Klub čitatelja
5:12. – U jutarnjem brisanju starih mailova, sređivanju datoteka, preslagivanju tekstova, naišla sam na tekst iz 2008. koji mi je poslala nepotpisana studentica. Možda, ukoliko ga bude pročitala nakon trinaest godina, smogne hrabrosti upisati u njega ime.
h
Šetam Avenijom, na kišan, proljetan dan. Još jedan u nizu, nebitan. Zaljubljujem se u tišinu, kapi kiše na licu, cvijeće natopljeno vodom, u sivilo na nebu. A u srcu?
Korak mi je lagan. Nježnom dodirujući vodu na pločniku, čujem zvuk tišine. Jer, kako bi zvučala tišina da je možemo čuti? Baš kao moj korak.
Na trenutke nisam sama. Misao na drugu osobu uz mene je. S njom dijelim misli slušajući ga kako citira tuđe riječi koje zvuče njegovo.
Ti su razgovori naizgled jednostavni, no puno dublji. Na trenutke me čine sretnom, na one druge me rastužuju.
Obično nije tijelom uz mene. Fizički nikad nije pored mene, Nema ga kada trebam utjehu, oslonac, potporu. Nema ga ni kada sam sretna pa da me zagrli da budem još sretnija. A opet, vječno je u pozadini svega što radim, kao … Sjena?
Muzika iz daljine donosi drage mi stihove i ritam gitara. Flashbackovi nekih večeri koje su se činile naizgled nebitne, sada se slažu u priču koja me zarobljava zauvijek. Osjetim miris cigarete, lošeg vina i ugodnog društva. U prolazu. Uvijek u prolazu.
On je negdje daleko. U dimenziji u kojoj se ja ne nalazim. Ponekad pomislim da se u njoj samo on nalazi, skriven od svijeta, da ostane nepovrijeđen. Zašto ne mogu biti gost? Samo na jedan sat, da me pusti blizu, bar dovoljno blizu da ugledam istinu. Ne pretvaranje koje dobivam. Koje sam dobivala.
Miješam stvarnost sa zbiljom i zbilju sa stvarnosti. Sjećam se imena, nekih grubljih crta lica, iskočene Adamove jabučice i indie rocka. I poziva. Jedinog. Broj je još negdje zapisan. Možda izgubljen zauvijek, možda ne. Nebitno.
Zašto ga čuvam u mislima? Pitam se, u zadnje vrijeme, češće nego bih trebala. Valjda mi nedostaju razgovori. I glas, barem kada kaže „Bok“. Čak Nedostaje mi hladan pogled koji si upućujemo u prolazu. Koji bismo si upućivali.
Sadašnjost i budućnost protkani su prošlošću. Uvijek se vraćamo na mjesta koja srce poznaje. I na ljude, zarobljene gdje smo ih zarobiti mogli.
Jednom mi je rekao da smo slični po tome što smo oboje različiti.
Napravio je nered od svega meni znanog u životu. Nered od prijateljstva, ljubavi, povjerenja, strasti, šarma, razuma. Ljepota je dobila novi oblik, misterij. Postale su bitne riječi. Zapravo, napokon je postojao još netko zaljubljen u sebe i njih da bude komplementaran mom egocentrizmu i pisanju.
Tko i što smo nas dvoje? Dvije polovice razbijene medalje. Srodne sjene, nesuđene sjene. Šala. Izazov. Napetost. Strast. Ludilo. Eksplozija. Najbolji neprijatelji. Razbijeno staklo.
Što se dogodi kada nekome dopustimo da ugleda dušu koju skrivamo od svijeta? Pomaknemo veo neistine kojim se okružujemo da bismo se zaštitili, a ispod njega ne postoji ništa, osim golog tijela koje se trese na hladnoći topline drugog ljudskog srca. Zašto hladimo pozitivne stvari? U strahu? Nepovjerenju? Čemu?
Pokušavam pričati s tobom, no tvoje se usne već dugo vremena ne pomiču. Crtež pokraj kreveta izgubio je nacrtanu mu dušu. Sada je samo lik, koji podsjeća na tebe fizičkim izgledom. No, gdje su tu riječi koje mu nisam napisala? Kako da njih stavim uz odgovarajući izraz lica, kad te nikad nisam vidjela kako treba. Jer u rijetkim trenutcima kada smo bili skupa, uživo, kao pravi ljudi, bila sam previše zbunjena da bih pamtila izraze lica. Samo u prolazu, pamtila sam one hladne. Lažne.
Možeš li osjetiti moje misli kako lebde prema tebi? Traže te, šetaju negdje po ulicama, gradovima, državama, dozivajući tvoje ime u tišini noći. Kiša ih odnosi.
Ti si najsporedniji lik mog života, no glavni protagonist moje mašte. Tu te modeliram onako kako osjećam da jesi. Ako griješim, nikada neću ni saznati. Tako je i lakše, živjeti u neznanju.
Neću baciti bocu na tebe kada se naljutim. Voditi ljubav s preslikom duše, u mislima, dok mojim žilama teče strast. Jasno vidim kada ne gledam druge. Oni će postati nebitni.
Ne čujem nikoga.
Bez ikakvog samosažaljenja, nastavljam put Avenijom.
Odlazim.