Prvi dan jeseni ….. ..
https://story.hr/Lifestyle/a144964/Prvi-dan-jeseni-Vrijeme-je-za-zetvu.html
Jučer, 22.rujna 2020. u 13:30 stigla je jesen i s njom miris dobre knjige.
Dragan Jurak, „Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone“, Disput, Zagreb, 2020.
Dragan Jurak zasigurno je poznatiji široj čitateljskoj publici kao filmski i književni kritičar koji je pisao za „Nedjeljnu Dalmaciju“, „Feral Tribuneu“, „Jutarnji list“, koji trenutno objavljuje u „Novostima“ i na Hrvatskom radiju, ili kao pjesnik hrvatskog pjesničkog naraštaja devedesetih godina dvadesetog stoljeća koji u zbirci „Konji i jahači“ (1994.) širi intermedijalno iskustveno polje lirskog protagonista krećući se, ni više ni manje, nego Divljim Zapadom tematizirajući odnos između kauboja i Indijanaca na iskustvu filmova kao što su Pennove „Potjere bez milosti“ i Peckinpahove „Divlje horde“. Oblikovao se tako u autora koji ikonografiju žanra westerna stavlja u funkciju simbolskih označitelja vremenskih, prostornih, događajnih i emocionalnih zona u prostoru intime pa se kompozicijski mehanizam zbirke odnosio ponajprije na povezivanje umjetnosti književnosti i umjetnosti filma. Prepoznat će ga se zasigurno kao autora knjige „U zaklon! – ideološka čitanka suvremenog filma“ (2014.) i kao koautora monografije „Berković“ (2016.) i „Tanhofer“ (2017.). Oni koji ga slušaju u emisiji “Do korica” Trećeg programa Hrvatskog radija bit će zadovoljni što njegovi prilozi o klasicima književnosti uz posve osoban pristup dobivaju i svoju knjigovnu verziju izdanjem naslovljenim „Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone“.
Kontekst interpretacija ispričan je iz pozicije prvoga lica jednine, jedno je to dojmljivo novo čitanje proze Dostojevskog, Tolstoja, Magrisovog putopisa „Dunav“, knjige Josea Saramanga „Ogled o sljepoći“, putopisa Winfrieda Georga Sebalda. ljubavne priče Borisa Pasternaka i Olge Ivinskaje, kao i one između Martina Heideggera i njegove studentice Hanne Arendt. Čita se ova knjiga izrazito kulturološki (mitološki, medijski, književno, filmski,). Drugim riječima, granice modela kojima Jurak pristupa izabranom djelu ovisne su o odabiru konteksta, one nipošto nisu petrificirane i strogo zadane, nego ih karakterizira pokretljivost i neprekidna promjena poetičkih tendencija, premda imaju jedan zajednički interpretativni nazivnik – ljubav! Ljubav kao prepoznavanje dubinskog odnosa između povijesti i privatnosti, kao „svijet povjerljivih poruka i pisama, tajnih sastanaka, razmjene osjećaja, izjava, odbijenih prosidbi i bjegova s vjenčanja“, tema je autorove primarne zaokupljenosti, ona mu predstavlja ključ za otključavanje nekih gotovo podrumskih granica teksta.
Uzimajući poziciju autobiografa koji će prezentirati pluralni identitet sebe kao pisca osobnih ispovijesti i čitatelja tekstova drugih, Jurak se u polidiskurzivnom tekstu traganja za sobom, za svojim osobnim identitetom razotkriva kroz različite događaje koji su mu odredili život (djeca, trčanje maratona, pisanje i čitanje, rastava, žene,..). Sjećanje i iskustvo koje autor izgrađuje i razotkriva u tekstovima drugih u jednom se trenutku pretvara u zanimljivu romanesknu struktura koja se čita kao ispovijest onoga koji je izabrao riječi drugih da bi oblikovao svoju osobnu svijest, potvrdio znanje o vlastitom identitetu koji mu nije dan nego je nastajući.
Dragan Jurak u knjizi vrlo diskretno pokazuje svoju „osobnu kartu“ i retušira svoju sliku koju će u njoj priložiti. U odluci da eseje piše u prvom licu potom ih posve blago pretapajući u koherentnu cjelinu iskazuje se njegova senzibilnost, a iznad svega potvrđuje da je osobno odgovoran za ono što o nekom novom čitanju već ovjerenih stereotipnih interpretacija tvrdi.
U pisanju esejističkih radijskih priloga pronalazio je osobni užitak, ima u njima narativnog ponavljanja i potvrđivanja već iskazanih gledišta, razjašnjavanja i odgovora kritičkim primjedbama, posve je jasno istaknuto autorstvo u iznošenju personaliziranih ideja koje se ponekad, sasvim logično, moraju ponoviti. U introspekciji i svakoj vrsti (psiho)analize vlastitim naporom ili uz pomoć drugoga dolazi se do određenih spoznaja o sebi, spoznaje su to koje mogu biti potpuno nove i iznenađujuće. Ispovijedajući se, autor ima jasnu namjeru da s pričom koja ga mori, s problemom kojega se želi osloboditi ili koji se mora obznaniti, ide pred čitatelje.
U „Životu jahača u trenutku skoka konja preko prepone“ autor otkriva, potvrđuje i definira svoj identitet, ali na kraju ono njegovo uistinu osobno nije njegovo Ja, jer njegovo Ja zapravo postaje junak osobne priče, a pisac na kraju postane Ja tekst, odnosno samo impresija sadržana u završnim riječima „bird lives!“.
Nije ova knjiga tipičan ispovjedni tekst, ne potvrđuju se kroz nju autorova životna načela i neka osobna gledišta, već se kroz kazivanje o sebi započinje refleksija o sebstvu i svome bitku kao intimnom osjećaju. Ni jedno od djela koja se izabiru za interpretaciju nisu samo uobičajeni životopis, a ipak se u ovim značajnim esejističkim raspravama uočavaju njihovi značajni događaji kao i poneka anegdotska kazivanja.
Načitan, znatiželjan i inteligentan autor poput Dragana Juraka može već prvom rečenicom zavesti čitatelja stvarajući privid kojim će ga u isto vrijeme isprovocirati i potaknuti da se na samome početku odlučiti želi li se uplesti o razotkrivanja njezina smisla ili ne. Zbirka eseja otvorena rečenicom „Jutro. Imao sam ideju početi s čitanjem“ recepcijski upućuje na posve drugi trag od onoga smjera kojim kreće ova duhovna autobiografija. Naime, nakon eseja o npr. Edith Warthon, Bruce Springsteenu ili Nabokovu, Jurak se okreće sebi samome. Naravno i ovoga puta zrcalnim efektom da bi potom posve skliznuo u mirne prostore privatnih bilješki i razmišljanja. Tada postaje jasno kako je „Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone“ pažljivo odabran intimni zapis kojim „cirkuliraju slične sudbine“ iz autorove osobne duhovne riznice. O njegovom privatnom i javnom utjecaju svjedoče odjeci i tekstovi kojim se „uvlačenja pod tuđu kožu“ i zatvaraju. Dominantan je stoga autobiografski ton gotovo svih zapisa o Drugima u čijem se ozračju smjestila znatiželja, njegov eros spram teksta kao i njegovo kontekstualno „disanje kao pisanje“. Vrtoglavu narativnu vožnju kroz europsku literaturu i kulturu na okupu drži pažljiva urednička ruka Josipa Pandurića.
Stoga se može reći da je ova knjiga zbunjujuće ambiciozno djelo pa ukoliko se prihvate tako postavljena pravila jedne hibridne narativne igre prepoznavanja, onda je potrebno slijediti instrukcije iz pogovornog eseja Damira Radića naslovljenog „Iskra smisla i ljepote“ u kojemu se naglašava kako tekstovi u njoj „nalikuju principu paralelnog slaloma miješajući nominalnu glavnu temu, određeno književno djelo, s iskustvima samog autora teksta, iskustvima iz različitih razdoblja njegova života, ali i svakovrsnim njegovim privatnim i intimnim razmišljanjima, zapažanjima, osjećajima“. Potrebno je, nadalje moći npr osjetiti autorovu strast koja pršti iz eseja o romanu „Na zapadu ništa novo“, o autobiografskim iskazima Joan Didion o tuzi i žalovanju nakon gubitka voljene osobe ili o zbirci priča „Podne cijeli dan“.
I dok se knjigom nužno prelijevaju različiti žanrovi (upisano je u nju i poetskih zapisa), dok Jurakova samo na prvi pogled jednostavna i laka rečenica plijeni čitatelje količinom informacija, trenutnim bljeskovima koji navode na iznovljena čitanja i promišljanja u nekom novom ozračju, dotle je ovaj individualni literarni ulov lucidan i elegantno stilski opremljen. Krcata je ona izvanrednim uvidima dobro obaviještena pisca čije će referencije na literaturu kultivirati čitateljski duhovni aspekt pokušavajući na opušten, na nekim mjestima duhovit način oživjeti njezin smisao.
Dragan Jurak kao pasionirani obožavatelj filma, glazbe i teksta ne razmeće se bez pokrića, a pohranjeno znanje o europskoj literaturi, kulturi i umjetnost utisnuto je u intimni kod knjige. I stoga je ovo knjiga o procesu individualizacije, znanje u njoj tek je nužan korak u oslobađanju duše od okova osjetilne zaspalosti u ispraznom svijetu svakodnevnih zabluda.
Đurđica Čilić, „Fafarikul“, Disput, Zagreb, 2020.
Često puta naslov služi za pridobijanje čitateljeve pozornosti, važan je on marketinški trik vrsnih urednika ili autora, naslov bi trebao biti neuobičajen i upadljiv, privlačan i nesvakidašan. Ponekad se knjige biraju preko riječi iza kojih se očekuju neke iznenađujuće fabule, neke informacije koje on sadržava mogu biti korisne čitateljima, neki od njih jasno otkrivaju što je cilj teksta, naslovi se često puta pišu kao prve rečenice, neki autori čekaju kraj da bi znali što će napisati na koricama knjige kao poticaj, provokaciju ili nešto posve osobno.
Specifični naslovi bolji su od onih neodređenih, a “Fafarikul” iz prve zbirke priča Đurđice Čilić dovoljno je nepoznat pa će od čitatelja tražiti njegovo razotkrivanje npr. u pogovornoj bilješci (što je i napisao Sinan Gudžević), u samome tekstu ili pak u nekom do rječnika nepoznatih ili stranih riječi. Fafarikul je rijetko drvo zvano koprivić, drvo bogate krošnje i jakih korijena koji sežu duboko u zemlju, autorica ga je, s obzirom na različitost tema o kojima piše u sto četiri priče mogla izabrati kao onaj koji krije u sebi različite asocijacije prema npr. rođenju i odrastanju, izražavanju i ekspanziji, energiji koja je bitna za intimni, privatni i javni identitet pripovjedačice. U jednom intervjuu ona govori:“Odrasla sam u srednjobosanskom gradiću Vitezu, punom zelenila i okruženom šumovitim brdima, ali nikad nisam naučila imena drveća, osim svega nekoliko: kesten, breza, vrba. Fafarikul ne raste u Bosni, nego na Mediteranu, s kojim se svakom tko je odrastao među brdima događa ljubav na prvi pogled i traje čitav život. Fafarikul, iako je čest, po svojim je svojstvima nesvakidašnji: mediteransko je, a bjelogorično drvo, dakle krhko i osjetljivo, a s druge strane ima snažan korijen koji podiže asfalt i duboko se ukopava, ne da se otjerati s mora. Ima jako puno naziva, na svakom dijelu obale drugo ime, kao da je i na taj način pristalo prilagoditi se i biti dio sredine u kojoj živi. Dakle, fafarikul je drvo domaće, a svoje, krhko a snažno. I unatoč mnoštvu različitih naziva, drvo s karakterom.”
Može se ova njezina naslovna ideja prepoznati u pričama, koje nažalost nisu podijeljene u okvirne tematske cikluse (npr. Bosna/Hrvatska/Poljska, ili Vitez/Zagreb/Krakov, ili Intimno/javno/privatno, ili Odlasci/Dolasci/Povratci, ili Literatura/život, ili Balkan/Europa…) pa se često prekidaju sjajni emotivni zapisi o nekom trenutku, gradu ili osobi što “razbija” fluid među njima na način da čitatelj odlazi predahnuti, uzeti zraka i potom se iznova, bez obzira na broj stranice na kojoj je stao, gotovo napreskokce, upustiti u kratko ili dugo čitanje.
Autorica se kroz većinu kratkih priča, a unutar postavljenoga autobiografskog okvira duhovitim, najčešće autoironičnim dosjetkama nastojala othrvati svakodnevnoj ispraznosti, usamljenosti, stereotipnim obavezama, ustaljenim navikama. Ova lucidna promatračica sredine u kojoj živi kao i one iz koje je ratnih devedesetih morala otići, kroz žensku perspektivu komentira osobne frustracije, potrebu za drugim, tugu, strah, glupost (posebice žensku!), naivnost, sreću.
Gotovo iz svake priče, više ili manje eksplicitno, prikazana je očajna potreba za nadvladavanjem komunikacijske tišine. Rečenice u njima su protočne, mirne i duhovite njima se ponekad želi probiti i silna „blokade“ javnog nepričanja.
Međutim , ukoliko je nakana, urednička i autoričina, bila razgranati naslovnom krošnjom i korijenom, paletu emocija, što će se zasigurno supilnošću ispričanih priča i dogoditi, onda će pojmove kao što su sreća, ljubav, samoća, samopouzdanje i njegov manjak, gnjev, želja za novim životom, nepristajanje na ograničavanje, želja za kretanjem i nekim posve ženskim balansom, dobiti tek na nekoj drugoj, neiskazanoj dimenziji teksta.
Diskretno naznačene emocije mogu se čitati kao posve neuobičajena politička, socijalna, ekonomska, kulturna, intelektualna povijest, kao prikaz rodne povijesti u tranzicijskim vremenima trenutno posve označenim covidom 19, kao neki oblik istraživanja povijesti obitelji i djetinjstva (i u sklopu toga osjećaja roditelja, baka i djedova prema djeci) te povijesti smrti modernog i suvremenog doba u vidu kulture (vežući se uz povijest emocija problematikom straha, tuge i žalovanja).
S druge strane, autoricu zanimaju i brojne poveznice gradova i njihovih pjesnika, umjetnika, zanima je diskretni pogledi iz kavana, posve slučajni susreti i (ne)realizirane ljubavi na kolodvorima. Kroz njih se može interpretirati kultura reprezentacijom različitih simboličkih sustava (Balkan-Europa; selo-grad; otvorenost-zatvoreno, pripadnost-nevidljivost) usmjeravajući se često puta samo na ono javno bez fokusa na individualno. Pogled prema emocijama u različitim kulturno/društvenim kontekstima kao međuodnos tijela i emocija s društvenim kontekstom pokazuje kako se neke od njih podržavaju, a druge ignoriraju i potiskuju.
Ova zgusnuta zbirka priča iza jednih provotivnih vizualnih korica, nastala je kao zbir priča koje su prvo objavljivane na Facebooku, iz čega proizlazi njihova neuravnoteženost što je posljedica prvog medija prikazanja, a ono je znatno “površnije” od ozbiljnog ukoričenja. Diskurzivna različitost priča kreće se od označenih minimalizmom forme, preko onih natopljenih internetovskom virtualnom komunikacijom toliko potrebnom noćnim usamljenicima, kroz dijaloge i anegdote, do autobiografskih sjećanja na djetinjstvo i nemogućnost izražavanja sebe, svojih stavova i potreba. Na nekim se mjestima u njima destrukcija pretvora u kreativnost, želi kroz njih autorica samostalno kreirati vlastiti život, ponekad je plačna, nježna, odriješita, ranjiva.
Prevoditeljica sa poljskog i znanstvenica Đurđica Čilić nenametljivo je otvorila još jedan prostor ženskoga teksta u kojemu se borba sa sve naglašenijom egzistencijalnom tjeskobom rješava bez naglih obrata i strasnih izleta. „Fafarikulu” ne nedostaje energične povokacije i nagloga ženskoga bunta. Oni mu daju narativni šarm koji se ogleda u autoričinu izabiru lucidne duhovitosti, urbane autoironije i jednostavnosti kao strategije preživljavanja svakodnevnice.
Osobni osjećaj intimnosti toliko zatvoren, neprimjetan i zaključan, razlaže se do svakodnevne banalne rutine, pretvarajući ga u uzbudljiv čitateljski ritual. Preciznim neurokirurškim seciranjem emotivnih stanja dovedena su do jasnoće i banalnosti, do nježnosti, topline i duboke skrivenosti. Njezina pripovjedačica žudi, uživa, želi, ona je zahtjevna, brza i nepredvidljiva, ali i usamljena, lomljiva, tjeskobna.
U općoj vrevi socijalno-globalizacijskih procesa koji marginaliziraju i depersonaliziraju identitet , “Fafarikul” će zasigurno intrigirati, provocirati, detektirati i opipavati ono Ja. Jer autorica njime pita široko i sveobuhvatno, zadirući pitanjem ne samo u osobno, nego isto tako i u socijalno, egzistencijalno, misaono, univerzalno. Ona razmišlja o sebi i o svijetu oko sebe, a intimu kao društvenu provokaciju pretače u potpuno oslobođen „urlik gladi za drugim“!
h