Klub čitatelja
Na dan svete Adele (a to je upravo danas!) dočekao me je u poštanskom sandučiću novi roman Nade Gašić “Devet života gospođe Adele”, (Sandorf, Zagreb, 2020), njezin prethodni „Voda, paučina“ pročitala sam u jednome dahu, tko zna koliko će mi udaha za ovaj trebati.
Nekako su ovo dani od velikog spremanja pa sam već nekoliko puta neke stvari prebacivala iz jednog prostora u drugi ne bi li ambijent dnevne sobe što više pretvorila u onaj iz silnih božičnih filmova koje ovih dana gledam na Pickboxu ili na Divi. Uopće ne pamtim kada sam toliko sjedila ispred televizora, ali u ovo vrijeme od nedruženja, bez kafića, restorana, bez lutanja po adventskim trgovima (najviše volim one u Splitu), posve sam se utopila u sliku. Osim božičnih filmova, navukla sam se i na serije koje gledam do iznemoglosti (Iris mi se smije i kaže neka sada vidim kako je njoj kada je prekidam u višesatnim gledanjima s riječima – zašto ne čitaš? kakva ti je soba? kada ćeš ići prošetati?…). Preporučam na HBO „Slom“, „Dobra bitka“, „Godine i godine“, ha, ha…mislim da sam posve poludjela!!! A još sam kupila i vesele modle za božićne kekse?!? Možda imam neku dijagnozu – Virus in home?!
Ovo je godina mojih stalnih selidbi od Zagrebačke do Busija, od Osijeka do Dalj planine, godina je to nekomunikacija, potisnutosti, strepnje, loših riječi, teških odluka, samoće i privida, pokušaja i pogrešaka, nemira…
Virus je posve zavladao. Ljudima, knjigama, zrakom, nebom, telefonskim razgovaranjima, ljubavnim govorom, pogledima, balkonima.
Iščekujem vrijeme od novoga početka!
h
Preporuke knjiga
Leo Rafolt, „Virus in fabula“, Meandar, Zagreb, 2020.
Kao što piše jedna od recenzentica knjige Lea Rafolta “Virus in fabula”, Maša Kolanović, rijetko se u humanističkoj struci susreću znanstvenici koji reagiraju na zbilju u onome trenutku kada se u njoj nešto mijenja. Čine to obično novinari, poneki sociolozi, rijetko koji književnik, češće onaj pojedinac koji se zatekao biti svjedokom događaja kao što je to bio slučaj u prvoj fazi Domovinskog rata kada su brojni dokumentarni zapisi bili posljedica osobnoga iskustva. Rafolt kao inovativno-intrigantna osobnost na karti hrvatske humanistike, potaknut pandemijom korona virusa početkom 2020., počeo je pratiti sve što se u svjetskim prostorima zbiva sa COVIDOM-19, što o njemu pišu različiti mediji, a što istražuju medicinski stručnjaci, na koji način komentiraju brzo širenje virusne bolesti antropolozi, teoretičari medija ili kulturolozi, pročitao je on neke predtekstove koje potpisuju npr. Hannah Arendt, Walter Benjamin, Michel Foucault, Peter Sloterdijk, Susan Sontag o različitim bolestima društva koji se mogu aplicirati na stanje ljudske svijesti svjesne vlastite, habermasovim riječima, (ne)moći znanja pred neznanjem.
Čitao je sve! , (što je zasigurno posljedica osobnog nemira pred onim nepoznatim nalik gotovo histeričnoj potrebi istraživača Svetoga grala za (raz)otkrivanjem istine), od službenih epidemioloških informacija do anonimnih komentara na blogovima i društvenim mrežama, uočavajući kako se oni pojmovi ili kratice ispred kojih postoji oznaka # šire gotovo istim intenzitetom i lakoćom virtualnom stvarnošću kao i virus zrakom, oblikujući paralelnu platformu “istinite stvarnosti”.
Knjigu otvara “Hešteg semioza”, rasprava o informacijama, kao što je npr.#ostanidoma, koje postaju neki oblik kompjutorskog virusa. Naslovni izraz sastoji se od riječi hash što je znak za “ljestvice” i tag za markiranje/označivanje. Ima on funkciju ključne riječi, oznaka #- omogućava okupljanje poruke na određenu temu i otvora neku vrstu tribine na kojoj svi oni koji rabe isti hashtag mogu sudjelovati. Hashtag u ovom obliku na društvenim mrežama prvi puta je predložen za korištenje na Twitteru 2007. kao novi način grupiranja poruka, a prema Rafoltovu mišljenju danas je metafora egoistične proizvodnje značenja. Uočavaju se već u ovome eseju razine kojima će se autor kretati, postavlja se pozicija pripovjedača od udaljene i udubljene u tekstove drugih do osobnih uvira u samoga sebe. Šteta je što osobnih rečenica u esejima nema više, poticajno ih je čitati jer npr. rečenicama o samoći ili zarobljenosti u vlastite snove autor kod čitatelja projicira strasnu žudnju za razotkrivanjem istine koja bi udovoljila njegovom horizontu očekivanja.
Eseji nažalost nisu datirani. Vrijeme će im učiniti svoje pa bi činjenični upis u tekst dobro došao onima koji će zasigurno za nekoliko godina posegnuti za “Virusom in fabula” ne bi li rekonstruirali duh vremena, politički diskurs kao i iskustvena autorska čitanja (npr. knjige F. Williama Engdahla, “Uništite Kinu” (2014)) u trenutku pionirskog upuštanja u raspletanja moguće teorije zavjere oko pandemije tipa može li se pronaći “veza između obične gripe, bolesti COVID-19, kinesko-američko-ruske zavade i utjecaja 5G mreže”.
Leo Rafolt jedan je od tih začetnika prvih pogleda na najgoru pandemiju nakon španjolske gripe, on raspravlja o ikoničkoj vezi fenomena panic i pandemic, nisu mu tijekom pisanja bili poznati podatci tko je prvi zarežen, što (ili tko) je izvor zaraze, kako se virus širi, nije on znao tko će pobijediti na izborima u SAD, o tome tko će prvi imati cjepivo samo je slutio jer da je “znao odgovore na sva pitanja bio bi profesor teologije u Parizu, reče glavni junak “Imena ruže” Umberta Eca”:
Nadalje, pisao je u devet eseja poticajnih naslova (Hešteg semioza; Strah od decimalnih brojeva; Novi poredak humanosti:#ostanidoma; Izolacija i povlačenje:vrijeme za sebe; Komunovirus i druge priče o zajednici; Made in China; Imunizacija, Dr.Oz i Dr. House; O strategiji plesa, bez mrkve; A što ako sve bude u redu?) ovaj teatrolog i autor više teatroloških knjiga kao i onih s temom iz stare hrvatske književnosti, koji kao profesor Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku predaje izvedbene studije, kazališnu teoriju, teorijsku dramaturgiju i transkulturalne studije, vodi Centar za interdisciplinarna istraživanja u umjetnosti i znanosti, koji je dr. sc. primijenjene kineziologije, strastveni nanbudo instructor s pogledima na model psihofizičkog treninga glumca i kazališni transkulturalizam kroz aspekt “klasičnih azijskih somatskih umijeća u dijalogu s različitim okcidentalnim modelima mišljenja o tijelu, od fenomenologije percepcije, izvedbenih studija, sve do neuroznanosti” postavljen u knjizi “Tijelo kao glagol: japanski budo, transkulturalne tehnike i trening za izvedbu” predstavljenoj na samome početku prvog korona lockdowna, o osobnom transdiciplinarnom iskustvu COVIDA-19.
Vlastiti pogled na promjene kontekstualizirao je upućenošću u članke drugih, bilo je za očekivati kako će se u esejima pojaviti poneka udaljena referenca iz iskustva čitanja umjetničkih književnih ili teatroloških predložaka koji su kroz prethodna stoljeća odgovarali na izvanjske elementarne nepogodne i bolesti, kada su se i njihovi autori riječju nosili sa strahom, bezizlaznošću, nemirom, tjeskobom, depresijom. Nema tih iskustava niti uz rub teksta što je možda i bilo za očekivati s obzirom na primarnu erudiciju samoga autora. Na taj bi način i njegove polemike ili neslaganja s mišljenjem često citiranim imenima kao što su Giorgio Agamben, Slavoj Žižek i Alain Badiou dobile još jednu trans-dimenziju u odnosu na navedene rasprave sociologa i antropologa.
No, kako bilo da bilo, ovo je prva knjiga objavljena u Hrvatskoj (pohvale izdavaču na brzoj reakciji, posebice uredniku Branku Čegecu, recenzentima Maši Kolanović i Borisu Škovrcu, kao i autoru pogovora Srećku Jurišiću), ona je posljedica aktivnog promišljanja jednog osuđenika na vrijeme i osuđenika u vremenu koji se želio zaštiti od propadljivosti trenutnog pogleda na izvanjsko, od viška sebe u slobodnome (ili pak “neslobodnom”, represivnom, praznom) vremenu brzoga protoka. Pa će kako piše, “puno vježbati, meditirati, čitati ono što želi, a ne ono što mu akademske obaveze nameću, pisat će….bit će u nekom shugyo, obliku voljne samoizolacije.”
U istome trenu ona je “neki oblik povlačenja, spisateljske askeze tijekom restrikcija, povlačenja u sebe, u vlastite teorijske i filozofske kapacitete, ne toliko da bi se sagledao neki pandemijski kontekst ove krize, nego, ponajprije, kako bi se pokušali iščitati oblici proizvodnje straha i biopolitičke determinante takve globalne „kriznosti””.
Razvijaju se u esejima Rafoltova razmišljanja o Sloterdijkovim tekstovima, slijedi on i neke Agambenove kritike vezane uz ishod korona krize, neke teze “pogođene su” i dogođene uoči početka kraja 2020. (knjiga je svjetlo dana ugledala tijekom ljeta), raspravlja se u njima i kritiziraju Odluke Nacionalnog stožera kojima se uz pandemijske preporuke zaštite svakodnevno medijski u 14 sati plasira gotovo “politički sustav kontrole, praćenja i nadzora” pa se s pravom autor pita ne narušavaju li se tim postupcima građanska prava. Glasno on komentira njihove često puta kontradiktorne sigurnosne mjere “uspostavom nerealnih korelacija između socioekonomske i epidemiološke stvarnosti.”
Knjigom “Virus in fabula” naznačene su brojne fobije demokratskog društva, u njoj je duhovito postavljen odnos prema COVIDU-19 na tragu populističke teorije dr. Oza i ciničko-okrutne s figom u džepu te ispruženim srednjim prstom prema sistemu dr. Housa. Čitatelji se na kraju i sami zapitaju jesu li u nekoj od faza Elisabeth Kübler-Ross, čini li im se kao da su suočeni s terminalnom bolešću pa ne znaju osporavaju li autorove rečenice, ljute li se na neke njegove stavove, žele li uči u neki oblik cjenjkanja s mogućom istinom koju su upravo pročitali, jesu li zbog prepoznavanja vlastite osame u nekom trenutku upali u depresiju ili jednostavno prihvaćaju igru “krtice i zmije” ne znajući što činiti s Novim normalnim u kojemu je važno #ostatiodgovoran. A možda je knjiga samo posljedica “autorove dvostruke prevare: one iznutra prema van i obrnuto, jer ipak je pisanje bez distance riskantno”!?
Miljenko Jergović, „Selidba“, Fraktura, Zagreb, 2018.
Jedan od teoretičara postmoderne naracije Mark Currie ističe kako je jedini način objašnjavanja tko smo, onaj u kojemu se narativizira vlastita priča izabravši pri tome ključne događaje koji nas karakteriziraju, njih potom treba organizirati u skladu s formalnim pripovjednim načelima na kojima se temelji identitet, pa takva rekonstrukcija pamćenja može poslužiti za utvrđivanje i vlastitog identiteta. Posve je stoga bilo očekivano da će Miljenko Jergović nakon romana “Otac”, “Rod” i “Sarajevo, plan grada”, iniciran smrću majke, zaokružiti obiteljsku priču „Selidbom“ u kojoj prisjećajućim pripovijedanjem prostor, predmet, događaj, osoba ili fotografija postaju one autobiografske asocijacije koje riječima oslikavaju zapamćene osjetilne podatke. Riječ je o još jednom sažimanju obiteljske prošlosti koja bi se nakratko i iz posve osobnih razloga trebala otkinuti od zaborava pa se čini kako još jednom autor privatizira medij romana u borbi sa osobnim demonima.
Izvanjska događanja tek predstavljaju objektivnu, ali (ne)objašnjivu vanjsku zlu silu, iz tog neobičnog postupka proizlazi iznimno pregnantna proza. Jasno je kako svaka obitelj, bila ona tolstojevski sretna ili nesretna, ima svoje kosture u ormaru, neke tetke ili bake s čudnim ljubavnim ukusom i djedove ili ujake u krivim uniformama, koji su živjeli na strani gubitnika i postali dobitnici pa opet gubitnici.
Jergović je i opet napisao posve osobnu, iskrenu kroniku prikazujući segmente svog privatnog svijeta vraćajući se na taj se način poimanju literature i pisca koji piše iz sebe, sebi i o sebi. Nanizani tekstovi nalikuju otočkim narativnim fragmentima, svaki od njih ima vlastitu vremensku dinamiku, smješteni su unutar pet poglavlja akronološkim redom i nepovezanim međusobnim asocijacijama, njima je autor još jednom nastojao udovoljiti potrebi za razobličavanjem senzibiliteta dvadesetog stoljeća i duha vremena na balkanskim prostorima utiskujući u njega potisnutu emociju od koje se, izvlačeći je na površinu teksta, želio oprostiti i zaboraviti je.
Jergoviću će kao figure sjećanja poslužiti npr. baterijske lampe, majčino zubalo, spomenari, bicikl, knjige, različita jela, on se kroz „Selidbu“ kreće od ideje kako ono što želi preseliti iz stana u Sepetarevcu 23 mora biti doživljeno kroz čula prije no što će kao predmet pronaći mjesto u prostornom okviru zagrebačkog pamćenja stvarajući pri tome neki oblik igre između pojmova i osobnih iskustava. Sadržaji sjećanja utkani u stvari imaju vremensku komponentu kroz vezivanje na događaje i kroz periodični ritam, autor je u njih investirao određene predodžbe, one zrcale i njegovu vlastitu sliku, podsjećaju ga na njega i njegovu prošlost.
Nalikuje stoga njegovo (ra)spremanje sarajevskog stana, nekoliko godina od kako u njemu nitko ne stanuje, riječima Waltera Benjamina izrečeno, na iskapanje i sjećanje. Tim se činom tekst još jednom približava zatrpanoj prošlosti, pripovjedač je morao iskapati istinu jednoga života desetljećima nataloženu u ladicama, ormarima, na zidovima, po sobama i hodnicima, u kuhinji, da bi se od njega, dolaskom kamiona, zauvijek oprostio.
U tom pregledavanju što i zašto preseliti kroz pet većih poglavlja (Putopis; Ladice; Putopis, srce; Ormari, komode, koferi; Sepetarevac 23, psihopatologija građevine) i četrdesetak manjih cjelina rekonstruira se palimpsest autorovih asocijacija na djeda i baku, majku, oca putem razglednica, pisama, u selektiranju predmeta, odvajanju važnih od manje važnih knjiga, prepliću se u tekstu privatne, javne, ali i intimne rečenice. Ove posljednje najviše dolaze do izražaja kroz posve jednostavne opaske na neke geste ili pogled Ane, osobe koja mu pomaže u velikom spremanju, bacanju i odnošenju iz stana nepotrebnih stvari. „Ona za to vrijeme zagleda sitnice. Otvara ladice koje godinama nisu otvarane. Pomjera predmete, pokušava oživiti svijet koji je odavno mrtav. Nakon što je on već otišao, zagleda se u kaktus, čije stabljike vise poput pletenica rastafarijanca, pita hoćemo li pokušati da ga zalijemo. Iako vidi da je iz njega davno istekao život, umro je prije dvije zime, nakon što ga je netko posljednji put zalio. Ali ona bi htjela da nastavi iluziju, uvjerena da bi se iz iluzije nanovo mogao pobuditi život. To je emocionalno najintenzivniji trenutak ovoga putovanja….Riječ je o dubokoj, ljekovitoj tuzi, koja mi je oduvijek draža i bliža od svake Božje radosti, pamtim je i od nje živim. Ako mi je i za trenutak manjkalo ljubavi prema njoj, a nije, u toj je šašavoj namjeri da zalijeva mrtvi kaktus, goriva za najmanje tri zaljubljena života. Zašto ja nju neizmjerno volim, tako da nikada nisam osjetio potrebu da je nečim zamijenim, drugom ženom, dužom ili kraćom samoćom, putovanjem u prošlost, bilo čime? Zato što će joj na um pasti da oživljava mrtve. I zato što će u najneočekivanijem trenutku ovom putu u Sarajevo dati smisao.“
Dojmljive su autorove rekonstrukcije osoba i mjesta ponovno viđenih na starim fotografijama, ima u njime nečeg duboko melankoličnoga, valjda stoga što uvijek dodatno umaraju predosjećanjem vlastitoga kraja, dok su u isto vrijeme u stanju ponuditi epifaničnu laž da se možda može, pa makar i na trenutak, zaputiti tamo gdje nas više nema, tamo odakle nikad nema povratka, a gdje bismo ponekad poželjeli iznova biti. Upravo zbog te varljive naravi fotografije, sjećanja vezana uz njih autor smješta u prostor kao sigurniji medij za pohranu uspomena pa mu ona ostaju samo na razini arhivističkog pamćenja koje se oslanja na materijalne tragove. Kao i svaki fotografski zapis i ovi su usmjereni trenutku u prošlosti, točnije, pokušaju zamrzavanja trenutka i priče koju sadrži. Upravo zbog svjesnosti o nemogućnosti da se njome prikaže punina svog smisla, autor plete sentimentalne priče oko njih puneći tako niti njezine praznine.
Pišući o obiteljskoj privatnosti Jergović opisuje one dionice odrastanja koje su mu pomogle u formativnim godina pa se niti ovoga puta ne odvaja od značajnih mu knjiga kao što su Hegelova “Fenomenologija duha”, “Mitologike” Claude Lévi-Strauss, Zagorkino izdanje Krleže ili ćirilični Maksim Gorki koje stavlja u plavu ikeinu vreću za odvoz u Zagreb. Ulazak silnica kontekstualne ideološke povijesti u malu privatnu priču događa se kroz dokumentarne zapise pronađene na posve neočekivanim mjestima, autor u nekim dijelovima „Selidbe“ detaljno prepisuje pronađena pisma, dnevnike, rečenice s druge strane razglednice. To često puta dovodi do čitateljskog zasićenja osobnim faktografskim pričama što ovaj, inače posve dobro posložen, dojmljiv i protočan roman, nepotrebno zaustavlja.
Upisivanjem dokumenata u poosobljen tekst oblikuje se okvir višenacionalnog prostora u vremenima prije Prvog i Drugog svjetskog rata i nekoliko desetak godina nakon. Nježne su one rečenice kojima Jergović opisuje svojega Nonu, Franju Rejca, koji je na bojištu u Prvom svjetskom ratu zaradio španjolsku gripu, a potom i tešku upalu pluća, zaustavlja se on na njegovim stvarima, njihovim zajedničkim trenucima i njegovom odnosu prema kćeri, svojoj majci Javorki. O majci Jergović piše oporo, gotovo bez sentimenta, distancirano i teško, posvećujući joj ipak najveći broj stranica drugoga dijela romana. Posve suprotno, o baki Olgi Rejc, Njemici prepun je razumijevanja, topline, razmišljanja o njoj ma gdje se nalazio i njezin duh je najčešće pronalazio u kuhinji, načinu spremanja nekih jela, prilikom odlaska u samoposlugu i npr. kupovanju grožđa koje nije domaće.
Nije „Selidba“ samo tekst sjećanja upisan u inventar pronađenih predmeta koji su vidljivi već se ona doima kao priručnik za arheologiju kojim se mogu razotkrivati tehnike istraživanja prošlosti ili odavanja istoj nekog priznanja s ciljem prihvaćanja sadašnjosti.
Stoga je umjetnost sjećanja, kaže Benjamin, “epska i rapsodijska”: “U najstrožem smislu epsko i rapsodijsko, pravo prisjećanje mora stoga istovremeno da pruži sliku onoga koji se prisjeća, isto kao što dobar arheološki izvještaj ne treba samo da ukaže na slojeve u kojima su nalazi pronađeni, već prije svega da pokaže i one slojeve kroz koje je trebalo proći da bi se do njih stiglo.“ Sjećanje rekonstruira punoću života i intimnost proživljenoga, podrazumijeva ono izravno, osobno iskustvo.
Jergović u „Selidbi“ ukazuje na nemogućnost razgraničenja autobiografskog i kulturno povijesnog tipa sjećanja, u njegovim asocijacijama prati se svojevrsna suigra individualnog i kolektivnog pamćenja, u njima se otkrivaju mnogobrojni tjelesni i emotivni tragovi interakcija između intimnog i javnog prostora, rasprostire se nerijetko nostalgična slika o mjestima duhovnog razvoja.
Prenoseći uspomene u materijalni oblik on ustvari konzervira i arhivira vlastitu prošlost, mnogi simboli od kojih se stvara slika jednoga života zapravo predstavljaju i dio kolektivnog pamćenja čime se potvrđuje da je osobni identitet nemoguće u potpunosti odvojiti od kolektivnog. Sitnice o kojima piše postaju njegova uporišta, figure pomoću kojih se on uspijeva održati ili zauvijek zatvoriti jedno poglavlje svojega života.
Miljenko Jergović je uspio postići da se paralelnom čitanju teksta u čitateljskim glavama odmotava osobni, crno-bijeli i nijemi film uloge vlastite obitelji u velikim zbivanjima na ovim prostorima. Čitatelj je u svakom trenu svjestan kako uranja i izranja iz proznoga teksta, naprosto je prisiljen biti analitičan i kritičan, a nije tek pasivan konzument napisanoga.
„Selidba“ se može zaključiti citiranjem Jeana Ameryja: „Čovjek mora imati zavičaj da bi mu on prestao trebati.“