Klub čitatelja
Sveta Lucija, 2020.
U danu od sijanja božićne pšenice, svjetla i diskretnog darivanja pomislih kako mi nedostaje razgovor o knjigama, nedostaju mi posve neobavezne preporuke za čitanje, fali mi radoznalost, provokacija određenim temama i pitanjima, diskusija, nestrpljivo iščekivanje, užitak u tekstu. Nadam se kako ću svojim pisanjem potaknuti one slične zaljubljenosti u riječ da se uključe u Klub kratkim ili dugim preporukama knjige koju su pročitali objavljujući je na stranicama Danovnika. Tko zna, možda ovaj virtualni Klub čitatelja u danima od proljeća dobije svoje prostorije u jednoj od sjenica u Campusu.
Karen Joy Fowler napisala je roman “Klub čitatelja Jane Austen” (Zagreb, 2006), prepun je on razumnih odluka, strasnih nesuglasica i potisnutih osjećaja, natopljen je ponosom svakog njegovog člana, uz vrlo malo predrasuda i pokoju nevjericu.
Možda se kroz sat književnosti iz snova, nazovimo tako ovaj poziv na čitanje, povežemo s nekim našim biografijama za kojima smo tragali, pa počnemo pisati o knjigama želeći podijeliti svoje ili poslušati neko drugo mišljenje. Ili se ne slagati s onim što je netko drugi primijetio.
Nekoliko knjiga koje preporučam tijekom neuobičajenih, distanciranih, usamljeničkih blagdanskih dana mogu poslužiti kao povod za priču kada je budemo mogli ispričati uz đumbir napitak i čaj od koprive.
Jer od presudne je važnosti redovito uvoditi Jane Austen u djelić života, dopustiti joj da ga malo razgleda i poradi na količini ljubavi prisutnoj u njemu.
h
Preporuke knjiga
Dorta Jagić, „Veće od kuće“, Hena com, Zagreb, 2018.
Tko je putopisac? Prema Matošu “putopisac može biti učenjak i šaljivčina, slikar i psiholog, fantast i realist, poet i pripovjedač, jer u široki okvir putopisa pristaju sve literarne vrste od Byronove lirike, Coetheovih refleksija, Taine do Sternovih šala, Haineovih fantazija i Stendhalovih bilježaka“. Pjesnikinja Dorta Jagić kao da je iz ove rečenice izišla i napisala četrdeset pet poetskih eseja objavivši ih u knjizi „Veće od kuće“. Satkani su oni od literarnog pogleda znatiželjne istraživačice i pustolovke, koja će iz pozicije prvoga lica jednine problematizirati okruženje u kojemu se trenutno nalazi portretirajući ga kroz doživljaj, misao ili iskustvo, neće ona odustajati niti od bilježenja kritičkog stava, niti će joj biti problematično priznati vlastito neznanje ili emociju koja ju u određenom trenutku obuzima.
Pisani su tijekom nekoliko godina, potom objavljivani u periodici i emitirani na radiju, u njima se prepoznaje suptilna pjesnikinja koja riječima natopljenim melankolijom i čežnjom uz vlastiti pogled oblikuje i nevidljivi kontekst oko njega. Ondje gdje ona pronalazi informaciju, nalazi se za čitatelja zahvalno okruženje autorske stilistike, ističe se tada reljefnost iznošenja podataka i opažaja, postupnost i trenutni, redovito lucidni domišljaj. Dorta Jagić je zasigurno kao i Matko Peić uza se nosila bilježnicu i notirala važnije događaje, detalje, asocijacije kojima će kasnije dodati putopisnu aromu i literarnu formu, a taj intimni dnevnik postat će joj najbolji materijal iz kojega može prepisivati svježinu i prvotnost dojma sa lica mjesta.
Posve poosobljeni pristup nekim fenomenima rezultat su autoričinih iskustava i opsesija koje obično završavaju u čuđenju nad njima pa gotovo trivijalni motivski povodi za priču kao kišobran, voda, fontana, kolač kriju u sebi nataložene informacije koje je autorica tijekom godina prikupljala i potom ih vrlo pažljivo utkala u tekst. Počevši od osobnog odnosa prema okruženju u kojemu se trenutno nalazi, Dorta Jagić snažno uvlači čitatelja u svoju intimu, prepuni su njezini eseji refleksija, duhovitih primjedbi i gotovo dječjih naivnih, maštovih ideja pa se mogu shvatiti i kao jedan cjeloviti, davno započet, a nedavno moćno završen esej o životu i prolaznosti.
Često puta ove književne vedute nalikuju usputno snimljenoj fotografiji, ali filozofsko promišljanje i suptilno zapažanje pokazuje kako je ona ipak više nalik bilješci i fragmentu o figuri znanja, jeziku spoznaje i zapisu trenutka. Osobno i analitičko vješto se kroz tekst povezuju, pa nije slučajno da su književna i umjetnička djela spominjana u esejima ona mjesta dijaloga same autorice i njezinih čitatelja.
Na početku knjige sondiraju se neka gotovo programatska razmišljanja npr. o tome što bi se sve trebalo nalaziti u Muzeju sreće, treba li postojati Dan slobodnog dana, krije li se sreća u fontanama, zatim slijedi niz eseja o posve nevažnim stvarima koje život znače kao što su kuća, kava, nepce, knjiga (O kući ili Podstanari; O Čarobnom brijegu; O kavi; O najusamljenijem čovjeku na svijetu, …), koji se pretapaju s različitim pohvalama krčmama, gradovima, vlakovima (Pohvala povučenim gradovima; Pohvala vodi; Pohvala vlakovima, osobito noćnim, …) da bi potom slijedio niz esejističkih zapažanja putopisca koji ima unutarnju potrebu saznati nešto o prostoru u kojemu boravi, ali onako iza glavnih ulica i glamuroznih mjesta (Nova adresa, Ulica bagrema; Što je krajolik?; Crni Boži; Gradski autobus, metafora novoga svijeta,…).
Kao jedna tematska cjelina u knjizi je okupljena oko šest eseja o hotelima (Hilton i ja: Jezik hotela; K povijesti hotela; Je li hotel nastamba po mjeri (kreativnog) čovjeka?; Život i smrt u hotelu; Hotel snova) u kojoj kao da se razlaže teza Alaina de Bottona koji kaže kako je čar hotela u iluziji da u njima možemo biti netko drugi pa se i sama autorica boraveći u njima krije iza anonimnosti ne bi li skinula teret imenom zadanoga identiteta. Hotel joj nalikuje na zaštićeno ne-mjesto ili točnije ne-kuću jer „iako živiš u njemu tu nema ničeg tvoga“. Hotel je za nju melankolično biće s pečatom otuđenja pa ga je zanimljivo promatrati kao žanr intrigantan brojnim piscima koji su u njegove prostore smjestili svakojake priča, velike povijesne odluke, fatalne susrete i ljubavi, bjegove, samoubojstava.
Nepoznatim osobama posvećeno je nekoliko mikro stiliziranih narativnih portreta u različitim esejima, dojmljiv je opis beskućnice („Pariška beskućnica“) kao i Sophie, neokrunjene kraljice francuske lučke noći „vješto zaodjevene misterijom šutnje“ iz „Pohvale lučkoj krčmi ili Bar du vieux Port“. Očito je da su se stanovnici nekoga grada promatrali nekoliko dana i da se bilježio njihov privatnih ritam, zapažale su se činjenice koje su potom vješto uplete u iskričavi dojam koji govori u prilog obrazovanosti, duhovnoj radoznalosti i mogućnosti selektiranja izabranih detalja u njihovom komponiranju same autorice ovih poetskih eseja.
Zanimljiv je, recimo, način prikaza osobe koja se slika riječima kako bi korespondirala s prostorom u kojemu živi. Sve one kao da nose pečat sukoba dva svijeta, dvije kulture, dva oprečna koda. Otuda njihova paradoksalnost i krajnosti koje izgledaju nespojive u jednoj osobi. Život im odjednom donosi stvari koje su u potpunosti antitetične njihovim civilizacijskim i duhovnim kulturama što autorica doživljava naoko flegmatično, sukobljavajući se s njima u vlastitoj unutrašnjosti.
Kada piše o gradovima (Stuttgart, Paris, Ludwigsburgs, Split, Zagreb,…) nalikuje znatiželjnom flaneuru koji nadasve tankoćutnim smislom za razumijevanje razotkriva njegovu osebujnost, čini to lirskom dimenzijom teksta i živom neposrednošću, ležerno, na nekim mjestima gotovo humorno. Dorta Jagić kreće se prostorima kako bi na posve osoban način oživila njihov senzibilitet, samozatajnost, žar… pa i njihovo sivilo, okvir margine i strpljivosti što daje osnove ovoj knjizi duboko prožetoj smislom, za zahvate osobnog pogleda u sredinu, tamo gdje se pozivom i poslanjem proizvode iluzije što su mnogima život značile. Začinila je ona svoje tekstove detaljima iz stvarnosti i onim pronađenim informacijama iz arhiva, iz knjiga, glazbe, likovne umjetnosti, iz turističkih vodiča, historiografskih djela, iz tekstova drugih putopisaca, komponirajući ih u zanimljivu priču.
Bogatstvo asocijacija koje otvara mogućnost dubljeg naslućivanja i slojevitog domišljanja stoji u službi svojevrsnog autoričinog/čitateljskog mosta sa kulturom drugih naroda. To su najčešće asocijacije po sličnosti, po smislu, po sjećanju, po analoškim vezama. Za primijetiti je kako je na nekim mjestima u tekstu nekih eseja količina faktografskih podataka ipak zagušila harmoniju ugodnog, ležernog prepuštanja riječima.
Eseje iz knjige moguće je polako čitati bez osobite nužnosti za kontinuitet, preskačući ona poglavlja u kojima prva rečenica nije imala u sebi onu intrigantnost koja će zaustaviti pogled na tijelu teksta, jer čitatelj iz rečenice u rečenicu biva svjesniji kako je tekst faktura gotovo amarkordskoga treatmenta, napisana u svježini literarnosti i mudre nepretencioznosti.
Nije stoga lako ni pisati o nečijoj esejistici, posebice putopisnoj, jer se njezino žanrovsko opredmećenje ravnoteže pronalazi između spisateljskog dara, medijatičke privlačnosti i informacije, između čulnosti, doživljaja i misli, između radoznalosti, neopterećenosti i znanja što je potrebno da se ono iskustvo prikupljeno na putovanju objedini, kontekstualizira i prikaže.
Pokazano je u knjizi „Veće od kuće“ da je napisana iz pera putopisca izoštrenog dara zapažanja, sjajnih analogija i asocijacija kojega zanima mogućnost komunikacijsko-intermedijalne obaviještenosti o stvarima koje se percipiraju bez želje da se mijenja svijet i odnosi u njemu. Predstavlja se ona esejistički jakim izrazom dojmova i percepcija složenih u jedinstven mozaik svega što se imaginacijom može vidjeti, osjetiti i sanjajući domisliti.
Dorta Jagić autorica je koja svoj unutarnji život nosi u oku, njezine su oči uvijek otvorene, one gledaju, slušaju, osjećaju, one se nikada ne skrivaju, sve upijaju, one su žedne, gladne, nespokojne često puta krilate. Njima se može zahvaliti ovaj užitak u čitanju jer ako putopisni esej nije poezija, onda on nije ništa.
Milovan Tatarin, „Zvijezda baruna Beckersa – sentimentalna povijest Nutarnjeg grada“, Matica Hrvatska, Zagreb, 2019.
Milovan Tatarin jedan je od rijetkih hrvatskih književnih povjesničara srednje generacije koji u trenutku kada ga neka tema zaintrigira sav svoj istraživački zanos polako i pedantno unosi u razotkrivanje slojeva prošlosti one teme kojom se bavi što je vidljivo u slučaju pisanja brojnih eseja i studija o slavonskoj književnosti 18. stoljeća kao i u trenutku oblikovanja natuknica za Leksikon o Marinu Držiću.
Može se na tome tragu reći kako ga detaljna raslojavanja osječkog Nutarnjeg grada na gotovo osam stotina stranica u knjizi „Zvijezda baruna Beckersa – sentimentalna povijest Nutarnjeg grada“ imenuje prvim pažljivim otkrivačem života u 18. stojeću u Tvrđi, kojoj nakon Ive Mažurana, upravo on postaje i njegov najrespektabilniji istražitelj i najpomniji arhivar. Upravo kako je talijanski povjesničar Carlo Ginzburg u svojoj čuvenoj knjizi „Sir i crvi“ (1989.) na osnovi zapisa o inkvizicijskim procesima izvrsno rekonstruirao „kozmos jednog mlinara iz 16. stoljeća“ i Tatarin daje svoj doprinos suvremenom shvaćanju historiografije koja se ne bi trebala baviti isključivo junačkim djelima ratnika nego i sasvim jednostavnim, svakidašnjim životima oblikujući povijest maloga svijeta . Taj zadatak nije nimalo lak, jer su izvori škrti i nepotpuni, razbacani po raznim crkvenim i svjetovnim arhivima, a često i izgubljeni. S takvim problemima morao se je suočiti i autor ove knjige, ali mu je unatoč tome uspjelo osvijetliti neke do sada nepoznatih činjenica o osječkom Nutarnjem gradu.
Iz jednog mikrokozmosa gradi on totalni plan Grada na obali rijeke Drave pa je ova knjiga sjajan primjer kako se povijest uvijek usustavljuje kao pripovijest i podređuje narativnim zakonitostima i kako književni povjesničari mogu pisati dobro, uzbudljivo i nadahnuto poput npr. romanopisaca. Ima uzbudljivosti, bajkovitosti i iščekivanja u ovim pričama čije naslovne sintagme započinju upitno rečenicom uvijek istoga početka npr. „Kako je Mathias von Kaiserfelda tvrđavu s oblaka spustio na desnu obalu Drave“; „Kako je kroz Vodena vrata prošla žena nezapamćenoga imena, a prokletih ruku“; „Kako su Nutarnjim gradom kuckale baršunaste cipelice barunice Marije Paul Kallaneck udane Rebentisch“; „Kako je Perzijanac Johann Manuck u Nutarnjem gradu prodavao kavu“,… . Njegove esejističke priča oblikovane kroz povijesno-znanstveni okvir uronjen u fikcionalno narativno tkivo, na nekim se mjestima čini kako se ova rekonstrukcija prošlosti stvara u autorovoj glavi te da njegova subjektivna perspektiva i imaginacija svakako utječu na oblikovanje ukupne pripovijesti. Ukazuje se pri tome vrlo jasna isprepletenost i neodvojivost istine, laži i fikcije.
Tatarin je mikrohistoričar koji se bavi posebnim u kontekstu tipičnoga i time razdire „crno-bijele” generalizacije, traga on za onom niti realne naracije kojom bi mogao uvezati dokaze u labirintima života stanovnika Nutarnjega grada. U suštini on promatra odnos između tragova prošlosti i osobne interpretacije koja čitateljima dočarava na koje sve načine možemo spoznavati prošlost. Svi njegovi izabrani stanovnici tako postaju i likovi, proučavani „slučajevi” njegove istrage i eksperimenti kroz koje se otkriva kompleksnost realnosti i pozicija istraživača koji želi oblikovati jedno prohujalo vrijeme. Ono zbog čega će netko vidjeti nešto novo ili nešto drugačije u izvoru odnosi se na iskustvo i perspektivu čitatelja.
Kroz četrdeset jedno poglavlje (prvo je naslovljeno „Ulazak u Nutarnji grad“, a zadnje „Izlazak iz Nutarnjeg grada“) autor ostaje znatiželjan flauner koji svakoj značajnijoj kući, ulici, trgu ili vratima ispisuje različite transnacionalne kulturne krugove (talijanske, njemačke, madžarske, ..) opisujući osobe koje su bile vezane za njih, a čije je rodoslovne podatke pronalazio što u knjigama rođenih i umrlih, ali i u arhivskim dokumentima kao što su gradski protokoli, franjevačke i isusovačke kronike, korespondencije povijesnih uglednika. Iz samoga teksta vidljivo je kako Milovan Tatarin u arhiv ide dobro pripremljen, cvrkut lastavica iz gnijezda na arhivskom trijemu, kako piše, pomagao mu je da što bolje poveže brojne odnose među stanovnicima, njihova brojna međusobna kumstva vjerujući da će ga jedan trag dovesti do drugoga i tako gotovo unedogled pa čitatelju preostaje listanje i čitanje niza listova ove knjige na kojima se nalazi živo bilo povijesne osječke svakodnevice.
„Zvijezda baruna Beckersa“ esejistička je knjiga, obilato začinjena povijesnim podacima koja je napisana s mišlju na bivše stanovnike ovoga dijela Osijeka. Tatarin je po prvi puta udahnuo život u neke osobnosti koje su Osijekom 18. stoljeća hodale, ljubile i plakale, a koje su posve nepoznate u sadašnjosti. Činio je je to posve meditativnim, sporim višestruko ulančanim rečenima pišući o njihovom mogućem izgledu, hrani koju su jeli, kako je mogla izgledati njihova svakodnevica, putovanja, trgovina, selidbe, međusobne komunikacije nastojeći pri tome prikazati zajednički identitetski okvir ovoga prostora. Dominantnim se tonom ove knjige čini onaj elegični, nekako tužno empatijski jer nailazeći na podatke o broju smrtnosti djece koju ni česta rađanja nisu mogla zaustaviti, o često puta egzistencijalnim nužnostima sklapanja novih brakova, o nedostatku ljubavnog zanosa u kojima oni rijetki završavaju tragično autora je u tom fikcijskom dijelu odredilo prema njemu.
Knjigu „Zvijezda baruna Beckersa“ jasno, nije moguće odjednom pročitati, jer se od sumiranja svih podataka na koje je autor naišao često puta „zaguši“ prohodnost naracije pa je ovaj panonski prostorno-kulturni specifikum teško odjednom upamtiti, a posebice ono što je bitno. Treba se od nje povremeno odmoriti, ali je i često polako iščitavati.
Na hrvatskoj književnoj sceni ova je knjiga autentična pojava, i to prije svega po osebujnom diskursu i beletriziranome pristupu povijesti. U toj intrigantnoj studiji o svakodnevnim životu sedam žena i tridesetak muškaraca reflektira se zapravo široki društveni život Grada, ne samo vezan uz obiteljske regule, nego i običaji, socio-psihološke datosti, svakodnevicu, bolesti, uz točionicu kave i prodavaonicu knjiga, uz prvu tiskaru i kazalište, uz brojne cehove kao što je mesarski, obućarski, staklarski, kovački, … Milovan Tatarin je očito književni povjesničar koji voli priče. Želi on njima spoznati druge, pa čak iako to ne može u potpunosti. Iz ovih njegovih priča o ritmu svakodnevnog života jednog zvjezdolikog grada čiji su vanjski izgled uništili oni kojima je trebala jeftina cigla uči se. Možda ne uvijek o istini, ali o ljudima sigurno. To je na kraju krajeva i sama nakana ove knjige: interakcija, bilo tu i sada, bilo s nasljeđem ljudi koji su se pokušavali na različite načine izraziti.
Kod Ginzburga se može pročitati između redaka, a možda je to i samo dašak nadahnuća jednog subjektivnog dojma, da je put spoznaje skoro pa i važniji od samih njezinih rezultata koji su u ovom slučaju i više nego dojmljivi.