Z.K. (Novi) zapisi iz podzemlja, uz knjigu B. Čegec&M. Mićanović, Nesvrstana pisma (2009-2019), Meandarmedija, Zagreb, 2020.
Ovih dana poslije svega konačno smo se vratili i nekim aktivnostima koje nas iznimno vesele. Jedna od tih „veselih aktivnosti“ svakako je i čitanje dobrih knjiga! No, prije toga morali smo odraditi i parlamentarne izbore. Na našu veliku sreću broj glasača u Albaniji je neznatan. Nema ih više od dvadesetak, to su uz osoblje veleposlanstva, nekoliko svećenika i časnih sestara, jedan izgubljen poduzetnik, nešto naših eksperata u europskim institucijama … No, jedna takva opuštajuća situacija itekako nam je odgovarala, jer smo uspjeli izbjeći sve one nepotrebne i zamarajuće političke rasprave, koje su proteklih dana kontaminirali politički prostor u Hrvatskoj. Ovdje smo bili na sigurnome. Nismo se morali boriti sa svim onim utvarama koje u ogromnim količinama proizvodi hrvatski politički idealizam, koji priznaje samo svoje žrtve i koji izvan tih okvira nije u stanju razmišljati.
Doduše, prije samih izbora morali smo odraditi i sve one nužne tehničko-političke radnje bez kojih nije bilo moguće privesti kraju naše prvo, a kako stvari stoje,[1] možda, i posljednje predsjedavanja EU. Bez tih dosadnih, ali nužnih radnji nije bilo moguće na jedan elegantan način, što će reći, sa stilom, predati europsku štafetu slijedećem u tom rotirajućem nizu. I kako mi predstavljamo posljednji element u tom sretnom europskom nizu, njegovu 27 kariku, što se za koju godinu od silnoga rotiranja više i neće primijetiti, mi smo tu europsku štafetu predali simpatičnom njemačkom kolegi, iza čijeg se diplomatskog smiješka krije sva ona poslovična njemačka ozbiljnost. Naravno, sve te aktivnosti nisu mogle proći bez nekoliko kurtoazno-protokolarnih fotografija u prekrasnom vrtu njemačke rezidencije u Tirani. U takvoj ljepoti hrvatski diplomati još uvijek ne mogu uživati, jer ovu doziranu ljepotu i primjerenu raskoš, prije svega, omogućava njemačko bogatstvo i moć. Njemačko gospodarstvo! Mi o svemu tome možemo samo sanjati! A, upravo su u taj vrt, 2. srpnja 1990. godine, u velikom broju provalili očajni i bijesni građani Tirane. Iako je Berlinski zid već bio srušen komunistički režim u Albaniji i dalje se ponašao kao da se to nije dogodilo. A, i građani Albanije željeli su živjeti kao i sav ostali normalni svijet, u društvu u kojem će se ideje kao što su sloboda, pravda, jednakost svakodnevno prakticirati. Iako je Enver Hoxha već nekoliko godina bio mrtav njegov je duh i dalje vladao albanskim društvom. Očito je da njegovi nasljednici nisu znali, na pravi način, pročitati znakove koji su se mogli vidjeti na ulicama, gradskim trgovima… Nije im bilo jasno da u onim njihovim suhoparnim partijskim dokumentima nije bilo autentičnog života. Život je, kao i obično, bio ipak negdje drugdje! A, upravo, na tu očitu činjenicu građani su morali podsjetiti svoju nešto zaboravnu vlast. Budući da ta vlast nije bila sklona promjenama, ništa nije naučila, čak ni iz svih onih tuđih negativnih iskustava, tuđih povijesnih lekcija. Kako je ta vlast uspjela prespavati i pad Berlinskog zida, i slom komunističke ideologije…, onda je bilo nužno da j netko probudi iz tog dubokog zimskog sna, a buđenje je moguće jedino tako što će vlast sve te užasne lekcije morati ponoviti i u vlastitoj kući, u Albaniji. Stoga je posvema razumljivo što su građani krajem lipnja i početkom srpnja 1990. godine provalili u nekoliko europskih veleposlanstava. Očito da im se vrt njemačke rezidencije, riječ je o objektu u sklopu njemačkog veleposlanstva, ponajviše dopao, pa se na tom relativno malom prostoru, početkom srpnja, skupilo njih, vjerovali ili ne, tri tisuće. Naime, taj broj uredno su evidentirali njemački diplomati. A postoje i fotografije koje svjedoče o tim dramatičnim zbivanjima. I poslije tih građanskih „upada“ u tuđa veleposlanstva ništa više u Albaniji nije bilo isto kao prije toga. Građani su dobili politički azil i njih preko 30 000 tisuća ubrzo je napustilo Albaniju. No, ni ta činjenica, odlazak većeg broja građana, nije spasila režim od pada. Već krajem godine zahvaljujući studentskim demonstracijama i posljednji komunistički režim u Europi je morao priznati poraz pred bolnim zahtjevima za boljim i pravednijim životom, za svim vrstama slobode. (No, vrijeme će pokazati da režimi mogu propasti, ali s idejama na kojima se oni temelje već ide puno teže, jer one su kudikamo otpornije na sve političke i ine promjene. One mogu preživjeti sve padove. Upravo su ovi posljednji parlamentarni izbori u Hrvatskoj to i pokazali. Kako stvari stoje, u Hrvatskoj Karl Marx nije umro, jer uvijek postoje i oni pojedinci koji su uvjereni da nije problem u validnosti ideja već u načinu kako su se one u praksi realizirale. Naravno, da takvima nikakva logična objašnjenja previše ne pomažu, jer oni jednostavno ne žele sumnjati u svoje ideale, u svoje ikone, u svoju vjeru…I ti su likovi nažalost uredno preskočili čitanje nekih od ozbiljnijih teorijskih studija u kojima se na jedan krajnje objektivan način analiziraju sve kontradiktornosti, sve slabosti ideje u koji oni iskreno vjeruju. Kao i obično, na ovim našim prostorima, jedna se loša političko-ekonomska praksa pokušava supstituirati podjednako lošom ). Oni su, zapravo, s malim zakašnjenjem, sudjelovali u istoj onoj revoluciji, koja se koju godinu ranije odigrala u zemljama istočne Europe. I kod njih je tranzicija jednako bolna! Nikada dovršen proces. S puno žrtava!
I to nije bilo sve! Morali smo dati i nekoliko kraćih izjava za medije u Europskoj kući, u kojima smo pokušali sublimirati sve ono što je u proteklom periodu Hrvatska učinila za europski narativ,[2] a još više o onome što smo sve planirali učiniti, ali zbog poznatih okolnosti, pandemije, potresa nije bilo moguće učiniti. Jedan od naših želja prilikom preuzimanja predsjedavanja EU bila je snažna Europa u svijetu punih izazova. Još jednom se pokazalo kako svijet jezik može postati i naša stvarnost. Otvoreno smo prizivali život u svijetu punom izazova i onda nam se tako što i dogodilo! Neki virus, u kratkome roku, uspio je promijeniti cijeli svijet. Bojimo se nepovratno!
Jedan od načina da se, barem na kratko, pobjegne od te zastrašujuće vizije svijeta je čitanje dobrih knjiga. Jedna od tih dobrih knjiga je i knjiga „Nesvrstana pisama (2009-2019), koji su zajednički napisali Branko Čegec i Miroslav Mićanović.
Budući da živimo u vremenima[3] kada gotovo nitko više ne piše pisma, onda ova knjiga stvarnih pisama dvojice prijatelja djeluje, u najmanju ruku, neobično. Gotovo čudesno! Ova pisma, naime, svjedoče da pored svih onih koji isključivo komuniciraju kratkim sms-porukama ili, pak, nešto dužim, ali jednako brzim mail-porukama, još uvijek postoje i oni pojedinci koji i u pisanju pisama pronalaze iznimno zadovoljstvo. Štoviše, radi se o dvojici prijatelja, koji kao što će se iz ovih njihovih pisama i vidjeti o samoj ideji mišljenja (političkog, poetskog, teorijskog…) imaju gotovo istovjetne stavove, što nužno ne mora značiti da je riječ o istomišljenicima, koji se gotovo svakodnevno viđaju na kavi. A to redovito kvartovsko ispijanje kave u donjosvetičkom Konzumu, radnim danom u 9.30, nije ništa ino nego mjesto gdje njih dvojica razmjenjuju i bistre svoje poetsko-političke i ine ideje. No, bit će da im ni taj svakodnevni ritual nije dovoljan, pa onda u onom vremenu „poslije“ jedan drugome pišu pisma. Doduše, nismo sigurni, ali čini nam se da to njihovo dopisivanje ne ide preko onih standardnih pisama, koje primamo u bijeloj ili plavoj omotnici, ovisno o sadržaju, s adresama i primatelja i pošiljatelja, koje nam uz mirovine, telegrame, obavijesti o neplaćenim računima, kaznama za krivo parkiranje, donosi dobro znani kvartovski poštar, već da se u slučaju, „nesvrstanih pisma“ ipak radi o pismima u e-mail formatu! Što je i razumljivo, jer poslije svih naših negativnih iskustava s Hrvatskom poštom (ali i nekim drugim poštama u regiji), ne možemo ni zamisliti koliko bi vremena trebalo da pismo, koje je poslano iz Sarajeva, Gunje, Istanbula, Cetinja ili Murtera stigne do Zagreba. Stoga nema potrebe inzistirati na formatu. U cijeloj je ovoj priči bitno da postoji elementarna potreba da se misli izrečene na kavi, usputnim razgovorima, dodatno elaboriraju, pojasne…
Upravo ta iskonska potreba da se nešto potvrdi, dokaže, približi…, jamči da žanr, „pisanje pisama“ ima budućnost, odnosno da može preživjeti i u ovim vremenima koja su kudikamo sklonija nekim drugim vrstama komunikacije. Kako su i B. Čegec i M. Mićanović naših godina, onda i s te strane imamo puno razumijevanje za njihov odnos prema vladajućim znakovima vremena. „Pametni telefoni“ i sve ono što uz njih ide nije u potpunosti i naš svijet. I oni, baš kao i mi, pokušavamo se prilagoditi novoj tehnologiji, koja aktivno sudjeluje i u stvaranju novih kako kulturnih tako i političkih paradigmi. Očito da nitko od nas nije zbog toga nešto previše sretan, ali jednako tako svjesni smo da nije moguće ići protiv struje. Doduše, to svjesno pristajanje na neka druga pravila igre naše „nesretne svijesti“ kompenziraju povećanim stupnjem nostalgičnih raspoloženja. Kao i sve nostalgije, tako i ove, pjesničko-političke, posvema su bezopasne, jer u njima odavno više nema nikakvog revolucionarnog zanosa. I te nostalgije, na ovaj ili onaj način, sudjeluju u očuvanju postojećih političkih i inih odnosa. Doduše, to nas kao protagoniste ne čini nešto previše sretnim, ali odavno smo, vjerojatno zbog naših pristojnih godina, odustali od bilo kakve radikalnije ideje, od bilo kakvog ostvarenja nekog utopijskog projekta.
Doduše, to ih ne sprječava da tu i tamo, u nekom od svojih pisama, ne konstatiraju tu (o)tužnu činjenicu. B. Č. čini to na nešto eksplicitniji, a M. M. na jedan sofisticiraniji način. No, u konačnici, i jedan i drugi pristup, ostaju unutar one (pra)stare konstatacije: čemu pjesnici u oskudnim vremenima! No, nama se čini da nije toliko problem u samim pjesnicima i njihovim različitim pristupima istim temama, koliko je to problem samih vremena, koja su, očito, više ili manje, uvijek podjednako oskudna i kao takva neprijateljska prema bilo kakvoj ideji ljepote, dobrote, pravednosti!
Moramo reći da smo na mnogim mjestima uživali u opisima novih-starih prostora, u introspektivnim opisima njihovih stanja, u načinu kako ne samo doživljavaju ono „drugo“, već kako to „drugo“ i sami konstruiraju. Možda je šteta što u ovim pismima nema niti jednog trača, niti jedne negativne objekcije o nekom pojedincu, kolegi… Nema nikakve sumnje da su i jedan i drugi svjesni da je većina naših problema strukturalne naravi. Pojedinci su tu nebitni. One se uvijek, prije ili kasnije, uklope u postojeće odnose.
[1] O budućnosti EU još uvijek se ne usudimo razmišljati jer, između ostaloga, imamo na umu i onu pjesmu „Povratak“, D. Cesarića, u kojoj se na vrlo jasan način govori o krhkosti ljudskog znanja: „tko zna, nitko ništa ne zna, krhko je znanje…“, pa je u moru činjenica, lažnih vijesti… sve moguće, od povratka nekih starih ljubavi, nekih istih političko-vojnih kombinacija…
[2] Uvijek se sjetim moje drage bake Angeline, koja me je naučila da ljudi planiraju, a dragi Bog odlučuje! Tako smo i mi, s puno optimizma i nade, konstruirali naš europski narativ. Ali, sve ono što se, u međuvremenu, dogodilo, na što i nismo mogli nešto previše utjecati bila je toliko surovo, a da je od svega ostao samo jedan lijepi, nerealizirani san o hrvatskoj ideji Europe!
[3] Prije su mladići išli u vojsku pa su bili prisiljeni pisati pisma svojim djevojkama, roditeljima, prijateljima…. Jednako tako, i naši gastarbajteri nisu kući slali samo njemačke marke, već su svojim bližnjima, tu i tamo, znali napisati i pokoje pismo, čestitku za rođendane… Neki me uvjeravaju da su neke službe redovito čitala takva pisma! U nekim ranijim, renesansnim vremenima, hrvatski pisci međusobno su izmjenjivali pisma u kojima su objašnjavali svoje poetike, svoje viđenje stvarnosti… Jedan je čak pisao i neka urotnička pisma, koja i nisu bila baš nešto previše draga ondašnjoj, nenarodnoj vlasti. Neki, pak, drugi (Th. Mann, A. Camus…) obraćali su se vlastitoj ili tuđoj naciji. Bilo je i onih koji su iz zatvora (V. Havel) pisali svojim suprugama, dok su neki drugi, kao npr. P. Matvejević, pisali vlastima da oslobode te koji su se stjecajem nesretnih okolnosti našli u zatvorima. Vjerojatno je bilo kudikamo više onih koji su potajice pisali vlastima da u svojim aktivnostima budu još stroži, jer s neprijateljima društva ne treba imati milosti. Duga je i bogata povijest ovog iznimno zanimljivog žanra. Nema nikakve dvojbe Hrvati vole ovu formu izražavanja.