12. svibnja 2020.g.

Posted on Posted in Karantena

Proces…, asistent Mario Matoković, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti

 

 

Izv. prof. art. dr. sc. Antoaneta Radočaj-Jerković, Odsjek za glazbenu umjetnost

Sanjala sam noćas da se penjem stepenicama na pozornicu.
Stepenice nisu bile lijepe kao ove u Sydney Opera House. Bile su manje, pliće i malo zavojite, ali pod nogom i u duši su mi bile baš kako treba!
Znate taj osjećaj?

 

 

Studentica Ana Marguš, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti 

 

Današnji notni pult, studentica Manuela Molnar, Odsjek za glazbenu umjetnost

 

 

Z.K. pisma iz izolacije…

U ovome pismu/zapisu trebali smo uvrstiti i nekoliko recepata iz kuharice „Što se sve jede u vrijeme pandemije u Albaniji“, svojevrsnu hrvatsku inačicu slavnog teksta J. M. Simmela,  „Može i bez kavijara“, ali neke okolnosti natjerale su nas da, u posljednji tren,  promijenimo plan i da se našim  kulinarskim vještinama pozabavimo u nekom od slijedećih pisama/zapisa.

A, razlog ove odgode, i više je nego banalan: dao sam se, prilično naivno,   „navući“  na društvene mreže! Kako stvari stoje, one su, možda, još i veći problem, nego pojava ovoga  nesretnog  covida-19, koji nas očito uvodi u svijet koji  tako dobro opisuje francuski filozof Michael Foessel. On, naime u knjizi  Récidive 1938, svojevrsnoj kronici  opadanja – ili bi, možda,  trebalo  reći kolapsa? – demokracije. opisuje vrijeme u kojem onni koji su bogati  objavljuju svoju emancipaciju od društva tako što im  nameću surovu financijsku štednju. Ograničeni nacionalni resursi moraju biti rezervirani isključivo za Francusku i ni za koga  više, a u isto vrijeme,  u zemlji se odvija prava  hajka na izbjeglice,  Židove (to već postaje opće mjesto lošijih dionica europske povijesti), kao  i druge nepoželjne elemente. Policija je na  ulicama. Istovremeno,  svako tko drži do sebe (a, upravo takvi su takvi su neki od  naših oponenta na društvenim mrežama)  samozadovoljno misle da samo oni točno interpretiraju  da  tokove  ljudske historije: do sada smo ga interpretirali, a sada ćemo ga I mijenjati (XI teza o Feurbachu, K. Marx). Neki koji su bili sigurni da znaju u kojemm se pravcu  ona kreće – k spasonosnom čišćenju svake nepravde u društvu, ka krčenju terena za novi početak – zaboravili su se,  u tom prakticiranju vlastitog samozadovoljstva, pogledati malo bolje oko sebe. A, kada su već to učinili bilo je i više nego kasno!

Društvene su mreže prava pošast. Trenutno, najrasprostranjenija bolest 21. stoljeća.  Naime, neki dobronamjerni dojavili su  nam da  smo i mi spomenuti u nekoj raspravi o romanu Ene Haler, „Nadohvat“, na nekom od  fb zidova,  o (ne)vrijednosti toga romana. A, kako smo i mi pozitivno pisali o tome romanu, onda bi bilo uputno vidjeti  što o našoj  ocjeni toga romana misle neki od protagonista te rasprave.  I, kao što obično biva, vrag nam nije dao mira, i ne samo što smo pogledali, već smo  se i sami upustili u tu besmislenu raspravu, u kojoj se, čast izuzecima,  preferira onaj dosadni  „seminarski pristup literaturi“.

Na taj smo  način  prekršili  i  naše  „sveto pravilo“: može se (po)gledati, eventualno nekom usputnom gestom odobriti neki stav, nečije mišljenje,  ali iz mentalne higijene nikako ne  sudjelovati u razmjeni misli, koje također nisu imune na pojavu inflacije!  I, vjerojatno bi se to dogodilo i u ovome slučaju, jer odavno se više ne ljutim   kada netko kaže da neki moj tekst nije dobar (konačno, mi ih i ne pišemo da  bi se to   nekome trebalo i svidjeti). Ali,  kada vas, niti jednom  vašom gestom   izazvani, počnu svakojaki likovi etiketirati,  von oben  detektirati  vaše ideološke stavove, učitavati vaše svjetonazore, e onda je uistinu, u takvoj situaciji,  teško ostati miran.  Naravno, usput saznate čitav niz novih spoznaja i o politici, i o  literaturi, i o  ideologiji… Onako, iz „prve ruke“! Morate čitati  prave „dječje tlapnje“ o tome koji je  odnos između  literature/umjetnosti i ideologije idealan, poželjan, u kojim postocima… Kao da o tome, i mnogim drugim stvarima,  jedan L. Althusser, ali i ne samo on, nije napisao apsolutno ništa. Možda  bih čak i preko  svih  tih samozadovoljavajućih  „detalja“, manirom jednog pravog  „aristokrata duha“ elegantno  prešao (konačno, zašto bi svi  morali  čitati te dosadne i debele knjige) da jedan od „mudraca“, koji u svojim raspravama uporno inzistira na „seminarskom pristupu  literaturi“, gdje  mu je (pre)važan  svaki detalj u tom romanu, što bi to  glavna naratorica svakako morala  znati, a što, pak, svjesno  prešućuje i, zašto  spram jednih patnji ima razumijevanje, a spram nekih drugih nema, što nam  priča o jednoj fotografiji u tekstu sve sugerira, a što, pak, skriva…,  optužio me je da se lažno predstavljam, jer on pouzdano  zna da ja nisam nikakav  liberal, čak ni onaj  truli (tako nas je, by the way, zvao  veliki JBT, to mu je vjerojatno bilo  jako duhovito, jer je  radnike, seljake i poštenu inteligenciju smjestio na jednu, pravu, stranu, a , trule  liberale i sav onaj drugi ideološki šljam, bili su  na drugoj, neprijateljskoj  strani)), već eventualno, u najboljem slučaju, umjereni desničar, vjerojatno, domobran! E, to je već predstavljalo „crvenu krpu“ na koju smo se morali i mi  referirati. U nekim vremenima uistinu smo se plašili te nevjerojatne lakoće dijeljenja  ideoloških etiketa, kojima su se u startu eliminirali svi oni koji se ne slažu s mišljenjem partije,  koji o nekim temama  imaju vlastiti stav, mišljenje. Kako stvari stoje,  tih se vremena  nismo riješili. I sada, pored terora anonimnosti, i dalje  živimo u vremenima kojima nije strano  olako etiketiranje protivnika, neistomišljenika…

Doduše, nismo primijetili da taj „salunski ljevičar“, koji je, prema vlastitom priznanju,  90-tih marno sudjelovao u popisu stanovništva i pri tome dolazio  do nevjerojatnih otkrića, spoznaja da hrvatski Srbi na pitanje  kojim jezikom  govore, odgovaraju „hrvatskim“, a  mi smo se, ovdje,  u Osijeku, u to  isto vrijeme, proljeće 91. godine,  zabavljali s likovima koji kao da su izašli iz romana  I. Đikića, „Beara“, uopće pokušao  sudjelovati u  stvaranju one toliko nužne  građanske platforme naše obrambene strategije.  A, mi smo upravo to činili! Sada i ovdje! Ne poslije 30 godina kada u maniri  sveznajućeg pripovjedača znamo i o nekim negativnim epizodama, koje su se odigrale u tim (ne)vremenima.

Ovdje smo namjerno spomenuli osječke „beare“, izgubljene oficire ondašnje JNA, jer je i jedan naš  osvrt na roman I. Đikića, „Beara“, iz čista mira, postao temom rasprave. Naime,   nekima se  nije svidjela moja ideološka ocjena tog romana koji, prema njihovom  skromnom mišljenju, i nije roman, oni u maniri „sveznajućih pripovjedača“  znaju da je do takve atribucije došlo isključivo  iz  marketinških razloga, pa vam se  onda još usude držati  lekcije  o tome što bi jedan teoretičar književnosti   morao znati o tom žanru;  a kada ih uputite na neke relevantne teorijske tekstove, kao što su oni u kojima se  opisuje  „protejska svijest romana“, onda to, doduše,  nevoljko prihvate, ali i dalje ostaju pri tvrdnji da „Beara“ ipak  nije roman, kao da je ta atribucija  prilikom  naše ocjene uopće bila relevantna.  Mi smo samo   primijetili da se o tako tragičnoj temi, kao što je  ubojstvo 8000 Bošnjaka u Srebrenici, ne može tako površno pisati i da inače, poslije čitanja jedne H. Arendt o „banalnosti zla“, „konačnim rješenjima“,  uopće nemamo namjeru baviti se psihogramom jednog „školovanog zločinca“, tamo nekog „beare iz našeg sokaka“,  koji je, pak,  toliko  impresionirao autora romana  da je ovaj bio ushićen spoznajom  da ovaj  lik i u „novoj“ vojsci i dalje govori „splitskom čakavicom“,  a da  je prilikom pokolja Bošnjaka, koji je trajao nekoliko dana,  bio mrtav pijan, jer je baš taj dan slavio svoj 56 rođendan. Usput je pao u depresiju i ljut je,  jer  mu ne daju napredovati, a on i pored toga bez pogovora  izvršava sve  naredbe  onog drugog idiota, generala Mladića.  Osim  gađenja prema takvoj vrsti  literature,  u kojoj je kao  tema „kompleksni  historijski lik“, vjerojatno na isti način kao što je to M. Jergoviću  bio notorni  Draža Mihailović, mi smo primijetili da bi bilo kudikamo zanimljivije da nam je autor pokušao objasniti što se to, zapravo, u onome  jugoslavenskom društvu  uistinu događalo kada je jedan od stupova toga društva, JNA, postala obična „zločinačka organizacija“!? I, to je, prema našem sudu, pitanje svih pitanja, a  ne tamo neka površna analiza psihograma nekog tamo „beare“, tog „malog čovjeka“(W. Reich), koji  svjesno sudjeluje u najgorim zločinima u 21. stoljeću, pokolju civila,  žena, djece, staraca i pokojeg vojnika koji se predao.

I još uvijek nam  nije jasno zašto se ova naša ocjena, koju je,  by the way, potvrdio i haški sud,  našim „solunskim ljevičarima“ ne dopada?! Kažu da je ta naša ocjena  „loša“, ali ne kažu u kojim je to  detaljima loša.

I kada se već vraćamo tim 90-im godinama, onda se moramo, nevoljko,  „pohvaliti“  da smo mi  i djelima  dokazivali naš temeljni svjetonazor: liberalni  nacionalizam, koji se niti u jednom  elementu ne razlikuje od nacionalizma o kojem ozbiljno piše jedan R. Rorthy, J. Tamil… I,  sve  ostale naše aktivnosti bile su kontaminirane ne sam čitanjem jednog K. Jaspersa, njegove „Pitanje krivnje“, već i svakodnevnom primjenom  onih njegovih teza da se na tuđu histeriju nikako ne smije odgovarati vlastitom, o individualnom, a ne kolektivnom  karakteru svakog  zločina…

I, onda vam neki teorijski smušeni likovi nakon 30 godina  kažu da ste, u najboljem slučaju, umjereni desničar! I, nikome ništa! I, takvi bi i dalje  diferencirali žrtve i dalje ne razlikuju   „teret“ od „izbora“ prošlosti, i dalje ignoriraju važnost etike svjedočenja, i dalje o zločinima nekih govore kao „nepotrebnoj retorziji“, „manjim incidentima“, da su u pitanju bili neki „viši interesi“, a kod onih drugih to više ne vrijedi, već traže   da se nedvosmisleno  očituju i o 41. , i  o logorima, i o karakteru režima…

Pun nam je  kufer  tog „hrvatskog mazohizma“, tih vječnih „hrvatskih Fausta“, te „vječne krivnje“… Pa dajte  se i vi, drugovi,  konačno, jednom iskreno suočite s vlastitim demonima iz naše bliže i dalje prošlosti (to što je Račan svetom vodicom „poškropio“ kockicu uistinu je karakikaturalan čin, slika stanja hrvatske socijaldemokracije, hrvatskih komunista  90-ih godina prošloga stoljeća), odnosno, napišite i vi, naravno, ako tako što uopće   umijete knjigu o „jugoslavenskom Faustu“ i prestanite  već jednom  hrvatski javni prostor  kontaminirati potrebom da se u svakoj situaciji moramo očitovati o tom   našem povijesnom  „istočnom grijehu“ (kao da je taj „grijeh“ samo moj ili nekih od nas, kao da to  nije i  vaš,  ako smo se već odlučili da ćemo Jaspersa pročitati na adekvatan način, onako kako je on vidio problem „metafizičke“ krivnje), jer to što radite na javnoj sceni  već postaje uistinu tragikomično. Pa, upravo je, iz tih razloga,   u filmu „Lily Marlen“  W. Fassbinder, koji očito više  nije mogao izdržati taj pritisak „permanentne denacifikacije“ (ako nas sjećanje ne vara upravo smi mi u hrvatskom Saboru  govorili o nužnosti naše „denacifikacije“, o nužnosti da se suočimo i s onim manje lijepim epizodama iz  posljednjeg rata), pa je u taj film uvrstio i onu čuvenu scenu kada Židovi poslije  obavljenog posla svjesno  dižu u zrak Nijemce, koji su se  u tom  međusobnom „dealu“ ponašali krajnje   korektno.

Sada moramo zastati, pa će  u nekom od slijedećih nastavaka, doći na red i analiza odnosa između p parafraze i alegoreze u  interpretaciji  (dobrih) romana, a „Nadohvat“ to svakako jest, jer je bez ikakvih problema odgovorio na sve elemente, koji proizlaze iz  političko-etičkog čitanja literature. Vidjeti tekst  I. Cingela!

 

 

Proces…, asistent Mario Matoković, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti

 

 

Studentica Petra Kordić, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti, kolegij Crtanje II

 

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, baletni ansambl, doc. art. Vuk Ognjenović

Podijeli...