Doc. art. Katica Šubarić, Odsjek za kazališnu umjetnost
Djelovanje Ivana Baloga neraskidivo je vezano uz osječko Dječje kazalište Branka Mihaljevića. Naime, Balog je jedan od osnivača ovoga kazališta, redatelj njegove najpopularnije predstave („Zeko, zriko i janje“) i najdugovječniji direktor.
Redovito školovanje (pučku i građansku školu) Ivan Balog završio je u Osijeku, gdje je diplomirao i na Trgovačkoj akademiji. Međutim, još u vrijeme studiranja Balog pokazuje veliko zanimanje za kazalište aktivirajući se u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Tamo je radio kao inspicijent, a jedno vrijeme je obnašao i dužnost tajnika Drame.
Jedan je od pokretača ideje osnivanja Pionirskog kazališta koje je službeno s radom započelo 1950. godine. Godinu dana kasnije amatersko kazalište, u čijim su predstavama igrala djeca, dobiva svoju dvoranu u tadašnjem donjogradskom Domu kulture, u kojoj je i danas. Balogova nastojanja da Osijek dobije pravu lutkarsku i dječju scenu ostvarila su se 1958. godine kada se kazalište profesionalizira te dobiva ime Dječje kazalište «Ognjen Prica». Godine 1961. Balog postaje direktor kazališta i na toj dužnosti ostaje sve do umirovljenja.
Istovremeno, Ivan Balog nastavlja s obrazovanjem, te je 1965. godine u Beogradu diplomirao na Akademiji za kazalište, film, radio i TV. Nakon toga je boravio na studijskom usavršavanju na visokoj glazbenoj školi u Bratislavi.
Dok je on vodio osječko Dječje kazalište, ono postiže veliki ugled ugled u zemlji, ali u inozemstvu. Paralelno s uspješnim rukovođenjem kazališne kuće, Balog se bavi i režijom, a u njegovoj režiji dječje predstave bile su prave lutkarske čarolije, zapisala je dr. sc. Zlata Živaković-Kerže.
Pored svega toga, Ivan Balog je i jedan od osnivača, svjetski uglednog Festivala djeteta u Šibeniku, Susreta lutkarskih kazališta (SLUK) u Osijeku, kao i Internacionalnog festivala kazališta lutaka za odrasle u Pečuhu. Tijekom svoje uspješne karijere, Ivan Balog je bio čaln Svjetske lutkarske federacije i Predsjedništva Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske.
Miruj! U smrti se sniva, studentica Mateja Ištuk, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
„Tiho, tiho, da te ne čuje“, rekao je, ali nije bio svjestan da sam itekako bila budna. Samo sam se pravila da spavam. „Jedva je zaspala, probudit ćete ju!“, izgovorio je milim glasom. Nisam ni bila svjesna kako male stvari zapravo mnogo znače. Pogotovo u trenutcima slabosti, bolesti, osjećaja samoće i anksioznosti, kada utoneš u divljinu emocija i više ne znaš ni kako se zoveš. U trenutcima nemira i izopačenih misli, kada ti cijeli svijet stane, ali se istovremeno sve ipak vrti i okreće poput pijavice i više ne znaš kamo pogledati.. Tada bi došao on, nasmijao se i zaustavio cijeli svijet. Umirio nemir, ugasio mrak, prekinuo sve oluje. Život je uz njega jednostavno bio bajka! Taj čovjek bi vas slušao tri sata ako treba, čekao bi dok završite sa svojim monologom i onda bi vam, sa blagim osmijehom na licu, rekao kako i dalje stoji pri svome mišljenju. Bože, kakav je samo imao karakter! A što je tek bio tvrdoglav!
Da, bio je… I nakon njega, pojavili su se, ne trenutci, ne dani, tjedni, već mjeseci i mjeseci slabosti, bolesti koja je svakodnevno prisutna, koja ne želi otići od tebe iz nekog nepoznatog razloga. Ponovno se upalio mrak, nastale su oluje i kiše, a sve se opet počelo okretati, samo sada puno brže i jače nego ikad prije. Sve je izgubilo svoje značenje, najbolji prijatelj su mi postale kiše suza, a najgori neprijatelji noći. Noći… Dani su jednostavno postali prekratki, a noći preduge. Gotovo sve što se trebalo odvijati danju, odvijalo se noću. I obratno. A kada bi došao trenutak gdje napokon utoneš u san, brzo ga prekinu snovi puni crnine i straha.
Zamisli da pišeš ljubavnu pjesmu i svaka je o njemu, a svi misle kako pišeš svom tajanstvenom odabraniku. Kada pjevaš bilo koju pjesmu na svijetu i svaka te na neki način podsjeti na njega. Koliko je samo velik čovjek on bio… Njegove šale su bile na račun svih pa tako i na račun njega samoga, a najslađe su bile u trenutcima kada ti nije bilo do šale. U trenutcima i sa trenutcima sa kojima se ne bi trebalo šaliti. Bio je velik čovjek, pun znanja, iskustva i tereta što mu ga je život godinama prišivao na ramena. Dugo je i nosio taj teret. Čak 87 godina je sve ljutio, ali i uveseljavao. Čak 20 godina je bio moja jedina utjeha. Moja najdraža nagrada, tableta koja u pet minuta izliječi sve boli. 20 godina bezuvjetne ljubavi, snažnog oslonca, najboljeg prijatelja, uzora i sreće. Da se narednih 20 godina zahvaljujem dragom Bogu, ne bi bilo dovoljno za sve ono što je on učinio za mene.
„Anđeoskim krilima zakrili me, tamo gdje si sad – povedi me i ne daj da nas opet rastave.“
Mom M.
Hvala ti
Veton Reqica, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti
Scenarij – Dramatična situacija – student Matej Opolcer, Odsjek za kulturu, medije i menadžment