Predstava Prvi kralj, inspirirana scenarijem za film Grgur Ninski uvaženog prevoditelja i pjesnika Mate Marasa, rekonstruira i umjetnički oblikuje čin obrane Hrvatske iz davnih vremena. Mnogobrojnija Bugarska vojska približava se Hrvatskoj u svojem pohodu na ostatak svijeta, a obranu Hrvatske predvodi Tomislav kao knez, prije nego što je okrunjen za kralja. Manjak konkretnih povijesnih izvora, koje je vrijeme izbrisalo, a koji opisuju bitku kralja Tomislava s Bugarima, omogućuje interpolaciju imaginacije u povijesne činjenice. Tako je Grgur Ninski, uz kralja Tomislava, središnja figura ove predstave jer o njegovim naklonostima i biskupskom autoritetu ovisi Tomislavov obrambeni pohod. U predstavi Prvi kralj, dakle, pratimo dva stara prijatelja, dvije moćne figure u hrvatskoj mitologiji i povijesti, kralja Tomislava i biskupa Grgura Ninskog, kako rješavaju međusobne razmirice i pronalaze odanost u najtežim vremenima – dok se narod i zemlja tresu od tutnjave nadolazeće neprijateljeve čizme, dok se krv hrabroga seljaka ledi u žilama i dok vjetar zlokobno para krošnje, Tomislav i njegovi vitezi pozdravljaju se s obiteljima i kreću u bitku, nadahnuti Grgurovim prijeko potrebnim blagoslovom.
Patrik Gregurec
Datum premijere: 9. listopada 2025., Franjevački samostan Sv. Križa u Osijeku
Produkcija: Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku
Autorski tim:
Režija: Marijan Josipović
Dramski tekst: Patrik Gregurec
Kostimografija: Ivana Živković
Scenografija: Sheron Pimpi-Steiner
Oblikovanje svjetla: Marijan Josipović
Projektni voditelj: Jasmin Novljaković
Glazba:
Umjetnička vokalna voditeljica: Dunja Keža
Glasovi: Ženska vokalna skupina Druge – Osijek
Instrumentalna pratnja: Filip Golubov
Aranžman perkusija, mix i mastering: Goran Đurković i Robert Jaman
Stručnjakinja za filozofsko-religijski kontekst: Matea Vadlja
Stručnjak za povijesno-društveni kontekst: Matija Vinković
Izvode:
Tomislav – Ivan Ćaćić
Grgur Ninski – Gordan Marjanović
Jelena – Selena Andrić
Mutimir – Matko Duvnjak
Višen – Ivan Pokupić
Gabrijel – Vedran Dakić
Ivo – Dominik Karaula
Mile – Grgur Grgić
Kor – Ana Dragić, Jelena Draksler, Maja Dukić, Dunja Keža, Ana Krmek, Kasandra Šincek, Filip Golubov
O predstavi:
Premda je više od stoljeća detaljno proučavana tema, opći znanstveni konsenzus oko najvažnijih pitanja ranoga hrvatskog srednjovjekovlja pitanje je budućnosti.
Ranosrednjovjekovna Europa politički se umnogome razlikovala od današnje. Vrijeme kralja Tomislava i Grgura Ninskog jest vrijeme u kojem nisu postojale međunarodne zajednice i organizacije poput Europske unije i Ujedinjenih naroda, ključne za održavanje političkih odnosa u Europi. Najbliže institucije današnjim međunarodnim organizacijama u Tomislavovo doba bile su one koje su svoju političku moć temeljile na stoljetnoj tradiciji reflektiranoj u gotovo vrhovnom svjetovnom i duhovnom autoritetu. Te institucije bile su rimski biskup – papa Ivan X. na europskom zapadu te oslabljeno „Rimsko“ – Bizantsko Carstvo na istoku. U kolopletu navedenih sila našla se i ranosrednjovjekovna hrvatska država na istočnoj obali Jadranskog mora s duhovnim utjecajem kršćanskog Zapada te svjetovnim utjecajem Bizanta u brojnim jadranskim gradovima.
Sigurno je da je Tomislav savršeno razumio odnose geopolitičkih struja srednjovjekovne Europe što uostalom može biti i ključna prekretnica u promjeni njegova vladarskog titulara. Do tada knez, Tomislav je oslovljen titulom kralja 925. godine u pismu pape Ivana – svjetovnog i duhovnog autoriteta. Navedeno pismo prethodi zasjedanju Splitskih crkvenih sabora u cilju rješavanja pitanja crkvene nadležnosti na istočnoj obali Jadrana. Posljedično, s pitanjem teritorijalno-upravne podjele u nadležnosti Crkve, pojavila se i potreba za unifikacijom liturgijskih praksi, tj. latinskoga i starohrvatskoga bogoslužja. Pravo Hrvata, koji su Boga slavili na svojem jeziku, neumorno je branio hrvatski biskup Grgur Ninski koji, uz Tomislava, postaje jedna od središnjih figura nacionalnog panteona. O odnosima, prijateljstvu i nesuglasicama između hrvatskoga kralja i hrvatskoga biskupa u vrijeme Splitskih sabora povijesni izvori šute. Za sada.
Matija Vinković, povjesničar
Tko je kralj Tomislav? Ime na pragu hrvatske povijesti, ali i pitanje koje sadašnjost mora iznova postaviti. Tomislav je i kamen i ognjište, kamen na kojem se podiže poredak, a ognjište što upućuje na to da je narod živ, sklon zabludi i preobrazbi. Ovdje Tomislavovo ime stoji kao mjerilo i presuda: što je kraljevina, a što joj nije dano biti. Stoga valja izreći i mjeru samoga vladara, kakav čuva ognjište, a kakav ga gasi.
Dobar kralj rađa se u slušanju. Težina krune savija mu vrat da prigne uho onomu posljednjem. Zakon mu je izvor, bistar i dohvatljiv, da se svatko okrijepi pravdom. Vlast mu je služba. Zna da pobjeda bez mosta rađa ponorom, a pobjeda bez istine zagorčava kruh zajedništva. Blagost mu je mjera čvrstoće koja ne slama, već podupire. Kada sudi, sudi tako da poraženi može iznova stati uspravno.
Loš kralj svodi kraljevinu na vlastiti odraz. U narodu traži sebe, u zakonu traži sebe, a u Bogu potvrdu vlastite volje. Takav kralj ne sluša, već zbraja. Zbraja glave i činove, danak i poreze, korake čete i zastave, krvničke poklike i grobove. Njegova je moć navika na strah, a upravljanje raspored svečanosti.
I tko je Tomislav unutar te mjere? On je pitanje upućeno Bogu u tišini šatora prije boja i u tišini dvorane nakon pobjede. Zar se nije pitao, nasamo pred svojim obrazom: „Kako mi je kraljevati Kralju, samo svojim srcem i nemoći svojom, da Tvoja volja postane i mojom? Kako da Te slavim, Oče, kad čuvajući svoje ognjište, gasim tuđe? Nismo li isti, pod jednim svodom, Tvojima stvoreni? Ti nas, Gospodine, pozivaš u Svoj raj, ali kroz naš pakao. Kome se mole oni koje zovemo tuđinci, i što mole? Što njihove žene i djeca kriju u srcu, kakve strepnje i more, i zar ne mole Tebe istoga, vrati ih žive?“. U tom pitanju začinje se etika vladanja jer onaj koji pita već je odstupio od sile koja ne propituje. Sigurno je Tomislav poznavao dubinu svetoga doživljaja, čovjek nošen vjerom i odanošću domu tražeći najvišega savjetnika, Boga svoje samoće. Među dvama zrcalima moći, Bugarskom i Rimom, razlikovao je tutanj ratne spreme, njištanje konja i lom oružja od one tišine u kojoj se jasno čuo glas Grgura Ninskoga, da narod Bogu govori svojim jezikom. Riječ je kraljeva posljednja, no ova se izgovara u tišini gdje nema svjedoka i nije plod oholosti, već molitve za vodstvo. Tada se kruna spušta k savjesti, a odluka uzlazi iz posluha i žezlo postaje štapom pastira. Stoga je Tomislav poziv da biramo pravu mjeru, prvoga u redu i u služenju. Mjeru prvoga kralja.
Matea Vadlja, doktorandica religijskih znanosti
Zahvaljujemo:
- članovima Organizacijskoga odbora obljetnice 1100. godine Hrvatskoga Kraljevstva: Heleni Sablić Tomić, Jasminu Novljakoviću, Mati Marasu, Antunu Tucaku, Božidaru Šnajderu i Srećku Tomasu
- braći u Franjevačkom samostanu Sv. Križa: Venanciju Jakovu Mihaljeviću, Svetislavu Stjepanu Krnjaku, Miroslavu Petracu, Zoltánu Dukaiu i Anti Barišiću.
Projekt je financiran sredstvima Ministarstva kulture i medija te Osječko-baranjske županije uz podršku Grada Osijeka, Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, Matice hrvatske, Samostana Sv. Križa i Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“.