Nepomirljivi, doc. dr. sc. Nebojša Lujanović, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
U karanteni dnevnik ne vodim, zato ovaj tekst ne može niti imati formu dnevnika. Na sreću ili nesreću, bavim se pisanjem. Kretanje i socijalni konteksti svedeni na nulu, zatvoren prostor, osamljenost, pa čak i umanjena primanja za to vrijeme – sve je to uobičajena situacija kada dovršavam roman. Otprilike svake druge godine. Po šest mjeseci. Igrom slučaja, globalna karantena podudarila se s mojom osobnom. Naime, upravo dovršavam istovremeno novu znanstvenu knjigu i novi roman. Onu vanjski primjećujem samo po djeci kojoj su oduzete svakodnevne aktivnosti; ostalo je isto.
To su one dvije skupine pisaca i barijerama među njima (‘Nepomirljivi’, tako bi glasio eventualni film o njima). Na jednoj strani su oni koji pišu lagano i kroz zabavu, društveni su tipovi, svugdje ih ima, i kad pišu i kada ne pišu; na drugoj su oni koji se zatvaraju, muku muče sa sobom, cijede tekst, hrvaju se s njime i troše u toj borbi. Kao pripadnik druge skupine, nažalost, konstatiram: među nama su nepremostive razlike. Mi smo ti koji upadaju u periodičke karantene. U tekst se ne može uranjati i izranjati, svaki izron je rez koji se osjeti u tekstu. Kada se dovršava tekst ne postoje prijatelji, zabave, proslave, izlasci, izleti… Kao što ne postoje sada. Oni bliski razumiju, ostali ne. Iako to sami sada mogu osjetiti.
U tom osamljivanju, čovjek je suočen sa sobom. I svijetom, naravno, u onoj mjeri u kojoj se prelama preko njega. Odriče se svega oko sebe da bi ušao u borbu sa sobom i raščistio neke stvari u sebi.
Oko sebe; sa sobom; u sebi.
Uz odricanje.
To su dvije stvari koje dolaze kao najveća kazna karantene.
Ljudi su prisiljeni da se odriču. Dijela komoda, dijela užitaka, dijela rutine, dijela privilegija. U kulturi egocentrizma i hiper-individualizma promovira se sustav vrijednosti u kojem čovjek nešto zaslužuje samo zato što postoji. Jer on to zaslužuje. Bez obzira što ništa nije uradio, ništa nije uložio, ničega se nije odrekao. Po čemu i zbog čega bi nam nešto samo po sebi pripadalo? Na radionicama kreativnog pisanja, imao sam priliku komunicirati sa dvjestotinjak ljudi koji bi se okušali u pisanju. Samo njih par je bilo spremno na odricanje.
Ljudi su prisiljeni baviti se samima sobom. Provesti u tišini i izolaciji vrijeme sa svojim slabostima i promašajima; s neostvarenim ciljevima i ograničenjima; s dugovima i nepravednostima prema drugima. Prisiljeni su preispitati sve što su do tog trenutka napravili, pomislili, postigli. To je snažno usporavanje vremena koje ih užasava. Sve do sada je bila munjevita vožnja; ista ona kultura egocentrizma je i kultura sinkronije. Važno je samo ono što je sada. Ne što ste bili. U vječno sadašnjem trenutku, postoji samo trenutačna ugoda, spektakl i vizualni dojam. Nikakvo promišljanje, vraćanje, produbljivanje.
Manji je jaz između pisaca koji pišu teško i lako, koji ulaze u karantenu i koji ne ulaze. Veći je jaz između onih kojima je strano svako odricanje i suočavanje sa sobom. I nas ostalih. Mi ćemo ostati uvijek Nepomirljivi.
Strpljenje, izv. prof. art. Davor Šarić, Odsjek za kreativne tehnologije
Mile, izv. prof. dr. sc. Vladimir Rismondo, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
– Jel ti mene zajebavaš Neno? Ma, nemoj me pilat’ s tom svojon strankom… To su tvoja posla, a Đos je moja muka! Čoviče božji, jel’ ti znaš da mi Đos ima kujnju učinit’! Ma jok, ovi put je prolupa do kraja… Mirek mi je reka’, a njemu je za virovat’… ne razumiš ti to, to ti je karamtena, samoinzolacija… kakol’ se to sve govori, taj ti je bolid čoviče božji samo takav, e da, i taj neće izdržat’ karamtenu! A znaš li ti kolko sam ja njemu neki dan unaprid da para? Ono, za materijal, a samo u mene u Rondu satra je na pivo i rakiju bar cili kredenac i radnu plohu od kujnje… A ne smiš mu ništa reč’ jer se vriđa i odma iđe u Magnusa. I onda Mirek sere da se Đos odlučija ubit’! Može šta se mene tiče, al’ prvo kujnja! Šta pričaš? Ko je sve ovo iskonstriura? Masoni? Koji masoni, di su masoni?…. Ma jebe se mene za masone, ‘oću kujnju! Razumiš ti mene, ‘oću kujnju, treba mi kujnja, ne mogu više s ovon koju iman, ima skoro deset godina da san ju ugradija i sad je vrime za novu! ‘Ajd bok!
Mile bijesno isključuje telefon usred Nenine tirade o masonima. Ovaj put se neće dati uvući u masone jer zna kamo to ide. U Anunakije… A jeba ga Irud takvog blesavog, i njega i masone i Anunakije, misli Mile, i tješi se da je večeras Brak na prvu. To je na Erteelu, zbraja Mile programe, a onda posli na Novoj je Azra. Zorica voli Azru. Poslije, kad Zorica zaspi, naći će Mile negdje i Zaboravljeni slučaj, to je ono kad rješavaju stare slučajeve pa ih uvik riješe. Samo, kuhinja mu ne da mira. Ne da i ne da. Za utjehu Mile gleda u dnevni boravak. Laminat, sve pet. Zorica je rekla da ima bit laminat, i eto laminata. Onda su se pogađali oko hodnika, pa je Zorica rekla da imaju bit’ granitne ploče. Eto i njih, sivih, mada je bila muka isukstova to nosit’ na sedmi kat nebodera. Ima lift, al’ ipak. Pa rasvjeta ugrađena u zid, pa akvarij od dvjestopedeset litara… a unutra samo jedna, ali odnedavno omiljena Milina vrsta riba, Black Molly. Mile je odmah shvatio da želi imati tu vrstu jer mu je tip iz petšopa rekao da u akvariju treba bit samo jedan mužjak, i da njemu treba gomila ženki. Frajer kad krene nemere stat! Zorica je frknula nosom i rekla da hoće ribe u boji, a taj siroti Black Molly i njegove ženske nisu u boji. Okej, rekao je Mile, bit će i boje. ‘Al ne odmah. To drugo rekao je za sebe.
Samo se ta kuhinja ne miče s mjesta. Zorica ga već tjednima gleda ispod oka. ‘Oće to il’ neće? Jer da se neće ona sramotit’ u deset godina staroj kujnji. I kako sad reći Zorici da je Đos u kreativnoj pauzi? Kako joj uopće reći da je Đosu povjeren sveti zadatak izrade kuhinje? Zorica je iz Imotskog, a zna se što kuhinja tamo znači i kakva treba biti. Ne dao ti bog da sagriješiš s kuhinjom! Mile sjeda u trosjed. Pažljivo dodiruje kožnu presvlaku. Jebate, dobro je ovo, misli zadovoljno i daljinskim upravljačem uključuje relaks funkciju. Mile je iz Runovića. Trosjed mijenja oblik i Mile najednom skoro leži. Jelda da je dobro mali, obraća se sivocrnoj ribi u akvariju. Riba ga gleda i ne odgovara. Jesi li opalija koju, pita Mile ribu. Riba i dalje šuti. Okej, valjda si umoran od seksa, zaključuje Mile i opet sa zebnjom pogledava na kuhinju. Zorica bogami ne priznaje viruse i korone. Ako je rečeno da će kuhinja bit ovaj mjesec, onda ima biti ovaj mjesec! Šta ću ja sad, je li Blekmoli, mrmlja Mile prema akvariju. Lokal ne smim otvorit’ jer je karamtena, a ni ovdi mi nije pametno bit’ jer će me Zore opet ispilat’ za kujnju. Budući da nije dobio odgovor od ribe, Mile se dohvaća sljedećeg najboljeg prijatelja, uzima drugi daljinski i pali televizor na niskoj stalaži. Šta kažeš brale, opet će on prema akvariju, pazi vamo, filips, dijagonala stosedamdesetosam centi, ima androida… ima gugl… ima za satelit… Mile vrti programe, ali ga kuhinja i dalje muči. Što s tim, i što s virusima, i što s Đosom? Dok prevrće varijante i podvarijante, krajičkom svijesti registrira zvuk ključa u bravi. Kućna vrata se otvaraju i zatvaraju, a Black Molly u akvariju nestaje u imitaciji morske trave. U dnevni boravak ulazi Zorica sa svojih impozantnih stopedesetdevet centimetara visine. Mile i njegovih stodevedesetdva centimetra izgledaju sasvim beznačajno spram onoga što je ušlo. Da se Mile i centimetri ne boje toliko koliko se boje, sigurno bi primijetili da Zoricu po dijagonali možeš smjestiti u televizor, i još bi bilo mjesta.
Predvečer Mile zbraja štetu. U televizoru su vijesti, a Mile zavidi svakom hospitaliziranom bolesniku od korone pojedinačno. Radije bi na respirator nego još jednom preživio poslijepodne. Objasnio je Zorici da kuhinja nije gotova jer nacionalna ekonomija upravo kolabira, ljudi umiru, a policija otvara konclogore za bilo koga tko se zatekne vani bilo kada. Zorica je rekla da zna i da ju boli ona stvar. Kake to veze ima s mojom kujnjom, je li Mile? Jesil’ ti čouk il’ nisi? Jesil’ reka da će to bit’ ovi misec? Jesi! I šta sad, je li Mile? Onda je Mile u luđačkom napadaju hrabrosti naširoko elaborirao kako bi on i kroz respirator i konclogor prošao zbog kuhinje, ali, eto, ima jedan problem s kojim se ne može. Da koji, pitala je Zorica, da ja vidin taj problem s kojin se ne može.
Zorica je vodila knjigovodstvo za par velikih firmi i ako netko zna da nema tog problema kojem ne možeš zakrenuti vratom, e to je Zorica. Kad je Mile skrušeno priznao da bi Đos morao biti idejnim tvorcem i izvršiteljem Zoričine kuhinje, pa još dodao da je Đos zapravo zapravo potvrđeni genij za kuhinje, i da mu je već dao pare za materijal, nastupio je muk. Dok je čekao presudu, Mile je perifernim vidom pretraživao akvarij, ali Black Molly i njegove konkubine znali su što dolazi. Nigdje žive ribe. Kad je Zorica krenula, granitne ploče u hodniku počele su se razmicati. Đosu si da da mi radi kujnju? Onom Đosu iz lokala? I da si mu nacrt od kuće? Da ti bog majku, da ti bog oca, da ti srce tvoje majke i sve rane Isusove, pa da ti krv Isusovu, onda još i oči, mliko, čavle i smrt Isusovu, i k tome da ti oči matere Isusove, a kad je, kao dobra katolkinja i redovita na ispovijedi stigla do rana Gospinih, Mile je pomislio će ribe u akvariju pocrkat prije vremena. Ta altruistička misao i briga za bližnje vjerojatno nisu prošli nezapaženo na instancama višim od Milinog nebodera jer je Zorica konačno prestala urlati i uprla prstom u njega. Ovo je sad moja stvar, čuješ li ti mene Mile, moja stvar! Daj broj od Đosa, odma’! Mile joj je pokušao objasniti da Đos karantenu shvaća ozbiljno, što uključuje i da se ne javlja na telefon, ali ništa. Mnogo veće stvari nisu zaustavile Zoricu.
– Daj onda broj od kuće!
– Nemam, imam samo mobilni…
– Kako se preziva taj…?
– Aaaa… Zore moja…
– ‘Ko zna?
– A ne znan, valjda Mirek…
– Zovi Mireka Iruda ti, i to sad!
Mile je poslušno nazvao Mireka, izvukao na vidjelo Đosovo prezime, a Zorica je metodom eliminacije pronašla Đosov kućni broj dok kažeš Irud. Telefon u ruke i zovi.
– ‘Alo, ‘ko je tamo? A tako… a jel’ tamo Đos? Koji Đorđe, meni treba Đos. Mile joj je sa strane rukama davao znakove da su Đos i Đorđe ista osoba, ali Zorica je bila u drugom filmu.
– Aha, a ‘ko ste vi? A tako, mater Đosova… na vijeke vjekova i vama… nego, ovdi je važna stvar, znatel’ vi gospođo da je vaš sin obeća mom mužu kujnju, i da je uzea pare za materijal? Šta? Radi, kažete, da… da… i reka je da je pitanje života i smrti, je li? Bogami jest! A jel’ mogu ja s njin razgovarat’? … Zašto ne…?… A jel on iđe nekamo da ga vidin? Neiđe… a šta, on ne komunicira kad radi? Šta je on, neki genije? Je…? A bogaliti… doću ja do vas… zašto ne? Zaključa se u sobu? Ma nije meni prvi put… ima jedan u poreznoj šta mi se zaključa, ima godina i više, al’ ja san njega izvukla… je… je… bog ga posra balavog… A? Kako to mislite? Pa i ja sam vjernica… ma tako mi to uvik… nego… ajd’ sad’ ne moram dolazit’ danas… nego, gospođo u koju vi crikvu iđete? Tu kod nas, u svetoga križa? Pa da se vi i ja vidimo… e, znan ja da više nema mise, jeba im pas mater, crikvu su nan zatvorili… e, zbog te korone… Kako? Ne smi se reć korona? Zašto? A nemojte mi reć… Sveta Korona? I kako vi kažete? Ma vidi ti to… Korana, sviđa mi se, da koranavirus… je, je… ima fra Ljubo pravo… to je pritiv crikve sigurno… al’ ja mislin da ja vas znan, onako po glasu, jel’ vi iđete u zajednicu kod one Vere? Jasno, znala san da… a jel’ ovi vaš Đo… Đorđe, jel’ i on iđe? Neiđe, aha, a vi ne znate kad će on bit’ gotov s nacrtom, jel’ tako? Da… jasno… A dobro, zazvaću ja vas sutra, a vi njega pitajte kako iđe s kujnjom, jel’ može? U redu… i vama bok… Zorica je prekinula vezu i okrenula se Prema Mili. Imaš sriće da znan gospođu iz crikve. Pa im neću razvaljivat vrata… Al’ da znaš… neće ovo lišo proć’… ovo je samo zbog gospođe i koranavirusa. Da koranavirus… zarazno bogatimiloga… Mile bi joj možda sugerirao da nije korana nego korona, ali dobro skriveni Black Molly mu iz akvarija maše da to ne učini.
Mrak se počinje spuštati na laminate u dnevnom boravku, na televizor i na akvarij. Zorica sjedi na zahodu s laptopom i radi čuda u bilanci neke firme. Dobro ju plaćaju za to. Mile opet uključuje relaks funkciju na trosjedu i namješta reprizu Ljubavi osvetnika s Noveteve. Hazar se u tajnosti sastaje s Esmom, a Esma razumi da su Hazar i Dilšah… Bit će da san propustija neku epizodu… i još Hazar govori da nije kriv za pizdarije za koje ga optužuje Miran, pa moli Esmu da kaže Miranu… e to, to već razumin… Hazar nije kriv za smrt od Dilšah… Jasno da nije kriv. Nisam ni ja kriv, misli Mile, ja san tija uštedit’ za kujnju i pomoć’ Đosu, i eto ti ga na… budi dobar, izidi govno… Jebenti, šta je ova Azize oštruja, svi je se boje, al’ ta nije ni do koljena mojoj Zori. Super, sad će ona to s kujnjom dalje…
Mile se okreće prema akvariju. Black Molly i njegovi komadi promatraju ga iza stakla. A i vi ste mogli malo pomoć’… dobro ne ženske, ali ti Blekmoli, ti si me izda ka Juda! Riblji Juda šutke podnosi optužnicu. A dobro, danas je to tako, govori u sebi Mile, i tako mora bit’. Onda ponovo uključuje relaks funkciju koja vraća trosjed u osnovno stanje, diže se i dolazi do prozora. Nova stolarija. Iza nje pogled puca u prazninu. Nije to više ona praznina koju je Mile godinama volio promatrati sa sedmog kata… praznina beskonačnog prostora koji se stere između neba i zemlje, i spaja na liniji horizonta. Ovo je… nešto drugo, čudno, neshvatljivo. Na nebu nema ptica, na zemlji ljudi. Samo je horizont još tamo gdje treba biti. Tko zna dokad. Milu smeta ta narastajuća i sveprožimajuća praznina koja prijeti provaliti kroz njegovu novu stolariju, ući u akvarij i proždrijeti Black Mollyja. A onda Milu i granitne kocke u hodniku, i zahod i spavaću…. Zorica bi se izvukla… Zorica ne jebe živu silu, ne jebe ona ništa. Ni prazninu.
Zaustavljeno djetinjstvo, izv. prof. art. dr. sc. Saša Došen, Odsjek za kreativne tehnologije
Brojanje, Vesna Galić, voditeljica Ureda za računovodstveno-financijske poslove
Brojevi. Ja volim brojeve. Volim kada sve štima „u lipu“. Ali ovih dana su mi se nešto zamjerili. Iskaču sa svih ekrana koje pogledam; nižu se, rastu linearno ili eksponencijalno, plaše. Treba mi odmak od njih. Dok s prozora gledam na drugu obalu Drave (vidokrug mi je oko 4 km, od mosta za Baranju, zoološkog vrta, Pješačkog mosta do Kopike) na prste mogu izbrojati ljude koje vidim. Drugi dan, gledajući malo bolje, vidim ih više, oko dvadesetak. Vidim dva pecaroša, bicikliste, šetače, šetače nikad poslušnijih ljubimaca, ljude koji trče, mame koje guraju kolica. Neki dan sam pobrojala 45 pristojno razmaknutih ljudi, te dva ljubavna para. Njih najviše volim vidjeti. Zagrljene, u svom svijetu, ali ipak na oprezu. Ptice i patke ne brojim jer se ne mogu prebrojati. Uživaju u svojoj slobodi, lete u jatima, same, kako im se prohtije. Između pranja ruku, kuhanja, pranja ruku, povremenih odlazaka na Akademiju, gdje molim Boga da ne vidim nikoga s maskom jer mi to ulijeva strah (za sada me jedino Antonio kuži) brojim udahe i izdahe u pranayami dok radim jogu (you tube Centar osobne moći – preporučujem), brojim u molitvi zrna krunice i ugovorene EU projekte koji su tema moje doktorske disertacije (iako već sada zvuči pomalo arhaično). I čekam dan u kojem nitko neće brojati LJUDE. Pa ni ja.
Bijeg iz ludila, studentica Ana Ajhenberger, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Tijek misli ili Može li se tipkanjem izvući iz letargije današnjega dana, dr. sc. Mirna Sabljar, Odsjek za glazbenu umjetnost
Napisano 31.3.2020.
Motivacija:
Gledam Dnevnik karantene na stranici Akademije i studentske filmiće. I gledam Sašine fotke, svaki dan objavljuje. Vidi ono što bih i ja zamijetila da sam vani. Ima dobro oko za kadar, mora se priznati. I dobri su joj tekstovi. Baš si je dala truda. Pa da, dobro je to što radi, mora biti pokretača, vidiš kako ona tako i primjerom pokazuje svojim studentima da se uključe. Ma ne, ne radi zbog toga, nego zbog sebe i potrebe za izričajem. Valjda.
O gle i Dražena se izrazila. Da vidim što ona piše. Oooo, opisuje svoj dan. Piše da se našminkala, razumijem ju. Neki dan sam se nafrčkala, baš mi je došlo. Vidiš, piše u stihu. Ja nikada ne znam kratko reći ono što mi je na duši… sve pišem neke traktate, od poruka do emailova. Baš sam sinoć jedan složila, jutros si mislim, moglo je sve stati u 5 rečenica, jao, al si ga opet…
Stanje:
Idem se natjerati raditi. Nema od odugovlačenja ništa dobra. Jednom nam je prof. M. rekao da pišemo, samo pišemo pa ćemo brisati kasnije. Idem probati, možda uspijem. Ma ne, ne ide sada znanstveno. A da probam zapisati svoje trenutno stanje da mi ostane ovaj čudni dan? Idem probati, pa ću vidjeti što će ispasti. Jedna mi je prijateljica rekla da se izliječila od nekog emocionalnog stresa ispisujući brojne bilježnice i stranice nekog, nisam zapamtila kojeg, web mjesta. Možda i meni uspije srediti se danas. Jer, nije baš lijepo kad ti vlastita djeca kažu: Oooo mama, danas smo malo …
Skužili su, očigledno. Danas sam potpuno izvan stroja.
Ekspresija:
Sve je bilo dobro još jutros. Začudo, i skuhala sam prije nego sam popila prvu jutarnju kavu. Međutim: Od kad je prestala klasična nastava ne mogu se organizirati bez mog klasičnog posla i odlaska od kuće. Danas vidim da ovako ne ide dalje. Kad sam doma i kad kao imam puno vremena ne znam se organizirati. Danak života s dvije škole u dva različita grada i u svakom trenutku ispunjenim rasporedom, a tako je bilo uvijek u mom životu, sve do prije tri tjedna. Takvi kao ja ne znaju s puno vremena, funkcioniraju na brze, raznovrsne i mnogobrojne zadatke. Mislim da se od danas vraćam na režim to do liste i točnog rasporeda što se u koje vrijeme u danu radi. Danas nisam zadovoljna, idem na živce samoj sebi, iznutra. A mogu si misliti kako je drugima uz mene. Nad glavom mi visi oblikovanje projekta (rečenice se neće napisati same), nad glavom mi visi i upozorenje iz drugog sinoćnjeg maila da pošaljemo rad jer će se monografija ipak izdavati (moram li reći da ni slova još nisam napisala), nad glavom mi, naravno, nastava. A ne mogu. Ide mi sve na živce. Već skoro tri tjedna moj društveni i poslovni život zove se tipkanje. Uz emailove primam i šaljem dosta poruka. Volim ljude, volim se susresti s ljudima. A sada toga nema. I danas pišem i primam poruke. Obavještavam ljude kako mi je. Dobivam odgovore. Prvi, standardna utjeha i riječi koje sam si trebala, valjda, i sama s četrdeset tri reći: gle moraš biti primjer djeci, ako oni mogu, a moraš i ti. A oni stvarno rade, bez natjerivanja, bez naših intervencija. Zadivljena sam. Tko zna kako im je iznutra i koja je njihova borba kao ova moja današnja…
A i drugi odgovor na upućeni vapaj da ja danas nisam dobro je standardan: Dok je dobro, može, kad je gusto i kad trebam … No new messages… Tipično i očekivano, više se ni ne ljutim na prazan Inbox, postaje mi svejedno, a to znači da mi je sve manje stalo.
Izgleda da su i drugi danas u sličnom izdanju. Stiže šaljivi video klipić mog dragog prijatelja. Čovjek snimio kako se zabavljaju doma. Iako, meni se to stanje čini pomalo kao i moje – negdje između. Dobar sam, prema pravilima sam u kući, sve je ovo za naše dobro, trebamo tako, što se lomi s: ma ovaj tren idem van, idem šetati gdje hoću, biti gdje hoću, zagrliti koga hoću, stisnuti ruku kome hoću. I baš me briga za sve, sve će biti dobro. Odgovaram na video klipić porukom: Ooo i ti danas? Ja sam loooooda. – Poruka sinana (novi izraz kojeg upotrebljavaju moji klinci za izraz viđeno) – odgovora nema.
Stiže nova poruka. Eto moje virtualne prijateljice, svaki dan se čujemo s nekoliko. Prije dva dana smo skupa plakale na poslanu mi Balaševićevu Mati. I ona namćorasta, ali bila jučer, nije kao ja danas, to mi kaže kad joj odgovorim na njeno pitanje kako sam ja. Poslala mi je dobar šaljivi link: kako se ponašaju znakovi zodijaka u ovim danima. I evo ga, još jedna potvrda da ima nešto u toj konstelaciji kada si se rodio i projekcijama na nju. Kaže mi horoskop za izolaciju da lavovi uvijek teže nečemu novom i nesvakidašnjem, mrze rutine pa kad se nađu u takvoj životnoj situaciji sposobni su stvoriti vlastitu dramu i uzbuđenje. I još u ilustraciji kaže da lav patrolira na prozoru i osuđuje ljude koji su vani, dijeli korisne informacije (samo treba pogledati moj fb profil i sve će biti jasno). E jedino gdje su promašili je da spava do podne. E tu me ne pronađu.
…Nikada nisam voljela spavati. Kad sam bila mala, imala sam red kao po knjizi. Moralo se u krevet oko 8. S jedne strane mrzila sam to iz dubine duše, jer sam znala da ću narednih dva sata biti budna u krevetu. Nije se moglo čitati jer svjetlo je bilo ugašeno. S druge strane, pritvorena vrata propuštala su dovoljno svjetlosti iz hodnika i to mi je baš bilo ok. Obožavala sam raditi sjene rukama. Svašta sam zamišljala i mojim su rukama nastajali likovi i imali svoje priče. Ne, spavati puno nisam voljela nikada. Zato danas uživam u svojim noćnim mirnoćama kada moja kuća i grad spava, a svemir je samo moj. I jutra su mi draga. Nisam od onih što trebaju tri sata da se razbude. Čim otvorim oči, funkcije su na najjače. Samo ne volim da mi se netko glasno glasa u blizini. Tišina. Tišina je zakon. Jer ostatak mog dana je sve samo ne tišina. Iako, zadnje vrijeme dosta šutim. Dođe to. Jednostavno, slušam. I čujem. Nekada nažalost i ono što se ne izgovori. Možda sam, ustvari, šutljiva osoba. Volim si zamišljati da jesam. Sve više moje misli ostaju samo moje…
Nova poruka. Kolegica. Nije se javljala mjesecima. Ljudi kad nešto griješe prestanu se javljati. Zanimljivo. Čekam ju dugo. Kaže nazvat će. Nadam se uskoro. Baš me zanima hoću li šutjeti ili govoriti. Vidjet ćemo, ali nadam se da ovaj puta neću čuti i ono što ne izgovori, istinu ne bih mogla podnijeti…
Lakše mi je. Nastavit ću pisati. No, hoću li objaviti u Dnevniku karantene, vidjet ćemo…