Studentica Sara Muharemi, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti (Kolegij Crtanje II)
IMAGINE, student Josip Pratnemer, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti
Ostati ili nestati?
Svaki dan mi se to pitanje pojavljuje u glavi, mislim da je iz neke pjesme, ali toliko sam tupa i zagušena da jednostavno ne povlačim informacije koje sam negdje tako dobro pohranila.
Koju ću danas ulogu igrati?
Mama, ljuta mama, mama koja glumi da je sretna, studentica, učiteljica razredne nastave, djelatnica, računovodstvena referentica, kuharica, poljoprivrednica, ljubavnica, kći… ne želim biti ništa! Ne odgovara mi sunce, mrzim kišu, ali čekam je jer nam treba za batat. Treba nam i sunce da ga napokon možemo zasaditi, a ja ne želim saditi, želim biti NIŠTA!
Samo jedan dan da mi je biti NIŠTA, da se odmorim od SVAŠTA!
Glumica
Studentica Sara Muharemi, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti (Kolegij Crtanje II)
Maska, Vesna Galić, mag. oec., voditeljica Ureda za računovodstveno-financijske poslove
Godina je 1970-i neka. Zimski praznici kod bake i dide u malom slavonskom selu. Jutarnja ugoda bakinih perina i miris pola iz rerne koje dida priprema za kasni doručak. Klizanje na zaleđenim kanalima i spuštanje u vrećama napunjenim slamom. Bezbrižni i sretni dani, osim onih, ako se slučajno kalendarski poklope, u kojima dolaze Bušari. E tad nastaje panika. U to vrijeme običaj je bio da Bušari (uvijek ću ih pisati velikim slovom) ulaze u kuće mještana, nazdrave s njima i daju svoj, neke vrste blagoslov. Veliki, strašni, čupavi, glasni. Muškarci obučeni u žene. Dlakava stvorenja s velikim rogovima i zvoncima. Dobri naš dida uvijek nas je pravovremeno upozorio kada su bili u kući prije naše kako bismo se sestra i ja na vrijeme sakrile u sobu pod krevet. Toliko smo ih se bojale. Budući da je na vratima sobe bio i jedan red stakla bojale smo se da čak i ne povire kroz njega. Tada sam mislila da ih se boje i dida i baka ali nam ne žele pokazati. Zapravo nikada nisam voljela maškare niti sam se maskirala. Rado sam svojoj djeci pripremala kostime za vrtićke i školske priredbe, ali nikada u životu nisam stavila masku na lice. Uvijek sam imala nekakav otpor koji si nisam pokušavala niti objasniti. To je jednostavno bilo tako. A onda je došla 2020-ta.
Znam da služi za zaštitu, znam da smo sigurniji s njom, ali nisam mogla. Povratkom u neku novu normalu, a valjda i iz potrebe da još više unormalim tu normalu, naručila sam se za bojanje kod frizera. Tješeći se kako je to sve normalno, kako je to samo komad tkanine u koji dišem ja a ne netko drugi, izdržala sam tih sat i nekoliko minuta. Ponosna na sebe što sam uspjela, zadovoljna bojom kose, konačno skidam masku, udišem kišom natopljeni zrak. I dobar je osjećaj.
I tu bi priči bio kraj da podsvijest ne radi svoje. Da nas ne stigne kada ni ne znamo da je tu. U snu. U noći. Ulice pune snijega. U moj stan ulaze ljudi, uglavnom nepoznati, puno ih je. Izlazim van po nešto. Vraćam se ali taj stan je svaki puta sve veći i veći. Opet izlazim, prijateljica je sa mnom, probijamo se kroz snijeg, vrtimo u krug ali smo u nekim tuđim ulicama, pretihim i nadrealnim. U tom lutanju pred sobom vidimo ogromnu crvenu crkvu nalik osječkoj konkatedrali pred kojom je parkirana kočija. Oko crkve je glazba, živost. Kada smo došle bliže vidim na zidovima crkve maske klauna, u pravilnim redovima i razmacima. Prilazi nam čovjek u dugačkom crnom šinjelu koji je stajao pored kočije, pridružuje mu se drugi i moja prijateljica nestaje. Bježim kroz snijeg nestvarnim ulicama.. .
Nakon mučnog buđenja razmišljam kako to nije istina i kako život nije maskenbal. Ili ovaj sadašnji ipak je?
Studentica Lucija Tolić, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti (Kolegij Crtanje II)
Z.K. pisma iz izolacije…
Nećemo biti prvi koji će primijetiti da se na ovim prostorima malo ili gotovo ništa ne čita. A, ako se kojim sretnim slučajem već nešto i čita, onda to što se pročita ili se (pre)brzo zaboravi ili, iz nekih razloga, najčešće ideoloških, nije ni bilo čitano s namjerom da se to što je napisano na pravi način i razumije. Upravo tako što se i dogodilo s onom nesretnom Deklaracijom Vijeća za suočavanjem s prošlošću. Sve tamo vrlo jasno i precizno piše! I umjesto da ta Deklaracija bude onaj obvezujući političko-historijski okvir koji će nam omogućiti adekvatniji i relaksiraniji odnos spram svih onih naših „bespuća povijesne zbiljnosti“, ta Deklaracija ama baš nikoga u ovome društvu ni na što ne obvezuju. Jedan takav indolentan odnos spram teškoga tereta svih naših prošlosti, zapravo, znači da ovdje i ne postoji ni elementarna politička volja za neko ozbiljnije, kritičnije suočavanja sa svim, a ne samo nekim od naših ne baš sretnih prošlosti. Nikako da se oslobodimo tog selektivnog pristupa našim stvarnostima, pa tako pokazujemo izuzetnu energiju kada treba jasno i glasno osuditi „tuđe“ grijehe, ali kada su, pak, u pitanju „naši“ grijesi, e onda više nismo baš toliko entuzijastični. U tom slučaju, spremni smo pronaći tisuću i jedan razlog kako bismo objasnili da su to bili samo manji „ekscesi“, „slučajni incidenti“, „odmazde“, doduše, pretjerane ali u tom trenutku i jedini mogući odgovor, jer su u pitanju bili ipak neki „viši, državni interesi“… Zanimljivo, takav metodološki pristup kada su u pitanju oni „drugi“ više ne vrijedi. Ono što je kod nas „eksces“ kod njih je „zločinački plan“, što je kod nas „osveta“ kod njih je „genocid“, što je kod nas „slučajno“ kod njih je „ svjesna namjera“…
I, opet se pokazalo da je stari dobri G. Flaubert bio i više nego u pravu kada je napisao da nas „pomisao na budućnost muči, a prošlost nas vuče nazad i zbog toga nam sadašnjost klizi iz ruku“. Kao da je imao pred očima imao političke odnose u Hrvatskoj 2020. godine koji, po tko zna koji puta u povijesti, pokazuju da hrvatske političke i ine elite nemaju nikakvu suvisliju viziju vlastite budućnosti, jer nisu u stanju riješiti niti jednu „tamnu mrlju“ iz svoje bogate prošlosti „tamnih mrlja“, pa je onda posvema logično što te elite ne znaju što im je činiti „sada i ovdje“, u proljeće 2020. godine.
I sami smo, prije nekoliko godina, napisali da se u ovoj maksimi o prokletstvu vremena, koju je izrekao ovaj veliki francuski književnik, na najbolji mogući način, sažima dobar dio i našega prokletstva. Mi se nikako, baš kao ni Njemačka, ne uspijevamo osloboditi dijalektike krivnje, kajanja i zlovolje, jer ni Židovi/Srbi ne mogu izbjeći backlash koji se kao uzdiže iz njihove navodne moralne hegemonije, pa je u tom slučaju i moguć zaključak do kojeg je došao njemački redatelj, esejist, Hans-Jurgen Syberberga, a koji se svodi na vječnu upućenost jednih (Nijemaca, Hrvata…) na druge (Židove, Srbe…), nešto poput prilijepljenosti dviju strana istog novčića, koji nas onemogućava u bilo kakvom suvislijem nastojanju da se svog „istočnog grijeha“/Jasenovca, jednom zauvijek, oslobodimo!
I, zar tako što ovi posljednji događaji, Jasenovac, Okučani, Borovo selo, 40 godina od smrti JBT…,na najgori mogući način, potvrđuju ovaj opori zaključak ?! I bio je u pravu onaj književnik kada je konstatirao da vrijeme na ovim prostorima surovo stoji: svatko od protagonista zauzeo je svoju grabu, svoj rov i nije ni za milimetar spreman odstupiti od svojih „principijelnih“ stavova. Tako bi jedni, bez puno pitanja, nešto što je drugima sveto „bacali“ (a jako se dobro zna što se baca i gdje), drugi, bi, pak, nešto zabranjivali, dok treći smatraju da bi bilo uputno sve one „nepoćudne elemente“ i hapsiti (doduše, još uvijek se ne usude reći tko bi bili ti koji bi odlučivali tko jest, a tko nije „podoban“), četvrti su skloni fazi „mudrovanja“, pa nam von oben poručuju kako bi On prije 40 godina znao kako sve te lažne probleme/dileme, po kratkome postupku, riješiti, jer je bio i vizionar, i humanist, i prijatelj „malome čovjeku“ (doduše, to „prijateljstvo“ očitovalo se na jedan prilično čudan način, iz crne limuzine ili „plavoga vlaka“, taj „mali čovjek“, radnik, seljak, poštena inteligencija, uspio je vidjeti samo „bijelu rukavicu“, kako mu srdačno, onako, u prolazu, odmahuje…Ta „sreća“ ne traje predugo, jer i „ crna limuzina i „plavi vlak“ su za nijansu prebrzi, samo projure kraj „razdragane mase“, koja se tu eto nekako spontano našla, uz malu asistenciju organizatora, i satima čekala da vidi tu „bijelu rukavicu“ kako im maše. Nemamo ništa protiv onih koji u tom činu, u toj slici, vide najviši stupanj demokracije, jedino ih molimo da nas u tako što ne pokušaju uvjeriti. Nikada nismo podnosili one zakone koji su bili pisani s namjerom da nam osiguraju beskrajnu radost i neograničeno zadovoljstvo , a od nas se ne traži ništa drugo osim iskrenog divljenja Zakonodavcu koji nam je takvu sreću i zadovoljstvo omogućio).
Kako stvari i danas stoje, nešto vražje privlačno ima u tim totalitarnim projekcijama naše stvarnosti, pa stoga i nije čudno što u glavama velike većine naše političke elite čuče potencijalni fašisti, i oni „desni“, ali i oni s „lijevog“ političkog spektra. Ma koliko neki od njih pokušavaju da se u javnosti prikažu velikim i dosljednim demokratima, liberalima, ali ih, nažalost, taj njihov jezik, svaki puta, iznova (raz)otkrije. Samo kada bi malo manje pričali, a više mislili o tome što govore. Jer, „baciti“, „hapsiti“, „zabranjivati“…, ni na koji način, ne pripadaju demokratsko-liberalnom vokabularu! Nije nam poznat niti jedan izuzetak!
Stoga i nije čudno što Jan-Werner Muller misli da je povratak na političke strategije srednjoeuropskih disidenata iz 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća jedno od mogućih rješenja u ovakvim nedefiniranim situacijama unutar kojih je svaka ideja dijaloga supstituirana ili neizdrživom kakafonijom ili jekom svakojakih monologa, ego-tripova, koji ne prelazu razinu pubertetskog bunta… Naime, poslije neuspjeha brojnih pokušaja političkih i inih reformi u socijalističkom društvu, Adam Michnik i ostali intelektualci zaključili su da se ondašnji represivni režimi sam od sebe neće promijeniti. Odustali su od pokušaja obraćanja državnim liderima i odlučili su da umjesto toga počnu „govoriti kroz njih“ (kako je to formulirao historičar Tony Judt) te su, na taj način, pokušali doprijeti do što većeg broja građana, uprkos ograničenjima slobode govora. Također su započeli organizaciju nečega što je Václav Benda opisao kao „paralelni polis“ – svijet u kojem će se čovjek ponašati kao da je već slobodan. Civilno društvo je takvim inicijativama uspjelo oslabiti diktatorske režime bez direktne konfrontacije.
Nismo baš sigurni koliko se ovaj “stari” recept može primijeniti i u ovom (ne)vremenima, ali vrijedi pokušati. Kao i uvijek, vremena nema baš previše. Izbori se bliže, pa je onda i ova nervoza kod naših političara nešto razumljivija. Umjesto novih “jezičnih igara” poseže se za onim starim “igrama”, koje su do sada uvijek davale rezultate. Na stranu, što su ti “uspjesi” bili za jednokratnu, izbornu uporabu. Poslije svakih izbora nastavilo se jednako neinventivno, starim ideološkim podjelama, zapravo, običnim opsjenama lažnih iluzionista na “mi” vs. “oni”… Nažalost, ni u ovome momentu, ne vidimo nikoga tko bi ponudio neke nove ideje, neku novu “jezičnu igru” na našem političko-idejnom tržištu. Opet smo suočeni, s jedne strane, ideološkim podjelama i mantrom o iznimnoj važnosti ekonomije. Što će biti s ekonomijom poslije pandemije, pitaju se svi?! Posebice u tome prednače današnji “telegramski” kolumnisti, koji su u nekim vremenima, glumili političare, i koji su upropastili svega čega su se primili, ali ih ta činjenica uopće ne sprječava da nam i dalje dociraju što je za nas dobro, a što, pak, nije. No, to je tema s početka ovog pisma/zapisa, koji pokazuje da kudikamo radije biramo život u kulturi zaborava nego u kulturi sjećanja, pamćenja.
Srećom, ovih su se dana nešto stišali oni naši “ugledni” znanstvenici, biolozi, epidemiolozi, virusolozi…, koji su nam sve ovo vrijeme, uglavnom, prevodili sažetke istraživanja stranih znanstvenika što nas je vjerojatno trebalo dodatno impresionirati, jer kao oni prate recentnu literature i o tome pravovremeno informiraju konfuznu domaću javnost. Doduše, u toj prevodilačkoj aktivnosti, koja by the way ne prelazi razinu solidnog engleskog jezika, nikako nismo uspjevali vidjeti ništa drugo osim šarlatanstva višeg stupnja, koji je, nekim čudom, dobio i parvo pristupa javnosti.
Svečano obećavamo da ćemo i mi, u nekom od slijedećih pisama/zapisa, ponuditi nešto slično, pa treba očekivati nastavak romana Johannesa M. Simmela “Može i bez kavijara”. Naime, i sami ćemo ponuditi nekoliko recepata o tome što se sve jelo (i, dakako, pilo) u vrijeme covida-19 u Tirani!