znači da ne treba pokušavati, piše Barnes. Jer upravo ona inicira energiju koja jednu dimenziju strasti, onu ljubavnu pretvara u drugu, a druga, ona označena gnjevom, na taj način ne dozvoljava razvodnjavanje prve.
Čežnja za strasnom ljubavi čini se prešla je iz one pikarske u virtualnu blogersku zbilju. To sam shvatila jedne duboke rujanske noći u kojoj sam naišla u brzom prelaženju s jedne na drugu od ponuđenih 53.900 hrvatskih stranica koje se bave odnosom ljubavi i strasti, na sljedeći citat: „Čeznuo sam u dubini duše za bezgraničnom Ljubavlju koja svaki dan ima strast kao da je prvi put doživljava, koja je svaki put drugačija, maštovitija, iznenađujuća, za ljubavlju koja ne poznaje granice, pravila, koja ne poznaje umor i uhodanost navika, u načinu kako se ljubi, grli, Ljubav koja ne poznaje pojam navika. Nisam više želio i nalazio zadovoljstvo u ljubavima harmonije gdje je sve sklad, ljepota, uvijek i iznova isto. Srce mi je tražilo jače predavanje, potpuno predavanje sebe, svake formirane misli, svakog novog svijeta osjećanja, čak i one u svom začetku. Srce mu je tražilo STRAST.“
Potpisujem, pomislila sam iste te noći. (a mogu isti potpis staviti i deset godina nakon – usprkos i usuprot distanci, koroni, (samo)izolaciji, lockdownu,….ops.HST)
Simo Mraović, Varaj me nježno, Durieux, Zagreb, 2006.
Na samu spomen prerano preminulog imena voditelja razgovora «Kava i kolači» u zagrebačkoj knjižnici Bogdan Ogrizović, suurednika usmenog časopisa „Zagrijavanje do 27 stupnjeva”, stand up komičara u Tiger Lillyju, suradnika Cosmopolitana, Globusa, Vjesnika, pjesnika (Sezona otrova; Rimljanima nedostaje milosti; Na zemlji je sjena; Između usana; Laku noć, Garbo; Gmund; Nula nula) i prozaika (Konstantin Bogobojazni – manjinski roman), Sime Marovića kao potpisnika zbirke kolumni s temom seksa „Varaj me nježno“, čitateljska će se publika podijeliti. Jedni će je s oduševljenjem uzeti u ruke očekujući duhovite, originalne, lucidne i provokativne odgovore na brojna pitanja koja su bila postavljena na T-portalu njihovom omiljenom književnom performeru, a drugi će samo hladno odmahnuti dajući jasno do znanja kako je ispod razine dobroga ukusa još jednom čitati nečije tjedne odgovore na virtualna pitanja o seksu i sličnim nedoumicama iz rubrike „Sex i Simo“.
I jedni i drugi zasigurno barem u jednom dijelu svoje reakcije imat će pravo. Izniman utjecaj medija, medijalizacija iskustva dovodi često do transformiranja pa čak i parodiziranja ljubavnog govora, a kodiranje intimnosti u javnost navodi na depersonalizaciju i hladan pogled koji isključuje emociju što je i namjera postmodernog poimanja erotike. Proces seksualizacije kulture uključuje demokratizaciju i granjanje seksualnog diskursa ali i potrebu za iskazivanjem različitih praksi ljubavi. Knjiga „Varaj me nježno“ baš kao i „Seksopolis“ Milane Vuković Runjić nudi pak još uvijek ružičastu sliku o romantičnoj ljubavi i o real-life sexu. Međutim, instant recepti za zavođenje, za dobar seks i nježne dodire, za brze sms-veze, još brže virtualne prevare u velikim količinama kao što je u ovim slučajevima postaju predvidivim, napornim i dosadnim.
Kako to ipak nisu knjige za čitanje u jednom dahu, onako od stranice do stranice, redoslijedno, onda je sigurno da će se čitatelji uz komunikativnu ležernost Sime Mraovića, njegove ironične i često puta autoironične, duhovite komentare na račun muškaraca i žena moći opustiti prepuštajući se njegovim zabavnim, nježnim šaputanjima intimnih dosjetki kao i nekontroliranim izljevima gnjeva i osjećaja ukoliko se pojavi neko potpuno besmisleno, ali opet šarmantno postavljeno pitanje. Moglo bi se ovom zbirkom nastaviti niz koji oblikuje prostor u kojemu se prepoznaju pripovjedni stereotipi chilklita s onim ključnim tematima kao što su seksualnost i užitak, kao što je inzistiranje na sretnom kraju bez obzira koliko se elementi kao što je „privremenost i relativnost“ prepoznavali u svakom od njegovih odgovora. Ili se „Varaj me nježno“ može čitati u kontekstu onih malobrojnih knjiga hrvatske erotske književnosti jer ovaj muški chiklit nudi jedan otvoren pristup, jedan razgovor s temom suvremene urbane seksualnosti. Većina onih koja postavlja pitanja nalikuje junacima chiklita koji su uvijek u potrazi za boljim životom, boljim partnerom ili boljim seksom jer im je dosta napornog šefa, dosadne punice, brbljave prijateljice i napornog susjeda. Ta potraga za nečim boljim incijalna je energija kojim oni tragaju za odgovorima, a Mraović kao da im želi opuštenim virtualnim dijalogom osnažiti proces samospoznavanja i samopotvrđivanja. Premda pozvan na suradnju kako sam kaže kao „pisac po zvanju koji treba veselo i iskreno odgovarati na vrckava pitanja bez obzira bio u pravu ili ne“ njegovi su odgovori često puta kulturalne i sociološke diskretne analize moderne hladne seksualnosti. Narativni Mraovićevi dijalozi uklapaju se u onaj poetički prostor u kojemu je eros pokretačka snaga, a on sam satkan od elemenata u kojima se prepoznaje zanimanje za iskazivanje istine o tijelu, uživanju u tjelesnosti, u mogućnosti odlaganja zadovoljstva, u sreći, u nježnosti i u iskrenoj žudnji za osjećajima