Znanstveni skup “Vizualni jezici lutkarstva”, foto: Igor Tretinjak
U Virovitici je 30. i 31. travnja 2026. održan prvi znanstveni skup „Vizualni jezici lutkarstva“ koji je okupio 14 znanstvenika, umjetnika i lutkarskih stručnjaka iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i Italije.
Skup je tematski podijeljen u dva dana. Prvi dan bio je oblikovan kao uvod u vizualne aspekte lutkarstva, u njihove dobre, ali i slabije primjere u zemljama izlagača. Širinu suvremenog lutkarstva potvrdile su teme koje su se rasprostrle od klasičnih vizualnih aspekata lutkarstva do maske kao mosta između lutkarstva i glume, robotike, svjetla kao jedinog elementa scenske igre te polemičnog tematiziranja taksidermije i ponovnog (scenskog) oživljavanja nekad živih životinja. Ovaj širok tematski okvir ponudio je puno materijala za okrugli stol koji je moderirao jedan od organizatora skupa Igor Tretinjak, a koji se, proširen za goste-slušače iz Bosne i Hercegovine, Latvije i Slovenije, pretvorio u dinamičnu polemiku i raspravu.
Drugi dan bio je kombinacija povijesnih i repertoarnih promatranja vizualnih aspekata u lutkarstvu, potom muzeološkog pristupa lutki, susreta lutkarstva i digitalnog svijeta te izleta u rubne izraze poput kamišibaja te rubne poticaje poput likovnog. Okrugli stol drugog dana razvio se u rasprave ne samo o temama izlaganja, već i o predstavama 16. međunarodne revije lutkarstva Lutkokaz, koja se odvijala paralelno sa skupom te je popunjavala lutkarski doživljaj sudionicima skupa. Upravo taj spoj znanosti i umjetnosti bio je silno poticajan izlagačima te im je pružio uvid u visoke umjetničke dosege studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Također, i ovaj skup pokazao je koliko su potrebni razgovori o lutkarstvu, kako formalni znanstveni, tako i umjetnički te kritički. Samo uz razmjene iskustava i znanja lutkarstvo ovih prostora će napredovati i razvijati se, što su potvrdili svi sudionici skupa izuzetno aktivnim sudjelovanjem u svim aspektima skupa i revije.
Skup „Vizualni jezici lutkarstva“ dio je institucionalnog istraživačkog projekta „Kultura, identitet i održivost: nove znanstvene paradigme tradicionalnih i suvremenih kulturnih prostora (KultID)“ Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, a financira ga Europska unija – NextGenerationEU. Uz Igora Tretinjaka, programsko-organizacijski odbor skupa čine Jurica Novaković i Katarina Žeravica s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.
U nastavku donosimo program i skraćene sažetke izlaganja.
PROGRAM SKUPA:
Ponedjeljak, 30. ožujka 2026.
13 – 16 sati, Vijećnica Virovitičko-podravske županije – Izlaganja
- Marijana Petrović, Vizualnost – scenski jezik lutkarstva
- Livija Kroflin, Lutkarstvo, vizualnost i nesporazumi
- Jelena Paligorić Sinkević, Transformacije dramaturgije u suvremenom lutkarskom kazalištu danas
- Zdenka Djerdj, Igra i suigra figuracije i apstrakcije na hrvatskoj lutkarskoj sceni
- Matteo Spiazzi, Spada li maska u lutkarsko kazalište ili kazalište glumca?
- Nika Bezeljak, Fragmenti znatiželje
- Maša Radi Buh, Problem kao potencijalna metoda stvaranja lutkarske predstave
17 – 19 sati, Vijećnica Virovitičko-podravske županije – Okrugli stol i rasprava svih sudionika te gostiju Jelene Sitar (Sl), Edina Kmetaša (BiH) i Rūte Jēkabsone (Latvija).
Utorak, 31. ožujka 2026.
10 – 13 sati, Vijećnica Virovitičko-podravske županije – Izlaganja
- Tjaša Juhart, Likovnost lutke kao muzejskog predmeta
- Igor Tretinjak, Kako su likovni umjetnici mijenjali hrvatsko lutkarstvo
- Jelena Stojanović-Patrnogić, Repertoarska politika kao ogledalo vremena i publike
- Ljiljana Dinić, Prostor, motivi i objekti kao vizualni jezik u predstavi Alisini snovi
- Irina Somborac, Lutkarstvo u doba digitalnih tehnologija
- Iva Nemec, Vizualna dramaturgija kamišibaja: između tradicije i suvremenih izvedbenih praksi
- Jurica Novaković, Od riječi do slike
14 – 17 sati, Vijećnica Virovitičko-podravske županije – Okrugli stol i rasprava Okrugli stol i rasprava svih sudionika te gostiju Jelene Sitar (Sl), Edina Kmetaša (BiH) i Rūte Jēkabsone (Latvija).
SKRAĆENI SAŽECI IZLAGANJA
Marijana Petrović, Vizualnost – scenski jezik lutkarstva
Suvremeno lutkarsko kazalište vrlo se brzo vizualno razvija u potrazi za novim formama. Ono što opstaje njegova je suština – poetika. Lutkarsko kazalište formulirat ćemo najprije kao kazalište animacije. Radnja je važnija od riječi, a logika kazališta može biti iznad logike realnosti života, pogotovo u lutkarstvu, tako da je potreban nov, drugačiji pristup dramaturgiji. Predmet se pretvara u metaforu u kontekstu sižea, dobiva novi smisao, novu ulogu, mijenja se u uopćen znak ljudskog ponašanja. Estetski paradoks lutke je u tome da u umjetnosti njena nesavršenost, pretvorena u umjetničku realnost dobiva estetsku funkciju, postaje umjetnička ljepota. Snaga estetike lutke je u njenoj simbolici, figurativnosti i jezgrovitosti.
Livija Kroflin, Lutkarstvo, vizualnost i nesporazumi
Lutkarstvo je vizualna umjetnost. Malo se tko ne bi složio s navedenom tvrdnjom. Pitanje je do koje je mjere ono vizualna umjetnost i što sve to uključuje, a što možda isključuje. Danas teško da bi itko ozbiljno tvrdio da kazalište lutaka ne pripada kazališnoj umjetnosti, ali praksa pokazuje nesporazum kad se likovnjaci odnose prema svojim lutkama kao prema autonomnoj umjetnosti, kao da ih rade za izložbu.
Jelena Paligorić Sinkević, Transformacije dramaturgije u suvremenom lutkarskom kazalištu danas
Jesu li riječi dovoljne kao sredstvo ili im moramo pomoći da potpuno pređu u metaforu? Riječ postaje simbol, univerzalni i inkluzivni glas. Je li jedini jezik koji možemo koristiti onaj govorni? Koliko je novoj generaciji djece bliži interaktivni jezik lutkarskih slika? Postaje li riječ, kad je pretočimo u metaforu, nešto s čim se brže identificiramo?
Zdenka Đerđ, Igra i suigra figuracije i apstrakcije na hrvatskoj lutkarskoj sceni
Mnogi likovni umjetnici tijekom 20. stoljeća pokazuju zanimanje za kreaciju i izradu lutaka i scenografije pa individualno umjetničko stvaranje povremeno ili često zamijene s kolektivnim radom osmišljavanja likovne sastavnice lutkarske predstave, bilo da je rade za djecu ili odrasle. U izlaganju će biti riječi o umjetničkim istraživanjima u lutkarskom mediju likovnih umjetnika od Picassa i Kleea do Meschkea i Siegela te hrvatskih umjetnika poput Babića, Deželića, Brajkovića, Boureka i drugih.
Matteo Spiazzi, Spada li maska u lutkarsko kazalište ili kazalište glumca?
Izlaganje istražuje ulogu maske kao scenskog i konceptualnog sredstva koje djeluje kao točka poveznica između lutkarskog kazališta i kazališta glumca, dovodeći u pitanje podjelu koja se u kazališnoj praksi i povijesti izvedbenih formi često pokazuje umjetnom i zavaravajućom. Maska, shvaćena ne samo kao predmet, nego i kao aktivno scensko načelo, preoblikuje odnos između tijela, geste, glasa i prisutnosti, približavajući glumački rad radu lutkara, istodobno smještajući lutku unutar potpuno utjelovljene izvedbene logike.
Nika Bezeljak, Fragmenti znatiželje
Znatiželja je osnova kreativnosti, vođena propitkivanjem i osjetljivošću na izazove koji otvaraju put novim idejama. Istražujemo svim osjetilima koja su nam na raspolaganju. A kazalište je umjetnička forma koja ih sve budi i obraća im se, aktivirajući osjetilnu percepciju i misao. Lutkarsko kazalište upravo je u tom djelovanju čudesan i bogat alat. Posebice u aspektu simboličkog, metaforičkog, karikaturalnog i magičnog, na tankoj granici ne samo između stvarnog i prikaza, nego i živog i neživog. Odnosno upravo u živosti neživoga.
Maša Radi Buh, Problem kao potencijalna metoda stvaranja lutkarske predstave
Izlaganje se temelji na labavom praćenju koncepta problema kao koreografskog oblika mišljenja koji je razvila teoretičarka plesa Bojana Cvejić. U tom se konceptu problem promatra kao metoda stvaranja kroz postavljanje pitanja. Ovdje ćemo otvoriti pitanje je li moguće na vizualne elemente lutkarskih predstava gledati na sličan način, no s pomakom fokusa na „probleme“ koji se pojavljuju kada je predstava već dovršena.
Tjaša Juhart, Likovnost lutke kao muzejskog predmeta
Pitanje što se događa s lutkama nakon završetka njihova scenskog života podjednako zaokuplja kazališne praktičare i muzealce. Dok prvi zagovaraju tezu o „smrti“ lutke, drugi pokazuju interes za njezin muzejski „život nakon života“. Lutke u tom post-životu nužno žrtvuju svoju izvedbenu dimenziju u korist skulpturalne vrijednosti, ponajprije se očitujući kroz vizualnost i likovne kvalitete kao najočitiji kriterij u prosudbi vrijednosti. No nameće se pitanje: je li ono što je najočitije ujedno i najopravdanije?
Igor Tretinjak, Kako su likovni umjetnici mijenjali hrvatsko lutkarstvo
Povijest hrvatskog lutkarstva može se promatrati kao povijest velikih promjena i obrata. U fokusu izlaganja bit će promjene koje su inicirali neki od najvažnijih likovnih umjetnika hrvatskoga lutkarstva poput Ljube Babića, Berislava Brajkovića i Berislava Deželića, Zlatka Boureka, Branka Stojakovića i Mojmira Mihatova. Svi oni bili su ne samo autori vizualnog sloja predstava, već i suautori predstava u cjelini te inicijatori velikih skokova u razvoju hrvatskog lutkarstva.
Jelena Stojanović-Patrnogić, Repertoarska politika kao ogledalo vremena i publike
U kojoj mjeri suvremeni mehanizmi i tehnike oblikuju umjetnički izbor, a koliko ih ograničavaju realni kapaciteti kazališta? Koliko osluškujemo publiku i njene reakcije, a gdje postavljamo granicu da bismo očuvali vlastitu misiju? Može li kazalište za djecu i mlade ostati vjerno sebi, a istovremeno biti ogledalo svijeta koji se neprestano mijenja?
Ljiljana Dinić, Prostor, motivi i objekti kao vizualni jezik u predstavi Alisini snovi
Izlaganje analizira predstavu Alisini snovi u produkciji Pozorišta za decu i mlade Kragujevac (2025, r. Luana Gramegna) s ciljem da ispita na koji način vizualni elementi postaju primarni nosioci značenja u suvremenom lutkarskom kazalištu. Umjesto oslanjanja na književni narativ kao čvrstu strukturu, predstava gradi autonomni scenski tok u kojem se značenje oblikuje kroz organizaciju prostora, kreiranje slika i izbor objekata i motiva u skladu s njihovim simboličkim potencijalom.
Irina Somborac, Lutkarstvo u doba digitalnih tehnologija
U suvremenom trenutku obilježenom ubrzanim razvojem digitalnih tehnologija, lutkarstvo se nalazi između dvije sile: ručnog rada i digitalnih sistema koji sve snažnije oblikuju suvremeni scenski prostor. Iako je i sama lutka tehnološki mehanizam koji omogućava pokret i iluziju života, suvremene scenske prakse uvode nove digitalne sisteme koji mijenjaju odnos između lutke, izvođača i prostora. Polazeći od vlastite umjetničke prakse zasnovane na ručnom radu i istraživanju materijala, pitam se gdje se nalazi granica između lutkarstva i multimedijalnog spektakla. U tom odnosu tehnologija se promatra kao alat koji može proširiti lutkarski jezik, ali ne smije zamijeniti njegovu suštinu – odnos između ruke, materije i pokreta.
Iva Nemec, Vizualna dramaturgija kamišibaja: između tradicije i suvremenih izvedbenih praksi
U fokusu izlaganja je vizualna dramaturgija kamišibaja kao ključni aspekt oblikovanja izvedbenog značenja unutar ovog slikonarativnog medija. Izvedbena logika kamišibaja počiva na principima bliskima lutkarstvu, pri čemu ilustrirani kadar funkcionira kao vizualni objekt koji se aktivira manipulacijom, ritmom i glasom izvođača. Vizualni elementi pritom sudjeluju u izgradnji dramaturškog učinka kroz sekvencijalnost slike, ritam izmjene kadrova i odnos vidljivog i nevidljivog, uz naglašenu multimodalnost izvedbe. Istraživačko pitanje izlaganja glasi: kako vizualni elementi u kamišibaju proizvode dramaturški učinak i na koji se način ti mehanizmi transformiraju u suvremenim izvedbenim praksama?
Jurica Novaković, Od riječi do slike
Izlaganje će nastojati potaknuti djelatnike lutkarskih kazališta da nadvladaju tradicionalna izražajna sredstva kako bi lutku oslobodili bremena riječi. Izvor nadahnuća potražit ćemo u slikarstvu, naročito u predrafaelitskoj poetici i apstraktnome ekspresionizmu.