Z.K. Pismo iz izolacije (br.2)
Život se nastavlja tako što ga pokušavam organizirati sukladno naputku Jacquesa Attalijia, koji smatra da i u ovim iznimnim vremenima treba misliti i živjeti pozitivno! A, to ukratko znači, da bismo se svi morali iznova prisjetiti i naučiti četiri osjećaja, koja smo, u nekim „sretnijim vremenima“ potisnuli iz našeg znanja: zahvalnost – spram onih koji su u prvim redovima, empatiju – spram onih koji pate, divljenje- spram onih koji pronalaze rješenja (vjerujem da nije mislio na one koji nas, tu i tamo, podsjete da samo što nisu pronašli neki važni lijek kojim će spasiti čovječanstvo, ili, na one koji nas podsjećaju kako je važno nositi masku, a onda se u javnosti pojavljuju bez te maske) i altruizam – kako bismo djelovali u namjeri da jedni drugima, u ovim trenucima, budemo potpora. Svjestan sam da bi bilo poželjno ne samo poznavati, već i prakticirati te, zapravo, toliko jednostavne osjećaje, jer samo na taj način možemo sudjelovati u kreiranju odgovornog društva. Konačno, samo ona društva u kojima se princip „odgovornosti“ prakticira ima pravo o sebi misliti kao „ozbiljnom“ društvu. Konačno, ako ne svojom voljom živimo u vremenima u kojima se društvenost smanjuje (stalno slušamo kako moramo držati pristojnu „socijalnu distancu“, koju su epidemiolozi sveli na dva metra), to onda samo znači da bi se etičnost u društvu morala dramatično povećavati. Samo tako je i moguće sve ovo relativno normalno preživjeti.
Uistinu, ne mogu ni zamisliti kako bih širio prostore ove svoje „kontejnerske“ slobode da nema interneta, googlea, you tubea… Naime, i do ovoga teksta J. Attalija došao sam na jednom od mnogobrojnih sajtova. Oni su moj prozor u svijet! Tek sada mi postaje jasnija ona nedavno primljena sms-poruka u kojoj je pisalo da sve ovo što nam se događa treba shvatiti kao čisti Božji dar, jer što bi bilo da nam se, kojim nesretnim slučajem, corona-virus dogodio samo kojih desetak godina ranije, u vremenima kada nisu postojali pametni telefoni, kada se nije moglo samo tako surfati… Stoga i nije čudno što mi ovih dana više ne pada na pamet zazivati ona prošla vremena u kojima su one stare dobe Nokije bile zakon. I one su plesale samo jedno ljeto! U ovim vremenima bile bi neuporabljive za neke ozbiljnije operacije.
Moram priznati da se ova neizvjesnost nekako jednostavnije podnosi bijegom u taj paralelni, virtualni svijet, u kojem bez ikakvih problema mogu slušati pjesme Leonarda Cohena (ne znam kako vi, ali ja više ne mogu zamisliti dan bez pjesama kao što su „Famoes Blue Raincoat“, „So Long Marianne“, „Take This Waltz“, „Dance me to the End of Love“… ), Boba Dylana, Nicole Simone Celine Dion, Robbie Williamsa… Sada mi, iz ove perspektive, nestvarno zvuči pjesma „Something Stupid“, koju izvode Nicole Kidman i Robbie Williams. Moram reći da takvu emanaciju autentične senzualnosti nikada u životu nisam doživio, a kamoli konzumira, kao što je u interpretaciji te pjesme emanira ova sjajna umjetnica! A kada, pak, želim pobjeći od loših vijesti iz svijeta, Amerike, New Yorka (mislim da ne moram napominjati da više mojih živi u Americi nego u Hrvatskoj), od D. Trumpa i njegovih neponovljivih političkih ekshibicija, onda na you-tubeu samo potražim pjesmu „New York, New York“ i sve mi poslije toga nekako postaje ljepše i lakše. Vjerovali ili ne, Frank Sinatra je zbilja znao pjevati!
Problem neizvjesnosti rješavam na vrlo jednostavan način tako što se tim fenomenom uopće ne zamaram. Naime, hoće li ono što dolazi poslije ovoga biti bolje, lošije ili jednako ovome sada, nije uopće objektom moje pozornosti. Ponašam se prilično fatalistički, jer polazim od toga da su sve opcije otvorene. I taj moj fatalistički pristup posvema je suglasan sa stavovima Vladimira Gligorova (za kojeg bi onaj junak u onoj kultnoj bh. seriji rekao, “inače moj dobar prijatelj”), koji smatra da ”ništa neće biti isto. To naravno nikako ne može biti tačno. Sve će biti kao i pre. I to nije verovatno. Biće isto, samo gore. To je moguće. Može i da bude bolje. To nije nemoguće, ali svakako zavisi od toga kako se ponašamo sada. Dakle, dok traje epidemija.
Osnovni uslov da sve ne bude gore nego što je bilo, pa i da bude bolje, jeste da se razume šta donosi epidemija i šta je, imajući u vidu prirodu krize, potrebno činiti i sa kojim ciljem. A cilj bi morao biti, kao kod svake bolesti, da se stvari vrate tamo gde su bile pre, u ovom slučaju, izbijanja epidemije. Za svakoga pojedinačno to nije moguće, jer nekih ljudi više neće biti, a na neke će bolest ostaviti trajni trag. Ali za društvo jeste. Od broja obolelih i umrlih svakako zavisi oporavak. Ali mnogo više od postupaka ljudi i od političkih odluka”.
Doduše, ovu sam lekciju naučio već na prvim seminarima na kolegiju „grčka filozofija“, na kojima nam je prof. Bošnjak objašnjavao da u grčkom jeziku riječ „kriza“ ne znači nužno nešto negativno, loše… Štoviše, postoji čitav niz životnih situacija poslije kojih su stvari krenule na bolje. Tako je poslije ratova uvijek bilo bolje. Ali i poslije svake dobro preležane bolesti pacijenti se osjećaju bolje. Doduše, poslije svih tih negativnih iskustava mi, u pravilu, (pre)brzo zaboravimo koja su sve to prethodna zbivanja dovela do tih „loših“ stanja. Ne trebamo se zavaravati: mi smo ti koji permanetno proizvode krizne situacije. I činjenica da neke od njih relativno lako rješavamo stvara u nama lažnu sigurnost da nema te situacije koju mi nismo u stanju riješiti. Ali, svaki se puta pojavi i takva koju nije moguće, u relativno kratkome roku, riješiti. I, kada se suočimo s opasnošću postajemo histerični, paranoični, nesigurni… U takvim trenucima na pamet nam padaju svakojaka rješenja. Mnogi su u takvim situacijama skloni vjerovati da su samo radikalna rješenja jedina dobra rješenja. Nisam sklon takvom načinu (raz)mišljenja, jer i dalje želim vjerovati da se stvari mogu vratiti u prethodno stanje tako što se neće odustati od demokratskih rješenja. Uvijek sam se grozio revolucija, revolucionarnog prava, rješavanja problema po “kratkom postupku” (čitajte: “metkom u potiljak”), bez suđenja, bez nazočnosti javnosti… Tako da je opet u pravu moj prijatelj V. Gligorov kada kaže da su “zakoni i naređenja neophodni, jer koordinišu ponašanje. Ukoliko je cilj jasan, dakle oporavak društva, privrede, zemlje, naroda, izbor sredstava bi gotovo mogao da bude meritokratski (doduše, naši ljudi kada čuju ovu riječ odmah se ponašaju a la Goebbels kada se pred ovim spomenula riječ ‘kultura’ – op. Z.K.), što ne znači da bi bio nezavisan od demokratske saglasnosti. Takođe, epidemija nije prilika da se teži trajnim političkim promenama. Demokratija bi trebalo da omogući i odgovorno ponašanje dok traje epidemija, a i nakon njenog prestanka. Kako od političkih odluka pre, u toku, i nakon epidemije zavisi težina njenih posledica, odgovornost donosilaca odluka je neminovna. Kao što je neizbežna i promena društvenih ustanova ukoliko su one, a to je gotovo izvesno, uticale na negativne posledice epidemije.
Kada je o ovom poslednjem reč, nedostatak ustanova takvih kakve jesu može se oceniti u poređenju sa onima koje bi trebalo da postoje, ukoliko bi država bila osposobljena da osigura društvo od katastrofalnih posledica na pravičan način, sa najmanjim troškovima po dobrobit pojedinaca i zajednice. To bi moglo da zahteva i revolucionarnu promenu, koja se može izvesti demokratskim sredstvima, jer bi nedostaci trebalo da budu svima jasni i očigledni”.
A da moja razmišljnja i nisu baš tako pomaknuta, kako se, možda, nekima čini, dodatno me je uvjerio tekst J. McBridea, An Analysis of Covid-19 Responses and ECHR Requierments, Covid -19 and the European Convention on Human Rights, poznatog britanskog odvjetnika i gostujećeg profesora na Središnjem Europskom Sveučilištu u Budimpešti, kojeg kako stvari stoje niti političke strategije jednog V. Orbana još uvijek nisu uspjele dokinuti.
Drugim riječima, sve dok državne institucije redovito obavljaju svoje ustavne dužnosti, i sve dok je moguće osigurati donošenje potrebnih mjera u borbi protiv koronavirusa tako da se poštuju prethodno navedeni zahtjevi vezani uz način, intenzitet i trajanje ograničavanja prava i sloboda, uz osiguranu slobodu političke rasprave i slobodu izražavanja, osobito pravo novinara na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji te zabranu cenzure (članak 38. Ustava), sve u okolnostima kad postoji zavidna društvena disciplina nacije utemeljena na većinski dobrovoljnom podvrgavanju propisanim ograničenjima, kao i neporemećeni javni red u zemlji, što uključuje i nepostojanje bilo kakve stvarne i neposredne opasnosti ili prijetnje od njegova poremećaja, ali i očiti aktivni napori države da pomogne u prevladavanju krize (osobito u gospodarstvu), uvođenje kvalificiranog izvanrednog stanja ne može biti dobro rješenje, a ponajmanje dobra poruka u nastojanju da se zaštite vrijednosti koje u sebi nose ustavni koncept ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i demokratski procesi. I ovu smo misli posudili. A, od koga, više u jednom od slijedećih nastavaka. Sada se prepuštamo čarima glazbi i umijeću šahovske igre. Igramo sami sa sobom: taktičar protiv pacera!
RAZMAK DVA METRA
Dan ispunjen svjetlošću ograničava pravila, mislim si, dok se moji grešni pogledi upućuju na novi prometni znak: „Razmak 2 metra“. Dvoje – troje glumaca ponavlja recital s dalekovidnice, ružne mijene nas čekaju ne budemo li opet plitki k*o tepsije. Nije prijetnja, ali imperativ jest pa ti vidi je li to nalik na ono k*o iz pjesme *dva dinara druže*. Zaogrnula me prevrtljivost i naiva dok bacam pogled na bicikle po promenadi… Spreman obvezati se na šutnju, poslušno tražim masku, latex rukavice i nešto za žvakanje i odvojiti se dvometarski od svega i otići u ništavno vrijeme djetinjih želja. Sad je ozbiljno, mrgodno kao jedrenjak u neveri, i još nije stigao u luku.
Mirna pobuna tinja u meni, odjebite autoritet, tiho šapće, i usporite napredak držeći se barem dva metra dalje. Tko je ubacio prijezir otjeravši trud, ambiciju, potom trasirao cestu beskorisnosti po kojoj luta izgubljena duša lika ex katedra. Vožnja u lošem vagonu je ohrabrila slabića te izrijekom postaje tragičan lik digitalne intime. Promiskuitetne mreže daju instant zadovoljstvo pa na zov zvuka šaljem komercijalnu maturalnu komunikaciju (i fotografiju) rječnikom rabljenim prije dvadesetih.
Dva metra između dviju krajnosti – biti koristan i živ ili mobilizirati se za slobodu i možda nestati! Zastali će ljudi špijunirati tvoju omeđenost ili vidjeti nenasilnu distancu. Dakle, želim razdvojene karantene između scenarija smeća i samodopadne gluposti. Postajem pobunjenik crne kože, opijen legendama i egom napumpanim novcem, ono kao uzor slobode na pomaknutom dvometarskom razmaku. Jedan goli čovjek, ranjiv u komadiću povijesti ili sjajan glumac!? Napisani tekst na čelu, monolog o krivo poslanoj poruci, ili loš zanatlija u karantenskom dvorištu.
Ekscentrični lik smješten u mrtvačku jamu (raku), dva sa dva, posljednji put viče pobunjenik je živ, ulazeći u osobni raj. Postaje car sebe i očekuje ga ljepotica svilene puti, otkrivena ljubavna romansa na putu… Ili slijedi apokalipsa, očekivanja respekta jačega gdje je istovremeno ubojica vojnik, a zapravo ni jedno ni drugo… samo romantični potrčko s Juga /2/.
Tu se pojavi moje JA, razlomljeno s onim MI. Ja jedan, ja dva. Isti i drugačiji! Pas mater! Čudesno dogodi se ljubav u razmaknici samo dva metra dalje. Onako sjajan pogled, veliki osmijeh, lice dječarca koje odavno nisam vidio. Zaljubljenost samo 200 cm, matematički je tako u doba korone, JA jedan i opet drugi. Ovaj prvi je digitalno neuhvatljiv, poslovan (dušmani kažu) šmokljan, tehnički dorađen do automata. I onaj drugi sam opet JA – ful drugačiji. Sljubismo se „ja i ja“ na pustoj šetnici pogleda uronjenog u prolazeću rijeku. Osjetim ljubav ili rumenilo od struke koja me zdrma silinom lijepog iz pravog JA, no drugo JA naredi odmicanje na barem dva oveća koraka. Poznato lice pozdravlja dok žicam dvije duže kave s mlijekom. Gutljaj za mene prvoga, mene JA, i još jedan srk za mene, drugoga JA. Distanciran, socijalno ugrožen, željan terase i friškosti. Lapež bez ograničenja u kojem volim onog prvog sebe dok me drugi odbacuje do MI i nestaje u mislima. Miris kruha pekarnice i narcisi u vazi. Prepolovljen žutarac, pola proljeće, pola zime, umišljen onako mitološki govori šutljivoj vrbi o utapanju podno njenih korijena. Klepetan i Malena. Ona traži jug, utapa nostalgiju. Žali za susretima, nježno klepetanski na krošnji.
Ejjj – gdje je ivica, rubnik, granica socijalne razmaknutosti da budeš krošnja vrbe, na Dravi, osamljena kuća i gore visoko Malena i Klepetan nestrpljivo iščekujući reprizu. Gdje sam ja u toj priči? Je li uhvaćena želja sakrivena u visoka brda ili samo slobode čovjeka kojemu skraćuju život, strast promatranja, nevjerojatna ležernost u karikaturi samoga sebe, samodopadna hladnoća ili primitivni poglavica Covida?! Totalna budala distancirana od ljubavi, istine, udaljene više od metra.
Zapravo je stvarna uloga života socijalna distanca koja traži hitnu pomoć za slomljenog glumca! Očekivanje poziva, raznježen pogled, ukusan objed, malo nježnosti i ono intimnije razmaknuto dva metra… Budimo odgovorni, stavimo maske, brazgotine drugog ja, i ostanimo licemjerne njuške civilizacije.
Aleph
Život kroz zavjese i nada, studentica Elena Lukić, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Dražena Stanković, voditeljica Ureda za poslove organizacije studija
Možda ću se u dogledno vrijeme naučiti raditi od kuće, ali mi to trenutno kida živce.
Očekivani mailovi ne dolaze, poslani mailovi ne odlaze.
Prošli tjedan prekršila sam Odluku dekanice – rad od kuće, i otišla u ured.
Uživala sam u nečemu što smo do sada uzimali zdravo za gotovo, slanju i primanju mailova bez poteškoća, printanju…
Planirala sam i ovaj tjedan kršiti pravilo ”ostani kod kuće” ali.
Jučer sam saznala da se jedan poznanik zarazio, a išao je SAMO po kruh.
I uplašila sam se!
Sve dok se to događalo tamo nekim drugim ljudima, nekom koga ne poznaš bilo je kao da se ne događa zapravo.
Jučer mi je postalo stvarno.
I priznajem, uplašila sam se.
No idemo dalje… prestat će i ovo jednog dana, nadam se uskoro i sve će ponovo biti normalno.
Čut će se ponovo gitare, tambure i klavir na mojem katu Akademije.
Evo stiže pauza, idem prošetati, u dnevnu sobu, na traku za hodanje.
I znate što, bit će sve ponovo u redu, samo treba ostati normalan.
Važno je da ne zaboravimo živjeti i kad dođe trenutak znati se vratiti u pravi život.
Student Benjamin Relić, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Student David Ćorić, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Studentica Anamarija Safundžić, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
