I.
Diljem grada čuje se snažna jeka,
lavež pasa što razara mir.
Bijeg junaka ostavlja strah.
Zora se opet rađa
i trava zelena rosom zablista.
Srce suncem obasjano.
I cvijeće i lišće šarenom se bojom diče,
ljepotom prirodu krase.
I sve rodilo se opet,
I sve završilo se opet.
Na satu vrijeme otkucava. Polako.
Opet noć će pasti.
I dan će ovaj u mjesečevoj
Svjetlosti zgasnuti.
Diljem grada čuje se snažna jeka,
lavež pasa što razara mir.
Bijeg junaka ostavlja strah.
II.
Duše putuju,
Susreću se,
Odlaze,
Križaju puteve.
Sada znam da dom je tamo
Gdje si ti.
Naša je ljubav kuća,
Sigurnost,
Mir.
Leptiri na plavetnom nebu,
Miris pokošene trave,
Ptice što odlaze u toplije krajeve,
Lišće koje zajedno pada u jesen,
Lišće koje zajedno raste u proljeće.
III.
Ti koja zaslužuješ ljubav dublju od oceana,
Svjetliju od zvijezda na nebu,
Višu od vrhova koje nikada nismo posjetili,
Ne pristaj na ono što ljubavlju zovem.
IV.
Odvedi me u noć
Gdje zvijezda nije bilo,
A mi smo ih brojali.
Odvedi me u noć
Gdje samo smo postojali ja i ti,
Ljudi gledali su nas sa strane
Nikoga nismo vidjeli.
Odvedi me u noć
U kojoj nikoga nismo čuli
Samo moje drhtaje srca,
Želju za tobom.
V.
Raspadao sam se
U sitne komadiće.
Gledao sam ih,
Nisu me zamijetili.
Bojao sam se,
Nisu me zaštitili.
Kada sam se najviše lomio,
Kada snage u meni više nije bilo,
Shvatio sam.
Jedini sam ja
Gledao i bio tu,
Nitko drugi.
Sastavio sam sve komadiće
I stavio se na prvo mjesto.
VI.
Ponovno odlaziš.
Daleko si od mene.
Jutro mi ispuni žuč u želudcu,
gorčina umjesto naše prve šalice kave.
Smijeh i radost zamijenim detaljima,
o tebi.
Zamislim.
Što si doručkovao nakon buđenja?
Znam koliko si gladan čim otvoriš oči.
Imaš li na sebi plavu
ili onu crvenu majicu?
Što te više zamišljam,
bliže si mi.
Ovdje si,
Stvaran.
Brišeš prostor između nas.
VII.
Iz pakla ušla je u pakao.
Pomisli, bit će bolje.
Ljubav može preokrenuti život.
Bit će bolje.
Prazan život ispunila je nadom za obitelji i srećom.
Pomisli, bit će bolje.
I srce joj ispuni hrabrost.
Ljubav može preokrenuti život.
Nestalo je nade. Nestalo je hrabrosti.
Pomisli, neće biti bolje.
Prazno srce puca kao staklo.
Umjetnost pamti sve što umjetnik iza sebe ostavi,
i suze i bol,
i krv,
i razbacane komadiće srca.
VIII.
Bila je ljubav
ispričana jezicima stranim i drugačijim.
Jednog dana,
naći ćeš dušu koja će tvoj jezik razumjeti,
naći ćeš usne koje će tvojim jezikom pričati.
Jednog dana.
IX.
Gledaš me,
pogled privijaš uz moje tijelo.
Ruke ti miluju moje nježno lice.
Trnci ti prolaze kroz tijelo na spomen moga imena.
Kao vihor kad uzburka hrpu svilenih latica,
Pitam – ljubav?
Odgovaraš rukama, usnama.
X.
Ljubav jedva napuni
malenu šalicu.
Onu kojom smo slavili naše pobjede,
trenutke ljubavi,
rođendane
i Nove godine.
Mrakom ugušena,
zaslijepi me svjetlost.
Očarana ljepotom i nadanjem.
Iznad mene mračan sumrak, iscrpljeno tijelo,
polomljeno srce.