29.7.2020.

Posted on Posted in Danovnik

Zlatko Kramarić, Roman o industrijalizaciji, Sonia Velton, Kupina i divlja ruža, Mozaik-knjiga, Zagreb, 2020.

 

Uvijek se sa sjetom sjetim nekih od mojih susreta sa Zoranom Kravarom, sjajnim povjesničarem i teoretičarem književnosti, eruditom, poliglotom, a nadasve dragim čovjekom, koji nas je uistinu prerano napustio.  Tako smo jednom prilikom, bilo je to negdje  sredinom 90-ih godina, neposredno poslije vojno-redarstvene akcija „Oluja“,   putovanje od Osijeka do Zagreba  kratili neobvezujućim  razgovorom u kojem smo se, između ostaloga,  referirali na  političko-vojnu, sigurnosnu i inu situaciju u zemlji, odnosno o tome koliko je ova  naša vojna operacija  utjecala na postojeće  geo-političke odnose u regiji i svijetu.  Moramo priznati da nas  je  Zoran Kravar iznenadio   svojim lucidnim objekcijama, iznimno promišljenim komentarima  o temama za koje sam bio uvjeren   da su miljama udaljene od   njegovih intelektualnih  interesa. Naravno, razgovarali smo i o literaturi, i onoj  svjetskoj, ali i ovoj našoj, hrvatskoj. Nešto smo lamentirali o priličnoj tematskoj insuficijentnosti naše literature, o temama koje još uvijek čekaju da budu obrađene u hrvatskoj književnosti.  I jedan i drugi smo konstatirali kako su ostali razočarani svi oni koji su naivno očekivali da će poslije dramatičnih političkih promjena u našem društvu iz ladica hrvatskih književnika početi „ispadati“ rukopisi koji u nekim vremenima nisu smjeli biti  publicirani. Vrijeme je prolazilo i pokazalo se da su ladice hrvatskih pisaca prazne. Mnoge od tih „obveznih tema“  i dalje se čekale svoje autore! Jedna od tih „potisnutih tema“ u hrvatskoj književnosti nedvojbeno je i jedan ozbiljni opis/rekonstrukcija  kapital-odnosa i svega onoga što  taj odnos nužno derivira. Budući da  smo u to vrijeme bili  govorljivi zagovornici liberalnih odnosa u društvu, koji su trebali predstavljati  me samo onu „tihu većinu“ hrvatskog društva,  već su trebali biti i pouzdano jamstvo da to naše, nesretno društvo, neće opet završiti u jednom od svojih ekstrema, bilo oni lijeve ili desne provenijencije, a imali smo dojam da se u  nekim od svojih publicističkih tekstova, intervjua za sličnu opciju zalaže i  naš suputnik, htjeli-ne htjeli, otvorili smo temu o fenomenu  Krleže i njegove prisutnosti  u hrvatskoj književnosti. Naime, učinilo nam se da je upravo Krleža, posebice u svom ciklusu o Glembayevima  otvorio  temu opisa/rekonstrukcije kapital-odnosa, tu toliko važnu temu.. No, Z. Kravar  nije se složio s našom konstatacijom i  s nekoliko relevantnih primjera iz svjetske književnosti (Th. Mann… )  demonstrirao svu insuficijentnost Krleže u odnosu na istinsko  razumijevanje  tog  bitnog društveno-političkog odnosa, koji je uvelike obilježio  svjetsku povijest u posljednjih tristotinjak godina. Još uvijek se sjećamo  kako nam je Zoran s nekoliko citata iz Krležinih tekstova pokazao da je Kuvid M. Krleže u taj svijet kapitala završavao  s nekoliko fraza , koje su poznate i prosječnom studentu političke ekonomije na prvoj godini studija.  I ako se samo na trenutak prisjetite kraja  drame/filma „Gospoda Glembayevi“, onda ćete se sjetiti da Puba  govorio o nekim mjenicama, o nekim računima u stranim bankama koji više  nisu likvidni, o nekim nepostojećim kamatama…, i to bi kod Krleže bilo sve! Onda smo nekako došli i  do tekstova Novaka Simića i zaključili da  se radi o hrvatskom piscu kojem su  te stvari bile  kudikamo jasnije nego drugim hrvatskim piscima, odnosno da bi bilo dobro kada bi se ti njegovi tekstovi pokušali interpretirati i u tom  „kapital-kodu“![1]

Ovaj nešto duži uvod bio nam je potreban kako bismo dali nešto širi okvir za razumijevanje romana  Sonie Velton, Kupina i divlja ruža. Radnja romana odvija se u 70-im godinama 18. stoljeća u Engleskoj, u Londonu,  a u središtu priče  samo je  prividno  ljubavno-egzistencijalni  problemi mlade seljančice Sare Kemp, koju je majka poslala u London kod svoje rodbine, ali ova već  po dolasku u London postaje žrtva, jer su  loši ljudi iskoristili njenu naivnost, neznanje, nepoznavanje grada  i prisili da se počne baviti prostitucijom. Srećom postoje i oni drugi, dobri ljudi koji su Saru, opet stjecajem  okolnosti, izvukli iz javne kuće i  omogućili joj ipak nešto pristojniji život.  Esther Thorel, supruga hugenotskog tkalca svile, je taj „dobri duh/anđeo“, koji je  spasio Saru. Temeljna priča oko koje se vrte sve ostale priče u romanu je priča o proizvodnji svile, o prihodima koja ta proizvodnja donosi, o odnosima „gospodar“ vs. „sluga“, o onima koji ostvaruju ekstremne prihode i  oni koji jedva spajaju kraj s krajem. Tu je i priča o pokušaju organiziranju onih „prezrenih/subalternih“ da promjene svoju nezavidnu i ovisnu poziciju,  situaciju, odnosno da svojim agresivnim  aktivnostima  pokušaju osigurati nešto ravnopravniju distribuciju prihoda. To je priča o samim  začecima sindikalnog organiziranja, o svim  naivnostima tih pokušaja, o  načinu kažnjavanja onih koji su kolonizirali središta moći, o dvojbenom  moralu ondašnjih elita, o njihovim javnim vrlinama i tajnim porocima…

Roman „Kupina i divlja ruža“  moguće je, jednako tako, čitati i iz ženske perspektive. Ali, tu vrstu čitanja prepustili bismo nekim drugim recenzentima, koji  i dalje  pronalaze smisao i užiće da u svakom književnom tekstu prepoznaju  nazočnost  „slabih  (posrnulih) subjekata“, žena, djevojaka kojima nije strano da se u nekim situacijama  reagiraju  izvan svih  uobičajenih, normalnih očekivanja. U ovome romanu to čine i Sara i Esther. Konačno,  one su i glavne naratorice ovoga romana. Njihove priče, viđenje stvari isprepliću se od prve do posljednje stranice. Njih dvije su te koje određuju što jest, a što, pak, nije bitno. Treba reći da se one  uopće ne ponašaju konzistentno, one često mijenjaju svoje poglede na stvarnost, što prije svega ovisi o njihovoj trenutnoj poziciji.   Njihovi ulozi, kako emocionalni, tako i oni drugi, uopće  nisu stalni. I ti ulozi uvelike ovise od stanja na tržištu (svile, pamuka, roba…). Baš nas zanima kako će naši ljevičari doživjeti ovaj roman, koji je sve prije nego jeftina, sladunjava priča o proizvodnji svile, koja u emocionalne odnose dovodi neke ljude koji u te odnose nikada ne bi stupili da nema te proklete proizvodnje.

Poslije  romana o kavi (vidjeti  Tom Hillenbrand, Kradljivac kave, Mozaik-knjiga, Zagreb, 2019,),  izdavačka kuća Mozaik ponudila nam je novu, zanimljivu priču o proizvodnji svili, o načinima  ponašanja različitih protagonista u tom procesu.  Isto tako, treba reći da je Sonia Velton  pisavši svoj prvi roman bila nadahnuta stvarnim likovima i stvarnim povijesnim događajima. I jedan i drugi roman zaslužuju našu čitateljsku pozornost posebice u ovim ljetnim danima, koji su  uvelike  kontaminirani  nevidljivom pandemijom.

 

 

[1] U tom kontekstu vrlo su zanimljivi tekstovi Branka Milanovića u knjizi „Bogataši i siromasi“ u kojima su upravo primjeri iz književnosti poslužili ovome autoru   kao ilustraciju nejednakosti u pojedinim  zemljama. A, sve je počelo nevinim  čitanjem romana jedne Jane Austen. Jer, motivi  zaljubljenosti Elizabeth nisu samo  emocionalne prirode. Ta  „zaljubljenost“ u Darcyja itekako je opipljiva, ona udajom za Darcyja prihode svojega novoga domaćinstva bitno će uvećati.  Isti princip moguće je primijeniti i na slučaj Ane Karenjine, koja se sasvim solidno prošla  i s udajom za  Alekseja Aleksandroviča Karanjena. Već tom udajom ona   pripada krugu najbogatijih Rusa, ali da je kojim slučajem uspjela veza s grofom Vronskim, Ana bi ušla u krug ekstremno bogatih Rusa. Ona bi svoje ionako velike prihode povećala za 150 puta! Govorimo o  ekonomskim odnosima u Rusiji oko 1875. godine. Ovdje bi svakako trebalo spomenuti i  romane H. de Balzaca.  Rijetko koji književnik je tako uspješno, što će reći nemilosrdno analizirao funkcioniranje financijskog kapitala u Francuskoj sredinom 19. stoljeća. O svemu tome više u knjizi Daniel Shaviro, Književnost i nejednakost: devet pogleda od Napoleonove ere do prvog zlatnog doba. Bilo bi zanimljivo pročitati hrvatsku književnost iz tog aspekta. Imamo neki osjećaj da u tekstovima hrvatskih književnika nema previše upotrebljivih podataka. I da ne bude nikakve zabune – to ništa ne govori o vrijednosti te književnosti. Takvih podataka nema ni kod jednog M. Prousta iako i on, baš kao i Balzac,  opisuje društvene sukobe i kompromise između skorojevića, buržoazije i aristokratske elite.

Podijeli...