Da bar mogu zaboraviti…

Posted on Posted in Dnevnik korone

Grafika by Antonio Rendulić

U vremenu kada svakodnevno slušamo o tome cijepiti se ili ne cijepiti, je li korona obična prehlada ili ozbiljna bolest, trebaju li nam COVID-potvrde ili nam ne trebaju, mislim da bih trebao iznijeti iskustvo koje ću teško zaboraviti. Pet dana temperature, od 37 do 39, i to bez prestanka. Taj peti dan i otežano disanje. Ma, ništa to nije, cijepljen sam dvaput, samo treba izdržati. Na savjet i nagovor onih koji znaju bolje od mene odlazim na pregled u bolnicu. Bez mnogo razgovora, ostajem. Moram ostati, kažu upala pluća. Iznenađen, ali svjestan da je sve moguće. Pridružujem se cimeru iz Našica, mojih godina. Necijepljen, obostrana upala pluća. Na katu nas je 40-ak, otprilike 3 – 4 po sobi. Zvuk kisika svuda, ali i zapomaganja onih kojima zaista nije dobro. Neprestano primanje terapije, mjerenje kisika u krvi. Stižu novi cimeri, mlađi ljudi, tek prešli pedesetu. Bezuspješni pokušaji razgovora o nečemu što nije korona. Jednostavno ljudi nemaju snage. Shvaćam koliko je meni lakše nego njima. Psihički jednako teško jer nitko od nas nije naviknut boraviti na odjelu na kojem se doslovce hvata zrak. Nalazi su mi svakim danom sve bolji, brojim dane do odlaska kući. Cimerima govorim da sada slijedi njihov oporavak. Peti dan odlazim kući i porukama im se javljam. Samo mi odgovara onaj iz Našica da je bolje i da je otišao u našičku bolnicu. Od druge dvojice odgovora nema. Mobiteli isključeni. Doznajem da se nisu uspjeli izboriti…

Na kontroli razgovaram s liječnikom. Objašnjava mi koja je razlika oboljeti od korone cijepljen ili necijepljen. Moji cimeri nisu bili cijepljeni. Nimalo ne dvojim, vjerujem znanosti i opet ću se zaštititi kada tomu dođe vrijeme, biram zdravlje ili brže ozdravljenje ako baš nemam sreće…

B. B.

Podijeli...