Poppy, Snježana Barić-Šelmić, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Mitarenje, Vesna Galić, voditeljica Ureda za računovodstveno-financijske poslove
Neprebrojivi broj stješnjenih, strpljivih pingvina mirno stoji na stijenama Antarktika. Nepregledna masa crno-bijelih zemaljskih stvorenja. Mirnoća koja uznemiruje. Strpljenje koje budi nestrpljenje. Barem ljudskom oku i umu. Stoje oni tako jednom godišnje dok ne obave mitarenje. Nelagodno im je, trpe. Nakon što odbace staro perje svako novo pero ih svrbi dok ne probije na van. Ne jedu i ne piju, troše nakupljene masne naslage i čekaju. Kolektivno čekaju dok proces traje. Svima neprebrojivima je isto. Nakon mjesec dana obnovljeni, sa novim, prirodi prilagođenim perjem oprezno kreću prema moru. Polako, korak po korak. Zovu ih pjenasti, kičasti valovi. Zove ih sloboda, ugoda, hrana. Ulaze u vodu i prepuštaju se novom ciklusu života. Izaći će oni opet na stijene radi gniježđenja. Radi mitarenja od mjesec dana. Ali sada ne misle o tome. Nestaju u moru, izranjaju, uranjaju. Žive zahvalni.
Povratak u špilju, Snježana Barić-Šelmić, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Danas su online društvene mreže nove plemenske špilje. Jednom kada se u njoj nađeš, zasigurno je da ćeš se tu neko vrijeme ulogoriti. Sjest ćeš oko virtualne vatrice, slušati tuđe pripovijetke, na neke ćeš se iskreno i od srca nasmijati, na neke prisiljeno, a na neke ćeš malo i zakolutati očima. Dočekat ćeš i svojih 15 minuta virtualno-špiljske slave i pokušat ćeš se prikazati u najboljem svjetlu. Kao pravi virtualno- špiljski lik ogolit ćeš se do kraja … jer u špilji nema tajni. Sve se zna o svakome, od rođenja pa do smrti …. to je valjda ono što McLuhan naziva ‘Globalno selo’. U toj toploj unutrašnjosti, poput maternice, svi se gurkaju ne bi li bili bliže vatri. Tamo je najtoplije i tamo je pečenje, odnosno tu su lajkovi i tu je vidljivost najjača. Svi su u špilji jednaki, ali neki su jednakiji od drugih. Oni imaju najviše lajkova, oni dobiju najviše komentara, imaju najviše virtualnih pratitelja i prijatelja. Oni prvi sjedaju za stol.
Uistinu, nekada je bila najgora sramota kada bi netko otkrio tvoj dnevnik, spomenar ili leksikon i pročitao tvoje zapise, danas pak, sramota je ako netko ne pročita. Na društvenim mrežama su svi, i oni koji tek uče svoje prve korake do onih kojima je potreban štap za koračanje, no i jedni i drugi dnevno skrolaju i više od 90 metara na pametnom telefonu, dajući ali i tražeći lajkove zauzvrat. No, profil na društvenim mrežama ima i Harry Potter, Michael Jackson pa i John Wayne. I izmišljeni i mrtvi vole lajkove. Nema onoga tko ih ne voli. I svi smišljaju kako do njih.
Društvene mreže su postale izlog, ali onaj u četvrti crvenih svjetiljki. Društvene mreže su cigareta poslije seksa, topli konjak u noći i ranojutarnja kava. I zato ne pitaj što društvena mreža može učiniti za tebe, već što je to što si ti voljan učiniti za društvenu mrežu!
Dramatična situacija, studentica Magdalena Jelečević, Odsjek za kulturu, medije i menadžment (kolegij Video montaža)
Z.K. pisma iz izolacije…
I kada smo mislili da je ovoj napasti došao kraj, da je samo pitanje dana kada ćemo svečano, na taktove „svadbenog marša“, ući u tu famoznu „novu normalnost“. Doduše, i dalje nam nije baš jasno što se sve to „krije“ iza te krajnje privlačne i optimistične sintagme. Ali, kako stvari stoje, taj „svečani ulazak“ morat ćemo malo, barem mi ovdje u Albaniji, odgoditi. Avioni koji su trebali početi prometovati 15. svibnja, po svemu sudeći, neće poletjeti prije 1. lipnja. A, ni to nije posvema sigurno! Možda će se dogoditi, a možda i neće. Još uvijek nema ništa od otvaranja restorana i kafića. Tek sada postajemo svjesni koliko su nam neki trivijalni životni rituali bili itekako važni. Trgovine su otvorene, ali u njih ionako rijetko idemo, pa nam ta mogućnost „slobodnog kretanja“ i ne znači nešto previše. Za razliku od Hrvatske i Srbije ovdje nema „izborne groznice“, pa u ovdašnjoj političko-akademskoj javnosti nitko baš nešto previše ne propituje ustavnost i zakonitost 0mjera, koje je donijela Vlada. Imamo osjećaj da su ovdje ljudi naučili trpjeti i da ova ograničenja relativno dobro podnose. Bez prevelike buke. U Srbiji i Hrvatskoj to je jedna od glavnih tema. I u susjedstvu, ali i kod nas, stječe se dojam da se svi kao nešto trude kako bi nam objasnili što je važnije: sigurnost ili sloboda! I u tim objašnjenjima uistinu uživamo. Nismo ni bili svjesni koliko smo skloni prakticiranju sofističkih filozofskih strategija. Ne samo što smo u stanju svaku situaciju okrenuti u svoju korist, već smo u stanju preko noći zaboraviti ono što smo još jučer zastupali, pa danas zastupa posvema suprotne stavove od onih jučerašnjih. Ali, to nikome ne predstavlja neki veći problem. Ono što nam je jučer politički jako smetalo, bilo nepodnošljivo, već danas može biti integralni dio političke prakse. To su inače neki ozbiljni filozofi nazivali „pohvalom dosljednosti“. No, kako stvari već duže vrijeme stoje, očito da građane takve prakse ne smetaju nešto previše. Na ovim prostorima kultura zaborava u pravilu je snažnija od svake kulture pamćenja. Mi kao da se natječemo da što više zaboravimo. Kao, ako to učinimo, onda će nam biti kudikamo jednostavnije u životu. Na djelu je parola: pustimo 41., 45., 90. i okrenimo se budućnosti, ekonomiji, turizmu. Novim „društvenim pokretima“, pjesmi i igri… I sada bismo se mogli rezignirano zapitati: a kome je to davne 1935. godine, slavni filozof, E. Husserl, onda držao ono predavanje o „Krizi europskog čovještva i filozofije“? Već tada je ovaj mudri filozof prosvjedovao protiv agresivnosti prirodnih znanosti u odnosu na duhovne, jer su svoje načine istraživanja, metode željele nametnuti i duhovnim znanostima. Jedna takva agresivnost dovela je i do gubitka i tematizacije i problematizacije, pa je E. Husserl morao zaključiti: „Naš okolni svijet je duhovna borba u nama i našem historijskom životu. Ovdje dakle nema nikakvog razloga za onoga tko duh kao duh tematizira, zahtijevati od njega neko drugo objašnjenje nego čisto duhovno. A tako to vrijedi uopće: besmisao je na prirodni okolni svijet gledati kao na nešto u sebi duhu tuđe i zbog toga duhovnu znanost izgrađivati pomoću prirodne znanosti te tako je tobože htjeti učiniti egzaktnom“. (U nekom od slijedećih zapisa/pisama pokušat ćemo dodatno neke od ovih teza dodatno pojasniti)!
Budući da ne govorimo albanski jezik ne mogu vam reći jesu li i ovdje u Albaniji epidemiolozi postali planetarno popularne osobe, kao što je to slučaj u drugim zemljama regije.
Kada gledamo srbijanske televizijske programe, onda možemo reći da su svi ovi naši „eksperti“ (Vili-mili, A.M., K. C., kao i oni koji čitaju strani tisak, pa nam te „misli 21. stoljeća“ uredno prenose; doduše, i jedni i drugi, imaju običaj zaboraviti što su još jučer zastupali, ali ih te nagle promjene stavova ne muče baš previše, „hvala na pitanju“ idemo dalje, vozi Miško…) mala djeca u odnosu na ove srbijanske. Tamo je, izvjesni doktor Nestorović (to je onaj što je na početku pojave covida-19 ozbiljno tvrdio da se radi o jednom od „nasmešnijih virusa“ u istoriji medicine“, da taj virus žene uopće ne napada i da je početak ožujka idealno vrijeme da se skoči na jedan „mali shoping“ na sjeveru Italije, jer sada tamo zbog histerije uzrokovane pojavom virusa nisu gužve, a i sezonska su sniženja…, gotovo da čovjek ne povjeruje kako se ozbiljni ljudi, ni čime izazvani, pretvaraju u obične klaune, šarlatane, koji aktivno sudjeluju u općem uveseljavanju ionako nesretne javnosti), u nacionalnim medijima prisutniji i od samog predsjednika AV. A, upravo je „sveprisutnost“ jedna od najperepoznatljivijih osobina tog osebujnog predsjednika, koji ima lijepi običaj da bude prisutan u svakome trenutku na onim mjestima gdje je najteže, od velikih i kapitalnih gradilišta, preko biblijskih poplava, pa sve do sibirskih mećava…, gdje se on svaki puta pojavljuje kao „izbavitelj“, deus ex machina.
Naime, upravo je predsjednik AV taj koji građanima Srbije, iz dana u dan, strpljivo, očinski objašnjava što je to, zapravo, covid-19, kako treba pravilno koristiti respiratore, koji u ogromnim količinama, kao donacija bratskih naroda, Kineza i Rusa, svakodnevno stižu u Srbiju, a on te tonske isporuke osobno ne samo što dočekuje, već i te „bratske donacije“ komentira na aerodromima. Ali, pri tome, njegove emocije nisu jednoznačne, njihov raspon kreće se od sreće, zadovoljstva, pa sve do zabrinutosti, jer samo je on svjestan da ono najteže tek dolazi i da se i dalje građani moraju ponašati odgovorno. A ponašat će se odgovorno, jedino ako budu slušali njega. On je taj koji uopće ne spava i sve to vrijeme na dispoziciji je građanima, koje toliko voli, za koje toliko nesebično skrbi. On je taj koji srbijanskim umirovljenicima kaže ne samo koliko dugo mogu šetati, ne više od pola sata, već im on, za svaki slučaj, odredi i prostor kretanja, nikako ne više od 200-300 metara od mjesta stanovanja. Mogli bi se ti stariji ljudi u tim darovanim šetnjama lako izgubiti. On je taj koji donosi odluku o tome što treba raditi, a što, pak, ne. Isključivo on može donijeti i one „najteže“ odluke., pa tako nije dopustio reparaciju srpskih građana iz drugih zemalja. Doduše, tu odluku je donio „teška srca“, ali i takve se odluke moraju donositi. No, isto tako, on najbolje zna što građani žele, pa je tako odlučio da je krajnje vrijeme da gradski javni prijevoz počne s radom. I, to nije sve, jer je on taj koji, s vremena na vrijeme, mora korigirati i neke nedovoljno precizne preporuke nacionalnog stožera, koji se često izgubi, pa postoje trenuci u kojima „eksperti“ pomisli da su oni važniji od politike, od predsjednika, od Srbije…
I to ovaj osebujni lik čini tako što se jednostavno pojavi, ukaže na jednom od nacionalnih javnih servisa. I to čini svaki dan po nekoliko puta, jer tih nacionalnih, strogo kontroliranih servisa ima više, gdje onda plačnim glasom lamentira o svemu i svačemu. U takvim prilikama najčešće zauzima pozu „svečanog i uvrijeđenog glupana“! On je, jednostavno, ponaša kao gospodar života i smrti u Srbiji! Prvi i jedini vokal! Svi ostali mogu biti isključivo prateći vokali, ali i to isključivo pod uvjetom da na adekvatan način (frenetičnim aplauzom, neumjerenim metaforama, udvorničkom poezijom, kojoj nisu strani epski i dramski elementi…) slave lik i djelo „voljenog vođe“!
Naravno, svi oni koji se groze takvih pojava, oni iz tzv. „druge Srbije“, koju čine portal „Peščanik“, časopis „Danas“, i nekoliko još uvijek neovisnih elektronskih medija, sve te aktivnosti „voljenog vođe“ i njegovog raštimovanog orkestra pokušavaju nekako dekonstruirati, sa željom da osvijeste onu totalno „sluđenu javnost“, koja se nalazi u stanju potpunog destrojstva, između čekića i nakovanja. Naime, političke opcije koje im se nude kao rješenje na ovim dolazećim parlamentarnim izborima prilično su jednostavne: želite li, dragi građani, više ili manje fašizma u vašim domovima?!