Poznati osječki glumac i studentica Medijske kulture udružili snage u filmu ,,Poruka”,
intervju pripremila studentica Mirela Belaj, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Još uvijek traje razdoblje pandemije koronavirusa, a neki su ga uspjeli uistinu kvalitetno iskoristiti. Riječ je o osječkim kreativcima – glumcu Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku Vladimiru Tintoru i studentici treće godine preddiplomskog studija Medijska kultura Ivi Martinović. Njihov je dugogodišnji prijateljski odnos rezultirao nedavno snimljenim 12-minutnim filmom simboličnog naziva Poruka koji je izašao prije desetak dana.
Videouratkom se, navodi Vladimir, prvenstveno htjelo zabaviti ljude u danima izolacije. Osim toga, htio se ,,narugati” sebi jer smatra da je to najzdraviji način da se čovjek mijenja na bolje ili da se prihvati.
„Sam naslov filma sugerira da čekamo njegovu poruku. Iako ih izravno ne vidimo, smatram da je film pun sitnih, a važnih poruka – od toga da poanta života nije u pretjeranom shoppingu i našem komforu, preko toga da su prijatelji naša proširena obitelj, sve do onog najvažnijeg – da će sve ovo proći, a na nama je kakvi ćemo izaći iz ove situacije”, ističe glumac.
Na ideju za snimanje filma došao je u želji da publici pruži utjehu.
„Budući da nas je novonastala situacija zaustavila u radu, svi mi iz Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku htjeli smo nekako ostati uz našu vjernu publiku. Tako se u suradnji sa Slavonskom televizijom rodio projekt Umjetnost iz karantene. Svatko je doma snimao monologe, poeziju ili kratke filmove za tu kolažnu emisiju koja se emitira dva puta tjedno. Tako se rodila ideja i za snimanje ovog filma. Razmišljao sam na način: da imam priliku reći publici nešto što mislim da će joj biti važno, što bi to bilo? U konačnici, mislim da je film duhovit, ali i utješan.”
Osim Ive, u filmu je sudjelovala poznata glumica Sandra Lončarić koja igra sporednu ulogu. Vladimir navodi da ih je projekt jako zabavio pa razmišljaju i o budućim suradnjama.
„Ivu i Sandru poznajem dugo te smo se poslovno i privatno poklopili. Kada se bude pojavila neka zanimljiva ideja, mislim da ćemo se baciti u vatru, kao i sada.”
Iva Martinović našla se u voice-overu na početku filma, ali i u ulozi snimatelja i montažera. Iako se time već bavi, iskustvo snimanja takve vrste videa opisuje kao nepredvidivu situaciju s kojom su se suočili, a koja je nadmašila sva njihova očekivanja.
„Snimanjem se potpuno amaterski bavim duže vrijeme, a počela sam nešto kasnije nego u slučaju s fotografijom. Početak seže još u srednjoškolske dane koji mi se sada čine daleko. Snimanje kratkog filma definitivno je nova forma koju sam upoznala, a koja je izravnija i preciznija od standardnog snimanja”, otkriva.
Na pitanje kako je došlo do njezine suradnje s profesionalnim glumcima, Iva navodi da se dogodila poprilično spontano.
„S Vladom me život, sasvim slučajno, spojio još prije koju godinu i automatski se dogodio taj prijateljski klik između nas. Zanimljivo je da smo, nekoliko mjeseci prije nego što je film planiran, komentirali kako mislimo da bismo se jako lijepo slagali u profesionalnoj branši s obzirom na to da smo oboje perfekcionisti i ne volimo raditi stvari samo kako bi bile napravljene.”
Navodi, nadalje, da je imala pozitivnu tremu tijekom snimanja filma, ali da je ona sastavni dio posla i svojevrsna naznaka da nam je stalo do onoga što radimo. Naglašava i da je činjenica da je riječ o poznatim glumcima bila dodatni plus na trud i ljubav koju su ostavili u filmu.
„Još sam pod dojmom cijelog filma i energije koja se uložila u njega. Činjenica je da je Vladimir, kao dio svog posla unutar zajednice Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, dobio zadatak snimiti nešto dramskog karaktera za Slavonsku televiziju. Htjeli smo se, stoga, pozabaviti nečime što je trenutno aktualno, a nakon gledanja ostavlja dobar osjećaj. Igrali smo se sa žanrovima, a Vladimirova kolegica Sandra sjajno se uklopila u cijelu priču.”
Iva, prije svega, studira na Odsjeku za kulturu, medije i menadžment u Osijeku. Ističe da joj studij pruža brojne mogućnosti u obliku prakse i znanja vezanih uz snimanje.
„Na mom su studiju tek nedavno osnovani kolegiji koji pružaju veći spektar znanja i vještina koja me zanimaju. Imamo, doduše, i sada neke koji približno pokrivaju tu tematiku, što nekomu tko želi ući u taj svijet i vidjeti kako stvari funkcioniraju može biti sasvim dovoljno. Akademija je uvijek spremna na proaktivnost i rado daje podršku svojim studentima.”
U sklopu kolegija Medijska pismenost i civilno društvo, Iva je nedavno s kolegama nagrađena za kratki videouradak na temu govora mržnje. Na pitanje, stoga, što možemo očekivati od nje u budućnosti, odgovara da ju opisuju kao nepredvidivu osobu koja ne voli pretjerano unaprijed planirati. Budući da se već može pohvaliti s nekoliko uspješnih radova na svom Youtube kanalu, nema sumnje da će se nastaviti baviti snimanjem.
Vladimir se pak u budućnosti vidi u igranju starih predstava kao što je, primjerice, Gospođica Julija. Trenutno nastupa u svojoj matičnoj kući u Osijeku i Zagrebu, gdje u sklopu MiniMini ciklusa izvodi Ježevu kućicu sa Zagrebačkom filharmonijom. Glumom se bavi još od trećeg razreda osnovne škole, a najznačajnije su mu uloge von Trappa u predstavi Moje pjesme, moji snovi, Franje u Zabranjenoj ljubavi i Petera u Unterstadtu. Posebno ističe ulogu u izvedbi Barun Trenk čiju je premijeru odgodila kolektivna karantena. Plan mu je, u konačnici, isti kao prije korone – raditi na sebi svakodnevno, korak po korak.
Poveznica na film: https://www.youtube.com/watch?v=wUi_vuP5AOc&t=119s
Duševna okrepa, izv. prof. art. dr. sc. Saša Došen, Odsjek za kreativne tehnologije
Zlatko Kramarić, Između traume, istine i tendencije, neobvezne marginalije uz film/knjigu „Dnevnik Diane Budisavljević“
Tek nam 2003. godine bilo omogućeno da „Dnevnik Diane Budisavljević“ čitamo i na hrvatskom jeziku. Naime, te je godine, njena unuka, dr. S. Szabo, inače psihologinja, prevela s njemačkog jezika na hrvatski dnevnik, svojevrsni životni roman, svoje bake, a Hrvatski državni arhiv objavio je tu, za noviju hrvatsku povijest, iznimno važnu knjigu! Ako me sjećanje ne vara, zanimljivo je da u to vrijeme ta iznimno vrijedna knjiga nije izazvala neku veću pozornost u našoj javnosti. Ni u onoj akademskoj, ali ni u onoj koja pripada političkom segmentu našega društva. I, vjerojatno, bi ta „hrvatska šutnja“ u odnosu na tu (pre)važnu temu naše novije povijesti potrajala do „loše beskonačnosti“ da prošle godine nije snimljen igrano-dokumentarni film prema tim dnevničkim zapisima. (Ovdje moramo napomenuti da sam 2018. godine u Banja Luci prisustvovao premijeri jednoga drugoga dokumentarnog filma, „Dijanina deca“, Slađane Zarić. Riječ je o filmu, koji na tragu dnevničkih zapisa Diane Budisavljević, pokušava rekonstruirati životne sudbine nekih od onih koji su zahvaljujući akciji ove iznimne žene uspjeli preživjeti. Nažalost, u tom je filmu, za nijansu, prevladala ideološka komponenta, pa je velika većina tih naknadnih prisjećanja, blago rečena, tendenciozna i kao takva prilično neuvjerljiva, a na trenutke i negledljiva. Ne samo što takvi pristupi ne dovode do katarze, već se jednim takvim tendencioznim pristupom jednoj iznimno delikatnoj historijskoj temi aktivno sudjeluje u stvaranju takvih političkih strategija kojim će se opravdavati neki budući zločini, koji sukladno tim strategijama predstavljaju samo logičnu posljedicu nekih starih, neriješenih odnosa iz naših nedavnih prošlosti. Naime, držimo da nema nikakve potrebe ono što je samo po sebi zlo unošenjem nepotrebnih detalja, dodatnim konstrukcijama, činiti još većim, tragičnijim zlom. Zlo nije moguće gradirati. Ono jest ili nije! A, sve ono što se događalo tijekom Drugog svjetskog rata na ovim prostorima predstavlja jedno veliko Zlo).
Za razliku od knjige ovaj film, redateljice Dane Budisavljević, nisu ni u kakvome srodstvu, radi se o pukoj koincidenciji, i s maestralnom Almom Pricom u naslovnoj ulozi, nije prošao tako nezapaženo. Dapače, izazvao je burne ideološke, dnevno-političke rasprave. Budući da je na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Puli proglašen najboljim snimljenim filmom te godine u Hrvatskoj ta činjenica/provokacija nije mogla proći bez „adekvatne“ reakcije dežurnih „hrvatskih desničara“, koji su odmah uspjeli pronaći 11 „smrtnih grijeha“ (čitaj: falsifikata) u tom filmu!
I, još kada se znade da je te prošle godine snimljen i film „General“ (u režiji vječnog i neponovljivog Ante Vrdoljaka, gdje u filmu glavnu ulogu igra Goran Višnjić, svjetski poznati glumac s holivudskom karijerom), o životu generala Ante Gotovine, tog najvećeg hrvatskog junaka u Domovinskom ratu, svima je moralo biti jasno da će se „hrvatska desnica“ morati referirati spram te svjesne provokacije hrvatskih ljevičara, yu-nostalgičara, antifašista… Tim više, što su naši „ljevičari“ (i njihove ideološko-aktivističke derivacije) također pali u svoju poznatu ideološku ekstazu/amok, pa se nisu nešto previše zamarali s tamo nekim „nekontroliranim detaljima“, koji su ih trebali barem malčice „natjerati“ da tom hvaljenom filmu, ali još više „dnevničkim zapisima“, pristupe nešto (samo)kritičnije! A, materijala i za jedan takav pristup, srećom ima!
Moram priznati da je i naše prvo čitanje „Dnevnika…“ bilo prilično površno. Budući da smo o samoj temi „spašavanja kozaračke djece“ iz ustaških logora imali i prije čitanja tih „zapisa“ određene spoznaje, oni su predstavljali samo dodatnu potvrdu tih naših prijašnjih spoznaja. (Moramo reći da sam tijekom svoga boravka, mandata generalnog konzula u Banja Luci, 2015.-2019., stjecajem okolnosti, sretao znatan broj starijih ljudi, „kozaračke djece“, koji su, ni čime izazvani, bili spremni podijeliti neka od svojih sjećanja, iskustava iz tih, za njih, iznimno teških vremena. I, znam da će zvučati i više nego heretično, gotovo nevjerojatno, ali velika većina tih ad hoc svjedočenja o tim vremenima bila su pozitivna. Ti su stariji ljudi imali samo riječi hvale za svoje udomitelje, za okolinu u kojoj su se ne svojom voljom našli, sa simpatijama su govorili o brizi časnih sestara, liječnika, uopće odnosu medicinskog osoblja prema njima, o nepoznatim ljudima koji su im u tim traumatičnim vremenima nesebično pomagali … Rekli su mi da ne razumiju zašto se u njihovim medijima na dnevnoj bazi toliko stigmatizira jedan narod, odnosno zašto se između zločinačkog režima i hrvatskog naroda stavlja znak jednakosti… Konačno, oni i svoje živote duguju upravo tim „dobrim ljudima“, kojih uopće nije bilo tako malo kako se to često misli. Budući da se radilo o usputnim, slučajnim susretima, u banjalučkim kavanama, parkovima, nismo imali vremena dublje analizirati motive tih njihovih usputnih iskaza, uz jutarnju kavu, govore li to zato što bih ja upravo tako što želio čuti, doduše, mogli su pročitati, a i vidjeti na lokalnim tv-postajama, moje vrlo jasne stavove i o Kozari, i o karakteru logora u Jasenovcu; nadalje, u Židovskoj općini u Banja Luci bila je i promocija naše knjige „Nostalgija: kratka povijest zaborava“, ili, oni, jednostavno, žele i sebi i meni poručiti da su i ta teška vremena bila itekako slojevita i da ni ta vremena nije moguće svesti samo na jednu simplificiranu ideološku odrednicu, koja uglavnom reproducira binarni, mi vs. vi odnos spram stvarnosti, odnosno klasično crno-bijelo viđenja svijeta…).
I, tko zna, možda, bismo i mi sve to zaboravili da neki dan, 22. travnja, u povodu 75 obljetnice proboja iz jasenovačkog logora, HRT i RTS (kao nekad, u onim „starim, dobrim, yu-vremenima“), nisu u svojim udarnim terminima, odmah poslije večernjih vijesti, odlučili prikazati film „Dnevnik Diane Budisavljević“. Neki od naših vječnih aktivista u nevladinim organizacijama isprva su se čudili što će taj film uopće biti prikazan na hrvatskoj televiziji. Ta im se vijest činila „nemogućom misijom“ i kao takva predstavljala im je ugodno iznenađenje! Kao i obično, promakao im je elementarno poznati podatak da je i HRT sudjelovala u (su)financiranju toga filma. O tom čudnom i nerazumljivom (sad)mazohizmu naših aktivista pisali smo već ranije. Doduše, imamo dojam da je taj sadomazohistički odnos i to ne samo prema državi, već i prema vlastitom društvu, jedan od zaštitnih znakova ovih (postmodernističkih) vremena u kojem živimo. Slične procese moguće je pratiti u, manje-više, svim europskim društvima. Posebice, u onim tranzicijskim! Naši „aktivisti“, koji doduše nemaju ništa protiv državne potpore, iskreno se iščuđavaju svakom pozitivnoj društvenoj pojavi, procesu… Njihova je deviza: ili oni ili mi, to jest, što su u društvu procesi retrogradniji to je bolje za njih i njihovo angažirano djelovanje, jer tek tada njihovo djelovanje ima nekog smisla. Na stranu, što je to njihovo „angažirano djelovanje“ vrlo često kontraproduktivno., jer i samo pridonosi stvaranju novih ideoloških podjela u društvu.
I, poslije gledanja tog filma, i „drugog“ čitanja „dnevničkih zapisa“, slobodno možemo reći da smo na mnoga naša pitanja dobili prilično zadovoljavajuće odgovore. Naime, dugo mi nije bilo jasno zašto komunisti poslije trijumfalne pobjede, sve vrijeme, između 1945. do 1990. godine, uopće nisu spominjali djelovanje Diane Budisavljević. A, zapravo, odgovor je i više nego jednostavan: njeno djelovanje ni na koji način nije se uklapalo u njihovo konstrukciju onoga što se zbivalo između 1941. i 1945. godine. Naime, djelovanje Diane Budisavljević nedvojbeno svjedoči o kompleksnosti hrvatskog društva u tom periodu. To djelovanje pokazuje da je u tom društvu postojao itekako visoku stupanj empatije, da je veliki broj građana ne samo bio spreman, već da su i aktivno sudjelovali u pomoći nekim od onih koji su se našli u nevolji, da su kod tih pojedinaca radilo o njihovoj stvarnoj a ne fiktivnoj plemenitosti, solidarnosti, hrabrosti (Ovdje se moramo prisjetiti i djelovanja jednoga dr.Đure Vranešića, koji je u svojem sanatoriju, između ostalih, spasio i M. Krležu, ali mu to poslije rata nije pomoglo. Pobjednici su ga i pored nekih intervencija strijeljali. I kada naš poznati publicist Mirko Galić piše o nužnosti da se današnje hrvatsko društvo jasno odredi spram svih naših „ratnih narativa“, pa onda u tom kontekstu, spominje i hrvatsko građanstvo koje poslije Drugog svjetskog rata nije uspjelo rehabilitirati vlastitu naciju, jer su neki od pripadnika tog segmenta društva, iz ovih ili onih razloga, odlučili pobjeći iz zemlje, neki su, pak, pristali na šutnju, a neku su, možda, i protiv svoje volje, prihvatili suradnju s novom vlašću, pobjednicima, onda bi ipak morao reći da je neke od njih nova vlast jednostavno likvidirala, onako egzemplarno, za svaki slučaj… Uvjereni smo da su tijekom onoga rata hrvatski liječnici ponašali sukladno Hipokratovoj zakletvi i da su predstavljali onaj bolji dio društva). No, takvo ponašanje građana Zagreba još bi, možda, i moglo proći kod novih vlasti, ali ono što se nikako nije uklapalo u komunističku konstrukciju hrvatske ratne stvarnosti je činjenica da u tim akcijama aktivno sudjeluju i državne institucije, ministar Artuković i Eugen Dido Kvaternik (sic!), pa i sam Pavelić, nekoliko državnih ministarstva, institucija poput hrvatskog Crvenog križa, Caritasa, pripadnika vojnih struktura, visokog klera, pa čak i sam nadbiskup Stepinac… Ako je vjerovati „dnevničkim zapisima“, koje je Diana Budisavljević (rođena u Austriji, Insbrucku 15. siječnja 1891. godine, poslije završetka srednje škole udala se za dre. Julija Budisavljevića, te su 1919. godine došli u Zagreb, gdje je njen suprug o bio između ostaloga i profesor kirurgije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, poslije Drugog svjetskog rata napustili su Hrvatsku/Jugoslaviju i vratili su se u Austriju, gdje je i umrla 20. kolovoza 1978. godine) vodila između listopada 1941. godine i veljače 1947. godine, isprva se nadbiskup sa skepsom odnosi prema njenoj inicijativi/Akciji za pomoć pravoslavnoj djeci, ali vremenom svoj stav mijenja, pa će i neki od njegovih najbližih suradnika, očito s njegovim blagoslovom, zdušno sudjelovati u zbrinjavanju kozaračke, pravoslavne djece u onim teškim ratnim danima. I to su goli fakti! Naravno, uvijek je moguće postaviti pitanje je li se moglo učiniti više? Naravno, da jest. Ovo pitanje često postavljam i samome sebi. Jesam li kao gradonačelnik Osijeka mogao u 90-ih godinama učiniti i nešto više nego što sam (u)činio? Odgovor je: vjerojatno da, ali se, isto tako, mora postaviti i protu pitanje: a postoji li netko tko je u tim (ne)vremenima u gradu učinio više od mene glede normalizacije/racionalizacije života u iracionalnim uvjetima, uvažavanja različitosti, sustavnog promicanja politike pomirenja?
Ono što je pobjednicima poslije 45. godine bilo uistinu šokantno je spoznaja da su i dijelovi one zločinačke ndh-vlasti iskreno sudjelovale u rješavanju mnogih ratnih nevolja. Isto tako, i film, a još više „dnevnički zapisi“ daju jednu posvema drugačiju sliku života u onim vremenima, pa tako više saznajemo o životu nekih zagrebačkih pravoslavaca, djelovanju Židovske općine, kao i nekih izuzetnih pojedinaca kao što je to npr. bio dr. K. Bressler…
Zanimljivo je da prve informacije o „zlu“ Diana saznaje od svoje švelje, Slovenke. Upravo ta „slaba“ povijest, te priče „malih ljudi“ još jednom pokazuju da se uvijek sve zna, da ništa nije moguće sakriti. Pogotovo ne loša djela. I poslije tih „priča“ pokrenut će se lavina, tzv. „snježne grude“, kada će se, isprva „usmenom predajom“, pokrenuti sve te humanitarne aktivnosti, koje će se vremenom i institucionalizirati.
Ali, ono što nas je uistinu šokiralo, ti pobjednici su bez ikakvih problema uništili kartoteku/memoriju koju je Diana Budisavljević sve vrijeme rata marno vodila i kojom se nastojalo sačuvat identitet djece, koji bi onda u nekim „sretnijim vremenima“ trebao omogućiti i njihov povratak obiteljima, biološkim roditeljima. I slažemo se s onima koji misle da je jedna od mnogih tragičnih epizoda u tom filmu/dnevniku upravo ona scena u kojoj predstavnici „nove vlasti“ iznose iz stana Diane Budisavljević ormar s karotekom. To je samo jedna od memorija koje su se u nekim vremenima sustavno i nepotrebno uništavale. Ono što je nama bilo problematično u ovome filmu su neka, prema našem skromnom mišljenju, nepotrebna odstupanja od predloška, od „dnevničkih zapisa“. Tako u zapisima nigdje nismo mogli naći motiv za onu scenu u filmu kada Julije, suprug Diane, dolazi kući s papirićem na kojem piše: Srbin i neki broj! Isto tako, scena policijske premetačine u filmu bitno se razlikuje od opisa u Dnevniku. Moramo priznati da smo i sami ostali zaprepašteni „soft-pristupom“ ndh-političke policije u stanu Diane Budisavljević prilikom pretresa, kada nisu mogli otvoriti jedan ormar, koji je pripadao Dianinoj kćerci,, a ključ tog ormara bio je kod nje, oni šalju auto po tu kćer…, a usput, s najvišeg mjesta, dobivaju naputak da se pretres prekine, jer je dojava bila lažna! Ovdje redateljici ne pomažu ni oni ozbiljni teoretičari, koji smatraju da ne treba vjerovati ni građi u arhivama tajnih policija, ali ni dnevničkim zapisima disidenata, jer su i jedni i drugi najčešće pisani sa sviješću da će to i netko drugi čitati. Naime, Diana je svoj Dnevnik prvo objavila u Austriji, na njemačkom jeziku, i mogla je, s pristojne vremenske i sigurnosne distance, napisati bilo što. No, ona je ostala vjerna svom izvornom stavu: o svemu treba govoriti i pisati samo istini, ma koliko ona nekima može biti neugodna! Ove nepotrebne intervencije, nažalost, dovode u pitanju plemenite namjere redateljice. Jednako tako, priča o samoubojstvu majke Eugena Kvaternika ili karikaturalni prikaz Slavka Kvaternika od strane njegovog austrijskog prijatelja, zajedno su časnici u Austro-Ugarskoj vojsci, ni na koji način, ne uvećavaju zločinački karakter jednog tragičnog režima! Naime, tom režimu ne samo što je bilo suđeno da propadne, jer je u startu bio zločinački i ne samo što je slijedio strane i užasne (geo)političke strategije, već je u tu svoju promašenu strukturu ugradio i postojanje onih koji su izvan svake kontrole i koji nemaju potrebu da svoje ponašanje usklade s bilo kojom političkom strategijom (taj moment „programiranog neposluha“ sjajno je opisan u „dnevničkim zapisima“, ali u filmu je, nažalost, izostao; naime, i više nego tragikomično zvuče „objašnjenja“ jednoga zločinca, V. Luburića u kojima on lamentira o postojanju hrvatske sirotinje o kojoj se nitko ne brine, a sada bi on morao osigurati svu moguću logistiku kako bi se zbrinula tamo neka „tuđa, neprijateljska sirotinja“ čije postojanje, prema njegovom „državničkom mišljenju“ ima smisla jedino ako se, u međuvremenu, ta sirotinja pretvori u „moderne janjičare“, tako da one slike djece s ustaškim kapama u logoru uistinu djeluju krajnje groteskno) i koji su se upravo natjecali u činjenju zločina. Jedan Luburić, ( Miloš, Šakić et. com., logične su posljedica arhe- strukture toga režima tako da je bio uzaludan otpor svih onih u tom režimu koji se intimno nisu slagali sa svime onime što se događalo na terenu, ubojstvima, pljački, deportaciji nevinih civila, paležu cijelih sela… Konačno, upravo zbog te glupe arbitrarnosti režima stradala je i jedna Lea Deutsch, to čudo od djeteta, hrvatska Shirley Temple.(O njenoj nesretnoj sudbini B. Ivanda snimio je film „Lea i Darija“, 2011. godine. Za naš ukus film je nepotrebno sladunjav). I u svakoj retorziji mora biti mjere.
Sa sličnim pojavama, nažalost, susretali smo se i u ovome, posljednjem ratu. Naime, i u tom ratu, postojali su tute, štele, lokalni šerifi…, koji su se ponašali na istovjetan način kao u onome ratu Luburić i njemu sličnih idioti. I oni su si umislili da im nitko ništa ne može, da su oni jedini gospodari života i smrti! Ono što nas čini trajno nespokojnim je činjenice da se i u današnja vremena, tu i tamo, oglase!
“One day more” iz mjuzikla Jadnici, studenti Odsjeka za kazališnu umjetnost
studenti: Petar Sekelez, Luka Selman, Meri Andraković, Jona Zupković, Ana Cmrečnjak, Matilda Fatur, Bojan Ban, Mateja Bušetinčan, Magdalena Živaljić Tadić, Karlo Bernik, Laura Šalov, Filip Sever, Ivan Simon, Antonia Mrkonjić, Grgur Grgić, Dominik Karaula, Domagoj Ivanković, Matea Tustanovski, Jan Kovačić, Lorenco Tolić, Ana Šantar, Jura Ruža
Mentorica: Veronika Hardy