U srijedu 2. veljače 2022., u Svečanoj dvorani Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku (Ulica Kralja Petra Svačića 1/F – Kampus) s početkom u 13 sati održat će se predstavljanje knjiga Veslači u tuđem lijesu i druge pripovijesti te Sutra, jučer i danas Luke zvanog Konj Stanislava Marijanovića,
Ovog naratorski iznimno talentiranog autora poznajemo po nizu uspješnica za djecu, ali ove su knjige pisane samo za odrasle! Iznenadit će nas svojim nekonvencionalnim jezikom i formom kojima se ruše brojni tabui i šire granice suvremene priče.
Knjige će predstaviti Helena Sablić Tomić, Vladimir Rismondo i autor.
Knjige je objavila nakladnička kuća Sipar iz Zagreba uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u Godini čitanja.
Veslači u tuđem lijesu i druge pripovijesti
Ovu po mnogočemu neuobičajenu zbirku pripovijesti nakladnik je predstavio na koricama knjige izborom pojedinih rečenica iz svake od njezinih sastavnica.
Inspekcija u kafiću pokraj Oktogona: „Već ste tu“, obrati se on osornim glasom psu boje okolnog mraka i letećem stvoru koji je u zraku neprestano opisivao znak beskonačnosti te kurvi čija je čudesna ljepota gotovo svijetlila u mraku.
Kopilani: No?… O čemu ćemo? Što to traži troje mladih, zdravih, lijepih ljudi iz grada u smrdljivoj jazbini starog, umornog i bolesnog Bartola?
Tkanje svilom i željezom: Plakala sam i pjevala svoju malu melodiju te gledala moje tužne plesače kako tužno plešu. Da, onda sam to sasvim jasno vidjela. Oni su bili živi.
Dobro i zlo i naopako: Nagurane susjede, držeći svoje fildžančiće s kavom stisnute među grudima – što zbog manjka prostora, što zbog topline i blizine srca – kao i svakog petka umilno su ga gledale i ponavljale: „Bože, baš je kao mali Isusić u jaslicama! Baš je, baš je, baš je…!”
Veslači u tuđem lijesu: Kad je to napokon bilo jasno zaokruženo, Mar je shvatila da je već na udici i nije se opirala – izazov je bio velik i neodoljiv.
Uzbunjena priča: „Dugo te, dugo nije bilo, a u selu se događaju vrlo čudne stvari. Cijelo je selo uznemireno”, nastavi tiho.
Baranjska elegija 1: Sad kada su karte bile razbacane po stolu, tražio se među njima neki red. One kojima su dosada igrali bile su krive, slijepe karte, karte bleferske, od početka pogrešno dijeljene iz nekog ukletog špila.
Frangon, ulica stranaca: Oni se prepoznaju po uvijek otvorenim vratima kroz koja se još i sada iskradaju mirisi orijentalnih začina, eteričnih ulja, bȁlâ plemenitih tkanina, smole mastiksa, sirijskog asfalta i pčelinjeg voska… mirisi teški kao željezo i krv, a opojni kao tamjanov kâd.
Klaptop: Jednog mirnog jutra sjedoh za svoj laptop koji sam nježno i prisno nazivao Klaptop.
Dildo i Pitagorin poučak (svojevrsni pripovjedni poliptih): Iber je izvadio svoje papire i počeo objašnjavati matičnu formulu, onu koja povezuje nevidljivi svijet s vidljivim, njezine izvedenice – djecu, unuke i praunuke… Ona je šutjela, nepomična, držeći ruke crvene od vrele pare glačala u krilu.
Iz Jagine priče: Te sam večeri svoju djecu pronašao na policiji, a policija je u našem bungalovu pronašla nešto dječje travice. Djeca ko djeca, dobronamjerno su dala tri različita i vrlo maštovita iskaza.
Iz Baobove priče: Tu bi se moglo postaviti i pitanje što sam ja zapravo bio – afrički vrač, ili zapadnjački liječnik, ili oboje, ili ni jedno od toga, ili pak nešto treće.
Iz Aleksisove priče: Ispovjedio sam mu i što tražim na Kreti – svoju ljubav, jednu divnu ženu koju mi je ukrao otac.
Sutra, jučer i danas Luke zvanog Konj
Ovaj, uvjetno rečeno, kraći roman predstavljen ja na koricama knjige na sljedeći način:
Ofucana, ugruvana i prljava kapsula za hibernaciju više je bila nalik ostacima natrulog, sirotinjskog sarkofaga nego sofisticiranoj kutiji, građenoj da bi u posebnim uvjetima konzervirala život bića koje će se probuditi jednom u budućnosti. Ipak, u njoj se nešto pokrenulo, pa malo-pomalo izmigoljilo u gluhi mrak, vlagu i hladnoću. Tihi šumovi počeli su odavati prisutnost stvora čije je tijelo plazilo, pa bauljalo, pa se s nečim tupo sudarilo. Na kraju se začuo ljudski vapaj: „Di sam to, Gospe blažena?“ Mukla jeka oglasi u mraku dugu i visoku prostoriju. „U raju budućnosti, sretniče!“ začuje se odgovor iz daljine. „’Ko si ti?“ uplašeno upita prvi glas. „A ‘ko si ti?“ uzvrati drugi. Dva para promrzlih i nepovjerljivih ušiju napeto su osluškivala. Tišinu prekide prvi glas: „Kaži ti prvi“. „Neću! Prvo reci ti, pa ću onda ja“, odreže drugi glas. Tada je neuspjelo predstavljanje zamijenio neobičan dijalog…
Knjiga čiji ste početak upravo pročitali svojim nekonvencionalnim jezikom i formom ruši brojne tabue i standarde. Možda je i drska, ali sigurno je aktualna – slika i (ne)prilika života oko nas. Groteskna je, brutalna i nježna, bolno tužna, protkana humorom različitih tonaliteta, izvana naoko mračna, a iznutra obasjana nekim toplim, unutarnjim svjetlom.