Klub čitatelja
Ako je vjerovati Umbertu Ecu koji kaže da “zaboravljamo ne zbog oduzimanja već zbog nagomilavanja, ne s proizvodnjom odsutnosti nego s umnožavanjem prisutnosti“, onda u danu od neke prigušene osame s čijom sam se tišinom susretala kroz jutro, uoči podneva i predvečerja, koju sam prepoznavala u dugačkim redovima za testiranje na Covid-19, u nagomilanim crijepovima potresom uznemirene Gline, u ljuštenju praznine, tražim načine raspoređivanja sjećanja.
h
Rade Jarak, „Enciklopedija očaja – triptih o nestajanju“, Fraktura, Zagreb, 2006.
Rade Jarak ovjeren u recepciji kao potpisnik dvije zbirke poezije (Demon u pari kupaonice; Vlak za Bangakore), zbirke priča (Termiti i druge priče) i tri romana (Kiša; Sol; Duša od krumpira), novim je romanom „Enciklopedija očaja – triptih o nestajanju“ koristeći naslov kao komentar već usmjerio čitateljsku pozornost na njegov eksplicitni sadržaj. Detekcija stanja subjekta nameće se u svakoj od tri uokvirene cijeline (Rekvijem za Kataloniju; Neočekivano Venecija; Johnny K.) koje se u nekom širem smislu mogu čitati i kao tri enciklopedijske natuknice u kojima se propituje pojam stvarnosti. Krećući se od globalnog fenomena kao što je rat, prema usitnjenoj percepciji grada i zadiranja u svijet pojedinca, autor rastvara različite odnose u zajednici (moralne, ljubavne, političke) kao i one unutar umjetnosti (u slikarstvu i književnosti). Brojne su na tome fonu aluzije na literaturu koja postaje poticajem za novi pogled na već ovjereni književni stereotip koji se potom razvija na razini cijeloga ili samo u nekim dijelovima poglavlja. To Jarak čini poprilično mirno, koncentrirano, a svaka od ove tri narativne oaze primarno propituje jedan oblik intimnog raspadanja subjekta, njegovu očajnu potrebu za nestajanjem. Najkompleksnije je to učinjeno u priči „Neočekivano Venecija“ u kojoj autor uranja u literarna iskustva grada potaknut pričom Dine Buzzatija (a imajući u vidu Brodskog i Matvejevića) kako bi dokumentirao njegove mane, oporost, smrad, njegovu filigransku isprepletenost ulicama, kanalima i mostovima, njegovu simbiozu štakora i čovjeka, njegov odnos prema vodi, mulju i drvenim gredama, njegov aristokratski drugi kat u zgradi koja tone. Iz jedne takve zrcalne perspektive, kroz deset ulančanih mikrocijelina, od Venecije preko Švedske pa opet vlakom prema Italiji, pripovjedač iz pozicije prvoga lica jednine tzv. „hermeneutikom ljuštenja“ (slično čini i Danilo Kiš u „Enciklopediji mrtvih“) razotkriva različite slojeve ovoga prostora, ali i one vezane uz događaje na putovanjima, u ljubavi i tjelesnoj intimi. Mreža zbivanja u ovom metaforički označenom poglavlju satkana je od opisa veduta grada kojemu nedostaju boje, „grada kamene čipke“, autobiografskog prisjećanja na detalje iz djetinjstva u Dubrovniku, intimnih rečenica u kojima pripovjedač prikazuje svoj odnos sa Šveđankom Shillom, osobnu nesigurnost i nezainteresiranost. Strategija narativnog rastvaranja subjekta kroz detalj, zadiranje u dublje slojeve teksta različitim citatnim relacijama s djelima drugih (Orwell, Auster, Kafka) vezna je nit romana kojom Jarak nastoji propitivati besmisao globalne pripadnosti jednom identitetu. Polazi pri tome od eksplicitno izrečene predodžbe o samome sebi preko uronjenosti u labirint odnosa s drugima (posebice u priči o književnom kritičaru iz New Yorka, „Johnny K.“) sastavljenom od čudnih dogovora, nesusretanja, neprolaznih ulica, izgubljenosti u poznatom prostoru, pa sve do prikaza zajedničkog iskustva rata kao šireg poimanja lokalnog, nacionalnog i regionalnog identiteta. Jarak se u „Enciklopediji očaja“ predstavio kao autor kojemu je stalo do mnoštva intertekstualnih aluzija, do gomilanja detalja koji će u različitim prostorima doživljavati različite preobrazbe (npr. kamenje u kući bezbojno je, ali „magičnim dodirom vode u njemu žive boje“; prikazi ugođaja vode). Preko linearnosti pisanoga zapisa određuju se zakonitosti u kronološkom životu (npr. traganje za istinom u „Rekvijemu za Kataloniju“) dok istodobnost mnogih odsječaka iz svakodnevlja donosi likovima u romanu pravo na gubitak i patnju. Međutim, njihov se očaj, praznina, ravnodušnost, odustajanje otkriva isključivo posebnim naratorskim pogledom koji ima snagu preobrazbe da one uvriježene opise življenja postupno pretvari u priču univerzalna značenja i nedovršenih (možda sretnijih!) završetaka. Toj je kozmopolitskoj perspektivi Jarak pristupio kao imperativu, a takav snažan individualan odabir otvorenosti završne rečenice oblik je prigušenog otpora kojom se pripovjedači u sva tri poglavlja sprječavaju da fatalistički prihvaćaju zlo, jad, usamljenost kao jedini neotuđivi vid iskustva kao onaj „očaj pod kožom, jedva vidljiv, jedva razumljiv.“
Irena Vrkljan, „Svila nestala, škare ostale“, Naklada Ljevak, Zagreb, 2008.
Obnavljanje sjećanja podloga je i temelj romana „Svila nestala, škare ostale“. Italo Calvino jednom je prilikom napisao kako se jedino sjećanje može neprestano iznova miješati i raspoređivati na sve moguće načine. Irena Vrkljan, pjesnikinja, (Krik je samo tišina; Doba prijateljstva; Soba, taj strašni vrt; U koži moje sestre) i prozaistica (Svila, škare; Marina ili o biografiji; Berlinski rukopis; Dora, ove jeseni; Naše ljubavi, naše bolesti; Posljednje putovanje u Beč; Smrt dolazi sa suncem; Zelene čarape; Sestra, kao iza stakla; Dnevnik zaboravljene mladosti), autorica nekoliko scenarija koja je od 1960. do 1971. radila na televiziji kao urednica emisije Portreti i susreti u novom romanu kreće se u međuprostoru između vidljivog velikog spremanja stana iz kojeg mora izseliti i njegove nevidljive povezanosti s dijelovima fotografija na koje pri tome nailazi. Upravo su osobe čiji su pogledi na tim slikama zaustavljeni, u maniri barthesove priče o subjektivnom vremenu, još jednom inicirale autoričinu potrebu za tekstom. Izvlačeći se vrlo diskretno iz svoje osobne naratološke „katakombe“, kako je jednom prilikom zapisao Zdravko Zima, Irena Vrkljan po prvi puta posve otvoreno piše o trenutcima prisnosti s nekim bliskim i bitnim osobama (otac, majka, Z., prijateljice). Bjelina papira tako još jednom postaje utočištem za pisanje o nemirima, nesigurnostima, snovima, sjeti, o prošlim knjigama. Ona je i opet mjesto na kojemu se mogu postavljati pitanja bez straha i sumnje u budući odgovor, to je autoričin „bijeli prostor slobode“. Ovaj svojevrsni dnevničko-dokumentarni ispovijedni ciklus bez navođenja točnih datuma (samo je pismo upućeno ocu 31.1.1951. datirano) pretapa se sa filigranskom senzibilnošću autorice pa se neki dijelovi romana čine poput zrcalnih lirskih oaza tišine rezervirane samo za dvoje: Irenu i Irenu.
„Svila nestala, škare ostale“ roman je o bližnjima čija su lica utisnuta u stare fotografije, u osobno odrastanje, u oljuštene predmete iz prošlih dana, u trošne zidove stana u Mommsenovoj ulici. Tragovi njihova obitavanja prepoznaju se i u slikama iz soba u Beogradu, Zagrebu, Opatiji, Berlinu. Irena Vrkljan držeći škare sjećanja u pripovjedačkim rukama ipak onu finu, paučinasto ispredenu nit tih interijera ne želi prerezati. Uvlačeći se tekstom još jednom u prostore kroz koje je tijekom niza godina prolazila, autorica se ovim romanom obnavlja iznutra, kao da upravo u njemu još jednom pronalazi ono utočište i prisni svijet tišine sobe s posve bijelim zidovima.
I dok se pred čitateljskim očima odmataju posve osobne unutarnje slike pamćenja, pripovjedačica samo na nekoliko mjesta u romanu dozvoljava priči da je povuče u dubinsko poniranje za iščezlim. Vrlo brzo se potom okreće svili teksta, onom vidljivimo znaku, onim riječima koje u svojem značenju približavaju i dopunjaju ono udaljeno. Okreće se tom „prostoru oslobađajuće imaginacije“. Razotkriva se tada brižljivo prikrivan u dosadašnjim Vrkljaničinim romanima osjet nostalgije. Sada on generira „ogorčenost zbog prolaznosti svega“, a prisjećanjem na prošlo sluti se osjećaj zaustavljenog vremena kao kod Brune Schulza u Dućanima cimetne boje. I dok obje knjige obavija dah melankolije i nostalgije, nostalgija Irene Vrkljan čini se posve refleksivnom. Ona kao da se odnosi samo na individualnu memoriju. Ona nije čežnja za prošlošću, nego zapravo za sadašnjošću koja nestaje, za danima u kojima je vrijeme drugačije teklo, za vremenom usporavanja, za pogledom na mir bijele mačke dok sjedi ispod grma u dvorištu.
Ovaj se roman kroz svoje međuprostore odmaknuo od autoričine poetike mada se na prvi pogled čini da je riječ o još jednom nježnom usmjeravanju na klišeizirano čitanje. Ipak potreba za sažimanjem, duhovno autoportretiranje, žudnja za prazninom oblikuju prostor nultog stanja jezika iz kojega Irena Vrkljan može krenuti u nešto drugo, u novu sobu, u novi tekst, u novu tišinu. Naravno, iza svakog novog poteza stoje i dalje nepregledna polja bjeline, još jedan pijesak vremena, još jedan osjet mekoće svile.
Jer piše Irena, „želim se samo još smijati, glasno i usprkos svemu. I zatim glavu nagnuti nad tekst, ponovno i ponovno.“