Klub čitatelja
Zanimljive su mi igre istim brojevima kojima se prvo desetljeće dvadesetprvoga stoljeća na svojim početcima gotovo sudbinski s nama obračunava. Kažu mi prijateljice da im se u posljednje vrijeme često pokazuju anđeoski brojevi (nisam imala pojma što su i koji su!) za koje misle da im tajanstvenim porukama olakšavaju jednoličnost svakodnevnih misli odvajajući ih od razmišljanja o vrsti cjepiva kojom će se kada dođe vrijeme cijepiti , od kave za van koju bi željele polako ispijati uz neki caffe-prozor, od hibridne nastave koja im je ubila kreativnost, od plavih jednoličnih maski koje namjerno ne zamijenjuju onima u boji jer ne žele da im one postanu dijelom odjeće i osobnog dizajna, od kratkih razgovora koje onako u hodu vode. Tako okružene istim brojevima koje vide na zaslonu mobitela, na zidnome ili ručnom satu, na ekranu laptopa, u sebi se blago nasmiješe misleći da će im se ostvariti potisnute želje pomišljajući kako će na taj način riješiti nemire koji im izlaze iz očiju, koje ne mogu skinuti s kože ma koliko se dugo tuširale, koji ih gledaju kada god prolazile praznim gradom kao vlastiti odraz polupraznih, nemaštovitih izloga.
Potaknuta njihovim pričama i sama se zateknem u pitanju što znači 22:22 ili 08:08 jer želim samo nekamo otići, otputovati, a ne znam koji će mi broj to naznačiti. U nekim drugim danima vrijeme mi je curilo s dlana kao pijesak, nisam uopće mislila o njemu, znala sam samo da ga nemam dosta.
Ne znam ovoga trenutka na koji način preživjeti zbilju i samu sebe!!!!?
h
Marinko Koščec, „Wonderland“, VBZ, Zagreb, 2003.
Zasigurno se nekolicina čitatelja već zapitala, naravno ukoliko je pročitala Cvitanove romane „Polovnjak“ (1984) i „Ervin i luđaci“ (1992), kako narativno prikazati nervoznog, neprilagođenog, frustriranog, ciničnog, autodestruktivnog polovnjaka Ervina, desetak godina kasnije. Nekako se čini kako je upravo ovaj karnevalizirani četrdesetogodišnji Profesor koji se ne svojom krivnjom zatekao u zrcalnom odrazu zemlje čudesa njegov mogući nasljednik. Marinko Koščec je u trećemu romanu (Otok pod morem, 1999; Netko drugi, 2001) oblikovao moguću autobiografiju u trećem licu koja na razini sadržaja prikazuje mogući život sveučilišnog profesora i njegov mogući svijet nastojeći u njemu rasporediti elemente na odgovarajuće načine kako bi se stvorio unaprijed prepoznatljivi stvarni svijet. Pri tome računa na čitatelje koji također nešto znaju o ispričanim činjenicama.
Odčitavajući fabularnu liniju romana uviđa se kako je ona u „Wonderlandu“ konstituirana kao određeni tip ne/linearnosti mada se čvrsto drži inicijalne nakane kontinuiranoga prikazivanja intimne priče glavnoga lika. Intimna se priča, naime čestim meandriranjem i prepričavanjem sličica iz života drugih, postupno dekonstruira i kontaminira. Upravo stoga Profesorove privatne dileme i problemi, strahovi i frustacije, želje i mogućnosti prelaze na nekim mjestima u različita halucinacijska, fantazijska stanja dovodeći subjekt do ruba psihičke rastrojenosti. Prepletanjem različitih izražajnih razina, opisom niza osobnih egzistencijalnih frustracija, glavni lik dolazi u raskorak između pojedinačnog života i univerzalnoga društvenog stanja, pojedinačne tjelesnosti i tjelesnosti drugih, odustajanja, nade i straha, pripovijedanja o drugima i monološkog dijaloga sa samim sobom, između pripovjedača i lika, što ga konačno i dovodi do potpune iscrpljenosti.
Koščecu nije bila nakana u ovome romanu samo puko mimetizirati zbilju, bez obzira što uvodi niz prepoznatljivih toponima iz sveučilišnog millea, već on nastoji narativno oblikovati amplitudu raspadanja „zemlje čudesa“ (čitaj: društva oko nas!) upotrebljavajući za to binarne odnose kao što su npr. unutarnje-izvanjsko; subjekt – drugi; isto – razlika; ja-ja. Ironija i cinizam tako prelaze u kritiku drugih, ali i samoga sebe.
Prikazivanje prepoznatljivih situacije sa sveučilišnih hodnika i kabineta priključak su na predavača francuske književnosti, na autora, koji kroz ovaj roman traga za mogućim načinima opstajanja u prostoru kojemu pripada. Rasap pojednica samo je posljedica brzoga metastaziranja društvenih devijacija.
Pozicija pripovjedača u trećem licu distancira autora od tematiziranja osobnih i općih frustracija, intimnih i javnih problema likova, omogućavajući mu da grubim, oštrim i jasnim zapažanjima rastače jednoobraznost koja puni prazninu svakodnevlja. Zanimljivim palimpsestnim pretapanjem različitih komunikacijskih situacija, Koščec se cinično obrušava na istrošene, jednolične, dosadne i podrazumijevajuće socijalne konvencije. On dekonstruira socijalne i moralne deformacije rastvarajući tako naslovnu metaforu od ironičnoga preko ciničnoga do fantastičnoga i mogućega. Takva komunikacijska situacija omogućava da se istina iz određene fikcije, a s obzirom na sadržaj slučajnih činjenica i količine istinitoga, pronađe i u stvarnome svijetu. Jer i u njemu nakon svega ostaje šutnja i praznina. I ribolov. Kao „vrišteće opipljiv doživljaj praznine“.
„Wonderland“ je romansirani sken raspada jedne osobnosti u vrtlogu osobnog i tuđih života. Takva zanimljiva zamisao, čini se ipak nije uspjela do kraja. Naime, malo prenapregnuto multipliciranje frustacija glavnoga lika, kao i upletanje u fabularnu nit mnoštva gotovo istih nedovršenih likova, susretanja s njima oko sredine romana i onim discipliranijim čitateljima kojima se roman želi obratiti, počinje ići na živce. Jednostavno postaju gotovo zagušeni količinom prikazanih detalja, dijegetičkih situacija pa se vjerojatno i njima na trenutak autodestrukcija glavnoga lika čini čak grotesknom.
No, zasigurno je da izrazito poetizirani i filigransko dotjeran diskurs, Koščecu osigurava recepcijsku pohvalu, a Profesoru preživljavanje. Jer njegov savjet kako preživjeti zbilju i samoga sebe, razlikuje se od Ervinova. Ervin „nestaje“, a Profesor odlazi na pecanje!
Tomica Bajsić, Dva svijeta i još jedan, Naklada „Ljevak“, Zagreb, 2007.
Izazovu oblikovanja iskustava stječenih na putovanjima nije lako i jednostavno odoliti. Avanturistički duh Tomice Bajsića, pjesnika („Južni križ“, „Pjesme svjetlosti i sjene“), prevoditelja (izbor iz španjolske poezije, „Sve do srca svijeta“ Blaise Cendrars, „U Patagoniji“ Bruce Chatwin) upisao se u prozni tekst na posve neobičan način. Naime, u trenutku kada žanr putopisa nameće potrebu da subjekt putovanja opisuje vlastita iskustva s putovanja, Bajsić poseže za iskustvima drugih koji su o istom prostoru već pisali, koji su ga u dalekoj prošlosti već istraživali, bili pri tome ushićeni, koji su upravo njime potaknuti često puta „prelazili preko ruba“ pretvarajući se u poznate istraživače umjesto da su ostali zadovoljni npr. „ulogom paža jednom portugalskom princu“. Bilježi on pri tome niz događaja, ali i asocijativnih zapažanja na temelju čitanja literature. Intrigiraju ga posebice oni autori, moreplovci, putopisci, avanturisti, povjesničari u čijim tekstovima prepoznaje vlastiti, već od kritike prepoznat, pjesnički „pustolovni duh pun romantizirane samoće“.
Putujući Južnom Amerikom, Brazilom, unutrašnjošću tih prostora, ploveći brodom „Queen Lory“ oceanom između otoka i rubnoga kopna, gledajući rijeke Orinaco, Rio Negro i Amazonu, zaustavljaući se na jezeru Zrcalo mjeseca, autor „Dva svijeta i još jedan“ oblikuje putopis bez čvrstog narativnog okvira, bez eksplicitno izrečenog plana putovanja, s brojnim analeptičnim digresijama koje se često puta pretapaju s trenutnim iskustvom slučajnih prolaznika koje putopisac susreće zapisujući pri tome priče o ljudima i zbivanjima oko njih. Pikanterije iz brodskih dnevnika, tračevi s ulica, iz života mještana, sudbonosne ljubavi, priče o čudima i čudesima, legende, istina o Briggite Bardot i gusarima kao i o ženama ratnicama i morima koja se ulijevaju u rijeku, samo su neki od narativnih izleta koji ovaj književni žanr temeljen na vjerodostojnosti i autentičnosti zapisanoga, premiješta u onaj na granici mogućega i vjerojatnoga.
Ako su temeljne strategije u putopisu pripovijedanje i opisivanje onda se prikazivanje putopisne događajnosti u ovih trinaeset poglavlja isključivo svodi na montiranje tuđih iskustava, a figura opisa kojom se obično narušava izvještajni ton putopisne naracije u ovoj je putopisnoj prozi i opet gledana kroz naočale nekog drugog. Na taj se način potpuno brišu granice između onoga tko putuje, tko zapisuje odnosno onoga tko čita. Autorov se identitet u „Dva svijeta i još jedan“ nazire u onim slojevima teksta u kojima on bira detalje iz života drugih (npr. digresija o Melvillu i njegovom posljednjem zapisu „Prati svoj san“ ili o Joshui Slocumu, prvom samcu koji je oplovio svijet) kako bi uspostavio kontakt s čitateljem, ali i u vrlo diskretnim komentarima preko kojih ukazuje na prostore svojih interesa. Mnogostruko složenim rečenicama spajaju se udaljenosti i blizine, prošlost i sadašnjost, proizvodeći pri tome pravu narativnu eksploziju informacija. Dobija se ipak dojam da kratak spoj iz kojega „frcaju“ iskre prepune podataka, detalja, opisa, digresija baca čitateljima zagušujući dim u oči pa se njihova perceptivna usmjerenost raspršava krajolikom kojim putopisac prolazi, ljudima s kojima se susreće, kulturnopovijesnim znamenitostima o kojima piše.
„Dva svijeta i još jedan“ eksperimentalna je putopisna proza koja pomiče granice putopisnoga žanra pretvarajući ga u biografski tekst. Zrcaljenjem osobnoga u iskustvu drugoga oblikuje se višeslojna naracija o prostoru kojemu putopis nastoji nalikovati. Dakle, Bajsić bira iskustva onih čije ushite dijeli, čija iskustva s putovanja poštuje, čije ga sudbine uzbuđuju, a zapažanja nadahnjuju.
„Dva svijeta i još jedan“ stoga je tipičan postmoderni putopis u kojem se čitatelj neće tako jednostavno snaći, u kojemu neće dobiti jasnu sliku putovanja koju očekuje, neće slijediti oko putopisca već njegov duh, njegovu asocijativnost.
Količina informacija je u ovom slučaju samo nadomjestak za putovanje na koje se mnogi ne odlučuje krenuti najčešće uslijed vlastite nepokretnosti i vezanosti uz jedan prostor. „A sudbina nam je moreplovna“, piše.