18.6.2020.

Posted on Posted in Danovnik

Zlatko Kramarić, Što će nama kapitalizam (i Europa)  kada mi imamo…,

Uz knjigu Ksenije Vidmar-Horvat, Periferna Europa. Tranzitologija i postkrizni diskursi u jugoistočnoj Europi,

Sandorf&Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani, 2020.

 

Čudni smo mi ljudi. Krajem 80-ih godina prošloga stoljeća nismo mogli živjeti od pojmova poput Europe, višestranačja, tržišta, kapitala, demokracije, ljudskih prava,  slobode…  Gotovo kao da smo se natjecali tko će češće spomenuti upravo te „čarobne“ pojmove, koji su nam već  samim svojim   spominjanjem trebali jamčiti i  bolji život, i  veći standard, i neupitnu sigurnost…  I ne samo što smo ih nekritički spominjali, nego smo iskreno  vjerovali  da će se  njihovom jezičnom (zlo)uporabom  riješiti, manje-više,  svi naši ondašnji politički i ini problemi. Usta su nam bila puno Europe i demokracije!  Budućnost koju smo si sami projicirali   izgledala   je i više nego idilično u odnosu na tadašnju  sumornu i neizvjesnu  komunističku stvarnost  u kojoj su posljednji maratonci jedne neuspjele utopije trčali svoj posljednji krug. Tada još uvijek nismo mogli znati da će taj naš posljednji krug biti baš toliko  krvav, a da ćemo jednu utopiju supstituirati jednom drugom, jednako nerealnom utopijom: “Postkrizno je europsko sjećanje jako udaljeno od svečanih izjava o zajedničkom naslijeđu i bliskosti pripadanja u prošlosti. Europsko je sjećanje, koje nastaje na zgarištima dviju kriza (financijske, 2008. godine i migrantske, 20165. godine – op. Z.K.), obilježeno sumnjom i razočarenjem pred europskim projektom“(str.94).

I kao što je već 70-ih godina prošloga stoljeća, poznata  francuska teoretičarka,   Julia Kristeva, u svojim  tekstovima,   konstatirala da su  upravo  revolucije u jeziku temeljni  preduvjet  svih onih drugih revolucija,  u  ranim 90-im  godinama mogli smo posvjedočiti ispravnost te konstatacije, jer je naš jezik, ili još preciznije, jer su  naše  „jezične želje“ , kao što su Europa, kapital, demokracija,  višestranačje… postale  naš jedini  realitet. Pretjeranom (zlo)uporabom jednih, navodno, poželjnih pojmova uspjeli smo, u potpunosti, supstituirati neke druge do tada obvezujuće/vladajuće pojmove, kao što su to bili: samoupravni socijalizam, internacionalizam, politika nesvrstanosti, bratstvo i jedinstvo, planska proizvodnja, nepartijski pluralizam, opće narodna obrana…

Ali, kako stvari trenutno stoje, ni taj novoosvojeni  realitet  ne čini nas nešto previše sretnim. I ta Europa, i taj kapital, i to nesretno tržište, i ta toliko žuđena demokracija, i  ta sloboda,   koja nas samo još dodatno obvezuje, jer   ne samo što nam omogućava izbor između više  mogućnosti,   već nas suočava i s mogućnošću da prilikom odabira između više različitih mogućnosti  možemo i učiniti pogrešni izbor   i nisu,  zapravo,  neke vrijednosti kojima bismo se trebali nešto  previše veseliti. Naime, svako lice ima i svoje naličje o kojem naravno u onim godinama „poleta i zanosa“ i nismo nešto previše razmišljali. No, to i nije nešto novo. Takvi smo, zapravo,  mi!  Naši životi uglavnom su obilježeni neumjerenim, euforičnim  raspoloženjima koja, u pravilu, završavaju teškim apatijama. U svaku promjenu  ulazimo tako što se isprva  nekritički radujemo, a kada ta „radost“ pokaže i neke od svojih slabosti, kada stvari ne idu onako kako smo to mi zamislili,  onda ne samo što smo  ljuti na cijeli svijet oko sebe, jer nam ništa više  nije jasno, svemu se čudimo i ne pada nam na pamet da se upitamo jesmo li možda i mi negdje, u međuvremenu,  pogriješili. Samokritičnost nam  i dalje nije jača strana. Uvijek su nam za naše probleme  krivi neki drugi, komunisti, Srbi, neinformirana međunarodna zajednica… Radi se o tipičnom ponašanju ljudi s „periferije“, koji nepogrešivo kasne na sve susrete s poviješću.  Konačno, treba pogledati samo statističke podatke iz 30-ih godina prošloga stoljeća i usporediti ih sa sadašnjim, onda ćemo vidjeti da se, u međuvremenu, ništa dramatično nije dogodilo: sve one države koje su  bile siromašne i   tada i dalje su jednako siromašne u odnosu na one koje su bile bogate, Njemačka, Engleska, Francuska, Češka…. Ako nas pamćenje dobro služi jedino je, u međuvremenu,  Češka izgubila onu visoku poziciju  koje je u ondašnjoj, predratnoj   Europi zauzimala. Češka je pred Drugi svjetski rat uistinu bila jedna od najrazvijenijih industrijskih zemalja u Europi. Status prijeratne  tvornice „Škode“ nemjerljiv je sa statusom Škode poslije završetka  rata!    I ta se razvijenost očitovala u svakome pogledu, gospodarskom, kulturnom, političkom…   Nije ni čudo što su Česi, od samoga početka,  toliko  brundali protiv  komunizma, protiv totalne sovjetizacije češkog društva, što su njihovi pisci u egzilu  pisali ozbiljne eseje o „tragediji  zemalja Srednje Europe“. Naime, nema nikakve dvojbe da  je komunistički režim u Češkoj predstavljao regresiju u odnosu na Beneševu ili Masarykovu Češku.

I „Periferna Europa“  jedna je iznimno  vrijedna i analitična knjiga o tom našem naknadnom „čuđenju“, jer se pokazalo da ništa nije onako kako smo to mi u našim najljepšim snovima zamišljali.  Doduše, to ne znači da i  ova knjiga nije bez  određenih slabosti. I ova knjiga nije imuna od „crnih rupa“, i u ovoj knjizi, na mnogim mjestima, autorica elegantno preskače neke neugodne  teme, jer je i  njena dekonstrukcija realiteta  krajnje selektivna, odnosno većinu problema u Europi vidi u žilavoj  otpornosti nacionalističkih/partikularističkih projekata u odnosu na one univerzalističke. Posebice se ta selektivnost očituje u onim „površnim“ analizama koje se odnose na vrijeme prije onih radikalnih  političkih promjena u bivšoj državi, prije procesa  europeizacije, prije pristupanja EU…, jer se u tom vremenu, od 1945.-1990. godine, formirao takav mentalni sklop koji i dalje proizvodi određene učinke. I te učinke nije moguće samo tako zanemariti. I oni bi trebali biti integralni dio svake ozbiljnije analize!

No, i pored svih tih  „ideoloških“ slabosti, „metafizičke gluhoće“, i dalje se radi   o iznimno  zanimljivoj i poticajnoj knjizi koja, na najbolji mogući način, pokazuju koje su sve to, u današnje vrijeme,   dominantne europske teme, bez kojih nije moguće misliti europsku budućnost.   O nekim od tih  „dominantnih tema“ nešto smo više pisali[1] prošle godine prije izbora za Europski parlament kada smo  pokazali i dokazali svu političku insuficijentnost (jedan francuski pisac vjerojatno bi uporabio jednu mnogo točniju sintagmu od ove  naše nježne konstatacije o posvemašnjoj insuficijentnosti  hrvatskih političkih elita, tako što  bi se nedvosmisleno referirao na  sav taj „sjaj i bijedu…“  naših političkih kurtizana) velike većine naših kandidata, koji su i dalje uvjereni da su u današnjoj europskoj Hrvatskoj upravo  narativi o nuteli i  sardinama  najvažniji europski narativi.  Stoga je prava šteta što će ovu knjigu pročitati maksimalno stotinjak ljudi u Hrvatskoj, kojima je i bez ove knjige,  ionako,  manje-više, sve oko ove teme jasno. Doduše, ne bi bilo loše kada bi ovu knjigu pročitali i naši vrli politički analitičari/komentatori  koji, u pravilu,  ne pokazuju baš neki preveliki respekt, a još manje interes  prema čitanju  ozbiljnih teorijskih tekstova.[2] Naime, želimo vjerovati da bi poslije tog čina i njihove analize , komentari bili  nešto ozbiljniji nego što trenutno jesu. Bauk površnosti, manje ili više spretnih  političkih dosjetki već duže vrijeme, u potpunosti, je   kontaminirao (hrvatsku) političku scenu!

Isto tako, treba  biti iskren i reći  da  odnos između „autentične“ i „periferne“ Europe ne predstavlja samo problem našoj autorici.  Ne tako davno imali smo priliku slušati  ozbiljnu javnu debatu  na „Otvorenom univerzitetu u Sarajevu“,    koju je moderirao Igor Štiks, a na kojoj su, između inih,  sudjelovali i ozbiljni društveni teoretičari,   Mujkić, Imamović, Velikonja[3]…, koji su tom prilikom  pokušali  problematizirati  upravo ovaj  nesretni odnos između središta i periferije Europe.  Nažalost, unatoč  svim  njihovim  kritičkim refleksijama na temu odnosa središte vs. periferija, iz nama nerazumljivih razloga, ovi su sudionici u  raspravi ispustili   samo na jedan „sitan“ detalj – kontekst!   Naime, stječe se dojam da su se   svi ti procesi, i  proces europeizacije jugoistočne Europe, i procesi proširenja EU, te  nove imperijalizacije i  hegemonizacije toga dijela Europe, dogodili  u nekom zrakopraznom prostoru,  u nekim idealnim, laboratorijskim uvjetima.  Nevjerojatno je kako ti ozbiljni teoretičari „zaborave“  da su i u tom  dijelu Europe postojali vrlo delikatni političko-ekonomski odnosi,   kao da su ondašnje  političke elite u tim zemljama bile   autonomne  u  svojem djelovanju…

Štoviše, i u toj raspravi  dominirao je (yu)nostalgični diskurs, koji ni na koji način ne dovodi u pitanje političko-ekonomske i ine odnose u bivšoj državi. Odjednom više ništa u toj državi nije bilo  sporno. Ovu našu primjedbu nikako ne  bi trebalo shvatiti da smo  nešto posebno  oduševljeni postojećim odnosima u (hrvatskom) društvu. Ali, uzroci mnogih  naših današnjih problema kriju se u našoj nedavnoj prošlosti. Naša današnja kultura sjećanja u najvećoj je mjeri rezultat  nekih radikalnih ideoloških operacija  u nedavnoj prošlosti. Upravo zbog toga što je, u nedavnoj prošlosti, pamćenje/sjećanje bilo kontrolirano, što su  mnoge   teme, čak i one neutralne,  naše prošlosti  bile  nepotrebno  tabuizirane,  mi se  danas vraćamo i onim „lošijim“ tradicijama,   kojima se ne bismo trebali nešto previše ponositi. Ali,  povratak  tim „lošim“ tradicijama, nije ništa ino, nego reakcija na čitav niz ranijih zabrana. Stoga nije primjerena ni ona  usporedba  sa situacijom u Norveškoj, gdje se Norvežani još i danas srame svog Quislinga, a kod nas  suradnici okupatora postaju neki novi junaci. Ne mislimo da je između komunizma i nacizma moguće staviti znak jednakosti, ali ni razlike između ova dva totalitarizma nisu tako velike, kako mnogi žele misliti, pa je onda posvema logično da se Norvežani srame svojih kvislinga, jer poslije završetka Drugog svjetskog rata oni su formirali demokratsku, a ne komunističku vlast. Vjerojatno bi se i u nas  građani sramili svojih kvislinga da su imali prilike živjeti u demokratskom društvu. Isto tako, ne stoji ni  usporedba dvaju pozdrava, ZDS, s jedne strane, i nacističkog pozdrava, pa se kaže da je  nezamislivo da  u današnjoj Njemačkoj taj pozdrav  postane legitiman. To je, bez ikakve dvojbe,  točna konstatacija, ali s jednom malom  objekcijom: ni u Hrvatskoj da nije bilo agresije  ne bi  ni bilo pozdrava ZDS! Veliko je pitanje da je nekim slučajem Njemačka 90-ih godina bila napadnuta, kako bi se ponašala njemačka vojska, odnosno koju bi tradiciju u tom ratu prakticirala?!

O tome koliko je  sama ideja „tržišta“ opasna po ljudsko zdravlje pisali smo u jednom od svojih pisama/zapisa iz izolacije.[4] Opasnije je čak i od korone. U trećem poglavlju ta opasnost je i više nego korektno opisana: “Neoliberalno (postmoderno) stanje, nasuprot tome, brutalnom inačicom individualizma  socijalnu državu pretvara u „aktivacijski model“ upravljanja, to jest u „učinkovito uspostavljanje tržišta blagostanja na kojem kompetentni tržišni subjekti mogu individualno prihvaćati političke odluke koje se tiču blagostanja – kao ulaganje u svoje osiguranje za starost, zdravstvenu skrb ili obrazovanje (…). Odgovornost se prenosi na ramena građana (…). Postnacionalni građanin (subjekt prava) i postnacionalni poduzetnik (subjekt interesa) gledaju jedan drugome  oči u oči, no nikako ne u  suradničkom tonu“(str.43).

[1] Vidjeti naše prikaze knjiga I. Krasteva, After Europe,  D. Murreya, Čudna smrt Europe. Imigracija. Identitet. Islam i M. Agiera, Nove seobe naroda. Novi kozmopolitizam.  Svi ovi prikazi   publicirani su u „Magazinu“, subotnjem  političko-kulturnom  dodatku  osječkog „Glasa  Slavonije“!

[2] I spram te poražavajuće činjenice rererirali  smo se u  prikazu knjige „Kako ostati bez domovine. Sedam koraka od demokracije do diktature“, poznate turske političke aktivistice Ece Temelkuran. Prikaz je također objelodanjen u osječkom „Glasu Slavonije“!

[3] O našoj kritici pojedinih  stavova ovih autora u našoj  knjizi Nostalgija – kratka povijest zaborava, Meandar, Zagreb, 2016.

[4] Pisma/zapise iz izolacije OD POJAVE KORONE  redovito objelodanjujemo na fb-stranicama osječke  Akademije za umjetnost i kulturu!

Podijeli...