Studentica Nataša Takač, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti (1 g. BA, Kolegij Crtanje II)
Pošasti, doc. art. Branko Čegec, Odsjek za kreativne tehnologije
Prolegomena za moguću enciklopediju pošasti
„Ostani doma!“ rovovski je poklič prema podmuklom neprijatelju: ne znaš odakle dolazi, ne vidiš ga i ne čuješ, ali strah se rasplamsava, poprima dimenzije neviđene u zemljama nedavnih ratova i najužasnijih užasa, iako ova priča nije samo lokalna. Ona je najveći dio globalizirana svijeta stjerala u mišju rupu, nakoćeno čovječanstvo pretvorila u štakorsko pleme koje čeka dolazak „izbavitelja”, o čemu mi znamo sve, jer Krsto Papić snimio nam je film još 1976. Bio sam gimnazijski maturant i hrlio u kino: bila je to samo fantazija u kojoj nismo prepoznavali realitete, koji su i tada bili tu oko nas, „strašna lica ništavila“, kojima su se častili pripadnici iste vrste, onodobne intelektualne elite, nama koji smo šprintali u svijetlu budućnost širom zatvorenih očiju.
Od tada su prošle 44 godine, projekcija svijeta kakvom smo se nadali, pred nama se urušavala, intenzitet koro(n)zije rastao je neuhvatljivom progresijom, živjeli smo iluziju uvjeravajući se da iza nje dolazi stvarnost, najčešće povjerovali da iluzija jest stvarnost, a sad smo tu – u rupi, zatvoreni u svoje zidove, u svoje iluzije, uvjereni u ružan san, jer „sve će proći, sve će proći, samo nemoj ti“ kako su pjevali neki idoli (Idoli) iz vremena najljepših iluzija, u kojima smo mislili da naši životi mogu biti samo bolji, da im ništa ne može stati na put, da sretnome sutra slijedi još sretnije prekosutra.
Onda je došao rat.
Luđački projekt „najinteligentnijih“ bića u svemiru, kako si ljudska vrsta samodopadno i bez imalo introspekcije obožava tepati. To je, inače, ona ista vrsta koja je najveći dio svoje inteligencije i pameti utrošila na smišljanje neprijatelja i najnevjerojatnijih oblika gaženja, ponižavanja, tlačenja, iskorištavanja, uništavanja, zatiranja, ubijanja i razaranja, koristeći se pritom mehanizmima iracionalnim i patetičnim iza priručnih paravana rase, ideologije, nacije; svim mogućim oblicima nasilja i licemjerja kao alibijima za nadmoć, za teror, za kaveze, lance, koncentracijske logore, masovne grobnice.
Ili pojedinačne.
Naposljetku je svejedno.
Teror moći značio je otimanje i pljačku, značio je imperativ novca koji ne pita za cijenu, novca koji će pripasti samo malobrojnima, beskrupuloznima i odvažnima, a njih u sljepilu moći ionako nije zanimalo što će biti s ostatkom svijeta ako ih se to, činilo se barem, izravno ne tiče. Taj svijet u kojem gostujemo, koji nam dopušta da proživimo svoje male živote kao senzibilni sudionici, a ne kao predatori, pohlepa i grabež „ideologije novca“ (bez obzira na kurentne paravane) rasturala je luđačkim tempom pred našim očima, a mi smo u čudu blejali, povremeno se skanjivali i nismo se znali oduprijeti, nismo zlo znali, a prečesto ni htjeli zaustaviti, jer smo kalkulirali, trgovali, skupo plaćali hranu za vlastite iluzije.
Globalno smo uvijek bili robovi, s ponekim snažnijim pokretačem revolta, s ponekom ozbiljnijom artikulacijom otpora, s ponekim osvajanjem malih sloboda i prividno slobodnih teritorija, nad kojima su se uvijek, u svakom trenutku ljudske povijesti, šepurile kandže predatora, onih koji su uzurpirali prava na iscrpljivanje zemlje za svoje bogatstvo na žrtvi drugih, malenih i bez moći, onih koji su iscrpljivali prava na slobodu drugih, na slobodu prostora, tijela i mišljenja, popuštajući tek pod pritiscima na ustupke, na prodaju iluzije slobode u jednome globalno, mentalno neslobodnom svijetu. U svim malim pobjedama ti prividni gubitnici i dalje su gradili svoja carstva i držali nas taocima naših želja, naših nemoći, naših bolesti i naših smrti, naposljetku. U takvom poretku (starom i novom, jer za globalno je stanje svejednako) danas se susrećemo s čuđenjima što još uvijek ništa ne znamo o funkcioniranju velikoga dijela ljudskog tijela, što ne znamo gotovo ništa o najstrašnijim bolestima (koje su najčešće posljedica života u dopuštenoj iluziji), što nemamo odgovore u situaciji kada ranjena, ponižena priroda odluči uzvratiti udarac. Mi, međutim, unatoč milenijima života na Zemlji, nismo naučili jezik prirode, ne razumijemo (jer nismo imali, jer nisu nam dali vremena) njezine poruke, jer nama su poruke posredovane blještavim tehnološkim štakama, kojima robujemo da bi oni drugi, oni s kojima također ne komuniciramo dok im serviramo svoj intimitet i svoju utrobu, ali koji na nama grade nepojmljiva bogatstva (bogatstva kojima bi mogli prehraniti tisuće gladnih Afrika), ta bogatstva sačuvali za svoju vječnost na zlatom i dijamantima ropskoga znoja optočenu groblju.
Mi, robovi u iluziji slobode, štakori u kanalizaciji monstruozne konstrukcije svijeta u kojemu živimo, sada čučimo i čekamo „manu s neba“ čak i kada smo svjesni da ona može doći, baš kao i opasnost od koje se pokušavamo sakriti, samo i jedino sa zemlje. Bit će to, za ovu privremenost, u onom trenutku kada netko bude siguran da na našem strahu može multiplicirati svoje bogatstvo. Pritom nitko neće uložiti ni centa u sprečavanje širenja „pandemija“, jer na tome se ne zarađuje. Moloh farmacije zaradit će na ubrizgavanju cjepiva, na gutanju medikamenata kada on odluči da je trenutak za zaradu najpovoljniji. A mi ćemo biti zdravi i sretni, bez svih tih strahova u kojima zaziremo od blizine, od daha i kašlja, od dodira nečije ruke, zagrljaja i poljupca. Nikad toliko zazora u očima nije kročilo prostranstvima našeg planeta. Zazora od blizine, straha od drugoga, pa i najbližeg, straha od sebe sama, nepovjerenja u sposobnost kontrole vlastitih postupaka.
„Sofisticirani“ strojevi omogućit će nam virtualan doživljaj svijeta i prepustiti nas užitku naših samoutvrđenih zatvora iz kojih će pogled na svijet biti prepun lijepih, dizajnerskih slika.
Na ekranima.
Sedamnaestog ožujka 2020. „Stožer“ je donio dekret o ograničenju kretanja. Zatvorio je gradove, limitirao zadržavanje na javnim površinama, zaustavio sve oblike života i rada koji nisu bili izravno u funkciji vegetiranja sustava. Iz medijskih su posredovanja iščezle sve bolesti osim korone, ishlapjele su kolone izbjeglica, prestali su ratovi i nesreće, a kućna videoprodukcija celebrity glamoura iskakala je u svim dosad tehnološki razvijenim rezolucijama.
Iluzija o ljepoti života važnija je i snažnija od života samog.
Od toga dana rasplamsala se online trgovina, medijski programi zagušeni su beskrajnim reprizama i neadaptiranim simulacijama života, sustavi obrazovanja na ho-ruk su ”onlajnizirani”, zaustavljena su sva liječenja u zdravstvenim ustanovama, ukinut je javni promet i uvedene online razglednice da bi svijet i dalje bio na dlanu, ljepši nego ikad.
„Ostani doma!“ – vrištali su spomenuti ekrani svih mogućih naprava.
A onda se DOGODIO potres!
Bila je nedjelja 22. ožujka, prvi pravi proljetni dan po kalendaru, u 6:24 zatutnjalo je kao da 60 kamiona odjednom iskrcava kamene gromade. Poletjele su knjige s polica, čaše iz kuhinjskih elemenata, V. je vrisnula i odjurila u L. sobu, pas nije reagirao: samo je zbunjeno gledao u sav taj rusvaj i oživjeli parket pod nogama. Tresak iz stana iznad (kasnije je susjeda javila da se srušio ormar) samo je usputni detalj, jer nije bilo vremena za paniku. Tek s ponešto nervoze pokupili smo nekoliko sitnica i izašli iz zgrade. Svi stanari bili su tu, na ulici i na školskom igralištu.
„Ostani doma!“ bio je vrhunac sarkazma.
Ulice su bile preplavljene ljudima.
Sve drugo nije izgledalo strašno, barem oko nas i na prvi pogled. Pola sata kasnije ponovno je zatutnjalo i zatreslo, tek neznatno slabije nego prvi put. Otpali su dijelovi školskog krova, čuo se tutanj iz unutrašnjosti zgrade, tresak iz susjedne ulice… Na njoj je bilo nekoliko automobila pod ruševinama. Na mojemu, srećom, tek nekoliko komadića žbuke, bez udubljenja i vidljivih tragova. Sjeli smo u automobil i krenuli u nepoznato, dalje od zgrada, vozeći slalom između ruševina. Slike su bile sve strašnije: spljošteni automobili, otpali dijelovi zgrada „na zelenom valu“, golemi dimnjaci s krovova zakrčili su prometne trake, ponekad cijele ulice. Slabiji potresi nizali su se u nepredvidivim razmacima. Zemlja se tresla i grčila, a mi je i dalje nismo razumjeli.
Kao što nismo razumjeli virus.
Kao što ne razumijemo bolest.
Kao što za sebe znamo pronaći alibi.
Za Zemlju ne.
Zvonili su telefoni, stizale su prve vijesti. Prošli smo gradom od centra prema istoku, zatim na krajnji zapad: ljudi su bili posvuda, na benzinskim stanicama nevjerojatne su kolone bile u redu za gorivo, kao da se može, kao da ima smisla bježati. Svi ugostiteljski prostori bili su već prije dva dana zatvoreni, zahodi na pumpama također, a jutros se izletjelo van izravno iz sna i trebalo je negdje pišati. Bio je to pravi podvig u ovoj situaciji. Dokopati se minimuma privatnosti, prve šikare na gradskoj periferiji…
Tlo je drhtalo i treslo se, ne više tako jako. Po povratku u stan pokupili smo razbijeno staklo, knjige s poda i kozmetiku u kupaonici. Na zidovima su bile napukline, dvije police, inače pričvršćene za zid vijcima od nekoliko centimetara, bile su odmaknute od zida za cijelu dužinu vijka i pripadajuće tiple. No, nije bilo velikih oštećenja o kakvima su do nas dopirale prve informacije: o srušenim krovovima, uništenim stanovima velikog broja prijatelja i znanaca, o stradaloj djevojčici.
Čak i najnužniji odlazak do pekarne ili ljekarne podrazumijevao je gomilu mogućnosti da ti dijelovi zgrada završe na glavi, hodalo se samo sredinom ulice, što dalje od zidova i krovova, a slike pred očima bivale su sve strašnije i strašnije.
Topli uvod u proljeće i dojučerašnji dani ispunjeni suncem kao da su bili daleki san, a biblijskim pošastima kao da nema kraja. Nakon zime bez snijega, s temperaturom koja se možda jednom ili dvaput spustila ispod ništice, predvečer je počeo padati snijeg na bjelinu rascvjetalih stabala, a noću je temperatura pala na -1. Tragovi snijega na zazelenjeloj travi i kristali leda na automobilskom vjetrobranu prognozirali su hladne dane baš sada kada gomila stanovnika nema krov nad glavom, a pola Donjeg grada ostalo je bez grijanja.
Ružni vojni šatori, rasprostrti velikom površinom susjednoga parka, lepetali su na oštrome sjevercu, nimalo utješno.
Za utjehu.
Nekoliko dana kasnije (u petak, 27.3) stiglo je upozorenje da upravo živimo u najzagađenijem gradu na planetu, jer sustigao nas je, eto, i neki pijesak iz azijske pustinje Karakum, pa kamo će nego k nama koji upravo postajemo tupi na pošasti i više ih ne čekamo, nego se suočavamo i mirimo s njima. Oguglali smo u samo nekoliko intenzivnih dana.
Ovdje u Zagrebu temelji suživota s pošasti duboki su i stabilni.
Najveća pošast ovoga grada, prerušena u figuru gradonačelnika, hara već gotovo 20 godina, pa tko ne bi otupio.
Dok pišem ovaj uvod u moguću „malu enciklopediju“ pojmova koji su, iz moje perspektive obilježili najezdu pošasti, već četrdesetak dana živimo u nekoliko dimenzija izvanrednog stanja, a slike grada kao da su sve strašnije i strašnije. Ruševine kuljaju iz tajanstvenih zagrebačkih dvorišta i haustora, desetljeća zapuštenosti i nemara u kojima se baš ništa nije ulagalo u stvaranje boljih, sigurnijih uvjeta života u ljepšem i održavanijem gradu, sada su posve ogoljena.
Do kostiju.
Čak i tzv. uređenja fasada pod gradskom kapom bila su tek Potemkinova sela, posmrtne maske iza kojih je cvokotala trulež kostura, dok se na račun tih kulisa izvlačio silan novac i prelijevao na privatna konta uvijek istih, umreženih pripadnika javne družbe s pravom tajnosti. Građani ovoga grada, građani gradskog središta kojeg više nema, oni koji su grad činili Gradom, bili su taoci pohlepe i sveopćega grabeža. Plaćali su visoku cijenu za javni prostor koji im je oduzet, za lice grada koje se dobro prodavalo, a njima su sada ostale ruševine za koje su „sami odgovorni“, kako to bestidno izgovara spodoba koja je bjesomučno rasipala njihov novac na fontane po odvodnim grabama, jer fontane ispiru banknote, za razliku od dimnjaka i provizornih zabata, rasklimanih stubišta i odvaljenih štukatura.
Četrdeset dana nakon prvog potresa zemlja i dalje podrhtava i trese. Gradsko središte okupirano je golemim dizalicama (nisam mogao ni zamisliti koliko ih ima!) i ljepljivim trakama koje upozoravaju na opasnost prolaska uz veći dio zgrada. Skidaju se kupole, tornjevi i dimnjaci, uklanjaju rasprsnuti zabati, središtem grada nema javnog prijevoza (ali zato različiti prometni teroristi: dostavljači, taksisti, bikeri i tatini sinovi u „benđolama“ divljaju i iživljavaju se nad prolaznicima osuđenima na kolnike i tramvajske pruge), ljudi su izašli na ulice iz svoje tuge i svojih čamotinja.
Sada, s pogledom unatrag, znam samo da su najbolji dio ove najezde pošasti bili i ostali građani.
Pored svega jada i svih nesreća, u gradu niti na trenutak nije zavladala panika, strah nije potisnuo dostojanstvo, opasnost od posljedica potresa u javnom je prostoru gotovo neprimjetna, za razliku od zazora proizvedena alarmima opće opasnosti, a po kojemu se sa strahom obilaze ljudi bez maske, ljudi koji govore, ljudi bez rukavica i predmeti javnoga života, tipke na bankomatima, kvake na vratima, košare u dućanima. Unatoč svim akoholno-kemijskim miksevima, maskama svih fela, gumenim rukavicama i novoinstaliranim službenicima nadzora.
Taj strah ukotvio se u nama jer se nužnost potrebe za strahom, provjereno najpouzdanijim mehanizmom kontrole, ubrizgava u naša osjetila, u našu percepciju u svakom trenutku i na svakom mjestu, uvlačeći ga i u nas same, u naš unutarnji život koji zazire od dodira vlastite ruke, od vlastita daha na rubovima čaše, od skidanja mušice s vlastita nosa i trljanja vlastita oka koje je napala uznapredovala alergija na pelud i eksploziju vegetacije koju život programirana čovjeka sve teže podnosi.
Sociologija otuđenja kojom su nas hranili interpreti tzv. socijalne književnosti i inih disciplina, danas je samo smiješna epizoda iz naivne prošlosti, jer teško je zamisliti veće otuđenje negoli je otuđenje od samoga sebe, svoje jedine, iznijansirane realnosti, koju smo olako darovali virtualnom realitetu, simulakrumu koji za nas misli, upozorava nas, dirigira i kontrolira, psuje i vrijeđa, samo da bude što više MI koji to nismo.
Napušteno, student Josip Pratnemer, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti
Odraz izolacije (ulje na medijapanu), studentica Valentina Damjanović, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti
Izvorni znanstveni rad “Preferencije učenika prema aktivnostim i sadržajima u nastavi Glazbene kulture, izv. prof. dr. sc. Jasna Šulentić Begić i doc. dr. sc. Amir Begić, Odsjek za glazbenu umjetnost
Studentica Nataša Takač, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti (1 g. BA, Kolegij Crtanje II)
