red. prof. dr. art. Robert Raponja, prorektor za umjetnost, kulturu i međuinstitucijsku suradnju
Ako mjere socijalne distanciranosti donose najbolje i najvažnije učinke u borbi protiv aktualne pandemije, onda moja žrtva nije uzaludna: jer ja sam bio jedan od najmanje socijalno distanciranih ljudi na svijetu. U svakom trenutku bio sam maksimalno socijalno uključen i izložen ljudima, a sada poštujem sve mjere mjere zaštite od zaraze i uvukao sam se u kućicu! Ja sam bio i jedan od najodsutnijih supruga na svijetu. Da moja žena Tatjana, nije imala naš vjenčani list, malo tko bi joj vjerovao (po osnovi prisutnosti i zajedničkog života) da ona uopće ima supruga. Ali oni nisu znali da je moja žena istovremeno, od rane mladosti bila jedna od najviše socijalno distanciranih osoba na svijetu, pa joj nije bilo teško razumjeti moju ekstremnu prirodu, kao ni meni njenu. Isto tako ekstremnu ali u drugom smjeru. I tako smo ostali zajedno – idealan par sa različitim predznacima. Nedavno smo se nas dvoje sakupili u istu točku, poslije više godina česte odvojenosti. Napokon smo uspjeli sagraditi mali lift – stolicu između donje i gornje etaže, jer Tatjana nije mogla savladavati stepenice između prizemlje i prvog kata našeg stana u Osijeku zbog oštećene kralježnice.
Još se raspakiravamo, i veliki nered je po čitavoj zakrčenoj kući, najveći kaos stvara na tisuće knjiga, CD-a i i kazeta, koji su i u selidbi bile ponajveći problem. Seleći se, pitali smo se čemu i zašto smo svoje živote i česte selidbe opteretili tim balastom, ali evo nas u socijalnoj izolaciji i to nam daje priliku da CD-e pažljivo preslušamo i učinimo selekciju i pobacamo škart. No pokazuje se da nema bofla! Različita glazba svih vrsta i žanrova, iz različitih vremena i prostora sva je dobra i puni nam duše razlijevajući se kroz stan. Mi nismo kupovali hitove, ono “što se sluša” i ono “što se vrti”, nego mnogo većini ljudi nepoznate glazbe, koja se drži. Naš muzički ukus izdržao je probu vremena. Ima puno divne muzike na ovome svijetu!
Sada u ovoj izolaciji, ( koja za mene nije potpuna, jer obavljam i svoje profesorske i prorektorske dužnosti- nešto reducirane), tako rješavamo tu nepoznanicu u našem životu: zašto smo 40 godina taložili na tisuće knjiga, CD-a i kazeta, kad to nikad nećemo stići konzumirati. Kada sam i jedan CD do kraja odslušao, a da nisam morao usred njega odjuriti na neki skup ili probu?I evo nas, gdje smo obiljem glazbe ispunili svoje duše u koje se uvukao strah od apokalipse. I na knjige, napuštene i zaboravljene pokušavamo navaliti, čitajući po dvije – tri odjednom.
Ali za njih treba više koncentracije nego što je moguće postići u ovom jezivom vremenu najveće prijetnje civilizaciji do sada. Bojali smo se rata, strašnog oružja, nuklearnih bombi i invazija milijunskih postrojba; ali evo, nešto najmanje, gotovo nevidljivo nam prijeti potpunim uništenjem, a gotovo smo bespomoćni pred tim.Čekamo vidjeti što će biti, sve veća pustoš osvaja prostore naših života, sve oko nas se mijenja i dobija sasvim nepoznate oblike. Zadovoljstvo zbog otkrića da novac uložen u knjige i glazbu nije bačen, ipak samo do jednog trenutka može nas smiriti. Čim čovjek otvori vijesti (a to je često), glazba se mora ugasiti.
Po prvi put u povijesti, čini se, da su bespomoćni svi na na našem planetu. Događa se nešto što je za nas tajna, neka skrivena sudbina koju nam kroji zagonetni neprijatelj. On nije od biološke vrste, a ni duhovne. U ovom trenutku, kad je već više od milijun ljudi zaraženo od minijaturne pošasti, jasno nam je da mi tu ne možemo (za sada) ništa osim čuvati se kontakta s ljudima. I plačemo, pjevamo, sviramo, molimo se… Spremnost, hrabrost, odvažnost, obučenost, izdržljivost, borbena gotovost i opremljenost vojnih postrojbi možda nam više nikad neće trebati. Naoružanje je suvišno koliko god je jako, nedovoljno je za najmanjeg neprijatelja ikad. Dok iščekujemo što će biti, sa svima nama, bojimo se najgoreg,ali nadamo se najboljem ishodu. Internetom i društvenim mrežama kruži, proročanstvo tibetanskih monaha. Ovaj dio mi se sviđa pa ga citiram:
” Poslije 2015. godine naša trenutna civilizacija će razumjeti da su krajnji vidici znanosti i tehnologije u zoni spiritualnog, a ne u materijalnoj, fizičkoj stvarnosti. Iza 2015. godine tehnologije će krenuti drugim pravcem razvoja. Ljudi će upoznati srž spiritualnosti, odnos između tijela, uma i duše, reinkarnaciju i činjenicu da smo povezani sa svima kao dio Boga.”
Bilo proročanstvo ili samo obična izmišljotina, u ovom trenutku je lijepo, utješno i – spasonosno. Na kraju, malo šale (ako je to šaljivo): neki dan nam ponudiše mladi volonteri Crvenog križa pomoć,- kažu da nam mogu kupiti namirnice – jer smo stariji ljudi, najrizičnija skupina. Rekoh im: Ne treba, hvala, za sada možemo sami! Stariji ljudi? Pa zar je to već došlo? Me ne, kad prođe virus, opet ćemo svi biti veseli i zdravi i mladi!
Z.K. Pismo iz izolacije (br.3)
U Tirani prevladava mediteranski tip klime. Zime su blage, u pravilu, bez snijega. Doduše, na planinama oko Tirane moguće je, u zimskim mjesecima, vidjeti i snijeg. Ali, to je daleko, tamo negdje gore, pa ni na koji način ne utječe na svakodnevni život u gradu. Ovdje smo i Božić doživjeli kao proljetni blagdan. Ovdje nije moguće doživjeti niti jednu od zimskih radosti. Ovdje je pojam „zimski ugođaj“ nepoznat, jer tako što nije moguće doživjeti. Imamo osjećaj da ovdje poslije ljeta dolazi nešto između jeseni i proljeća. Da je W. Whitman kojim sretnim slučajem živio u Albaniji vjerojatno nikada ne bi napisao onaj stih u kojem stoji da je travanj okrutan mjesec, jer je naš doživljaj travnja u Tirani upravo suprotan. I mi, baš kao i Krleža, u jednom od svojih proljetnih dnevničkih zapisa, možemo s punim pravom konstatirati: “Vesna je prišla“! I nema nikakve dvojbe da se proljeće u Tirani uistinu može fizički osjetiti, gotovo dotaknuti, punim plućima udahnuti… Treba samo izaći iz (samo)izolacije!
No, sunčano, toplo vrijeme u ovim specijalnim okolnostima predstavlja i veliku opasnost. Ono vas jednostavno mami da napustite izolaciju i da izađete na ulice i da definitivno proširite vlastiti doživljaj slobode. A to „proširenje“ vlastite definicije ostvaruje se tako što će se otići malo dalje od onog famoznog kontejnera za smeće, koji već jedno vrijeme predstavlja našu zamišljenu granicu slobode. Budući da ove zapise objavljujemo daleko od Tirane, onda u njima možemo biti iskreni i priznati da tako što i činimo. Svjesno kršimo pravila! Nismo zbog te činjenice nešto previše ponosni, ali moramo reći da više ne moramo čekati večernje sate, noćnu tamo kako bi se išuljali iz naših stanova, otišli do kontejnera i na frajerski način bacili smeće. Sada tu radnju ne samo što obavljamo po danu, već se hrabro upuštamo u dodatnu avanturu: odlazimo u polusatnu šetnju! Usprkos pravilima! Između sigurnosti i slobode, odlučujemo se, na kratko, biti slobodni. Nešto poput ptica! Doduše, i dalje smo vrlo oprezni. Izbjegavamo sve nepotrebne kontakte s onima koji se ponašaju jednako neodgovorno kao i mi. Ali, za tu vrstu neodgovornosti imamo puno razumijevanje. Jer, i drugi žele uživati u lijepim, sunčanim danima. Naše nešto duže šetnje ulicama Tirane još uvijek nisu bijeg iz našeg zatvora, našeg Alcatraza.
Taj naš izlazak na proljetno sunce želim da se doživi kao i ona obvezna šetnja zatvorskim krugom na koju svaki zatvorenik ima pravo. I moram reći da mi te šetnje čine iznimnu ugodu, jer počinjem primjećivati i one detalje koji su mi sve vrijeme prije toga bili nevidljivi. Tako se usamljenost, samoća pokazuju kao najbolji saveznici estetici, osjećaju za lijepo, za sklad… Kako na ulicama nema ljudi, onda ste prisiljeni promatrati prostor i građevine u tom prostoru. Tu kategorija „vremena“ više ne igra neku bitniju ulogu, pa i ne stignem razmišljati da su se upravo u tom prostoru, trgovima, ulicama…, ne tako davno odigravale i one čuvene komunističke parade u čast Envera Hoxhe. (Stoga su mi i dalje neopisivo zabavni oni nešto stariji novinari koji se danas slatko rugaju onom liku iz Sjeverne Koreje, a ni riječju se ne sjete spomenuti da su se i na ovim našim prostorima odigravale slične manifestacije, da se neki izmišljeni rođendan slavio kao Dan mladosti, da su se, od Triglava do Gevgelije, nosile neke štafete, da su početkom svibnja, na Dan pobjede, glavnom beogradskom ulicom tutnjali tenkovi, koji će samo koju godinu poslije, obasuti cvijećem radosti i mira, krenuti prema zapadu, na Vukovar, Osijek…, i da je u ateističkoj zemlji obvezna parola bila da i poslije smrti ima života, da je njegov put i naš put, da smo mi on, a on mi, ili tako nekako, a u isto vrijeme u školama se učilo da je religija opijum za narod. Uvijek sam se pitao kako to da je nekima nezamisliv čin uskrsnuća, ovo pismo pišem na Veliki petak, a neki kao moja malenkost im nisu podobni, jer nisu skloni vjerovati u mogućnost da se najbolja rješenja svih naših ondašnjih političko-ekonomskih problema sastoje u pukoj imitaciji života osobe koje više nema među nama, koja je sklopila oči početkom svibnja daleke 1980. godine… I umjesto da tu osobu pustimo da počiva u zasluženom miru, ondašnji naši državni dežurni ideolozi, higijeničari društva, doduše, mora im se priznati da su bili prilično maštoviti, kada su u svoja sjećanja prizvali priče svojih baka o uskrsnuću jedne druge osobe, o kojoj se u javnom prostoru nije smjelo pozitivno govoriti, pa su i oni odlučili kako bi bilo uputno da se taj svima poznati narativ malo modificira, prepakira, tako što će mu se dati novi smisao. Kako smo mi strukturalisti znali da je cijeli svijet, zapravo, samo običan tekst, odnosno da i taj tekst, uostalom, kao i svi drugi, ovisi isključivo od konteksta, onda se i nismo nešto previše čudili ovoj pojavi nagle religioznosti kod naših drugova, koji su, sukladno dobrim komunističkim običajima svi odreda bili deklarirani ateisti. Doduše, neki od njih će početkom 90-ih godina iznova otkriti “Boga u sebi“ i to isto onoga kojeg su godinama pokušavali na sve moguće i nemoguće načine izbaciti iz glava onih koji za njihove tlapnje nisu baš nešto previše marili).
U Piramidu E. Hoxhe još nismo otišli. Tu (turističku) posjetu ostavljamo za neka druga, nadam se bolja, vremena. Navodno neki nizozemski arhitekti ozbiljno razmišljaju o prenamjeni te građevine (mora se odati priznanje građanima Tirane, koji u nekim nevremenima, naglo probuđene demokratizacije albanskog društva, nisu dopustili rušenje te monumentalne građevine, jer su smatrali da je upravo odnos prema toj građevini pravi način suočavanja sa svim detaljima nedavne prošlosti), koju je, vjerovali ili ne, projektirala njegova kći i njegov zet. Navodno mu je kćerka bila arhitektica. Taj podatak još uvijek nisam uspio provjeriti, ali ako je točan, onda je nadasve zanimljivo kako djeca diktatora, za razliku od svojih roditelja, pokazuju iznimni afinitet za umjetnost. (Kada su neki naši umjetnici rekli JBT da bi bilo dobro zbog image zemlje da se neki zatvoreni umjetnici puste iz zatvora, npr, Gotovac, ili da se prema nekim „olabavi“ odnos, npr. Kocbeku, JBT ih je, uz obveznu cigaru u ustima, upitao: a koje su to vrijednosti zbog kojih bi trebalo pustiti Gotovca iz zatvoira, onda je jedan od tih „hrabrih“ promuca i rekao da je V.G. veliki stilist. Na tu konstataciju JBT je odgovorio: A, vi ste jedno obično „stilističko govno“. Nakon nekoliko dana poslije tog događaja „stilističko govno“ je umrlo. Naime, od prevelike količine hrabrosti doživio je moždani udar. A u vizitu kod JBT došao je u funkciji neke europske književne asocijacije. Naravno, i poslije tog događaja o JBT se pisalo kao velikom humanisti. V. G. odležao je punu kaznu u Staroj Gradišci). Nisam dijete diktatora, ali prema svakoj vrsti umjetnosti imam poseban odnos, pa i ovoj političkoj! Duboko se sramim.
I sve ono što vam je donedavno bilo nevidljivo, nevažno, usputno sada se, na ovome suncu, Božjem daru, pokazuje u jednoj posvema novoj dimenziji. Te građevine nisu više samo neki objekti već su u njima i zrcali slojevita povijest ovog prostora. Više nisam samo obični šetač već se želim ponašati kao šetač-arheolog, koji polako počinje otkrivati neke od vidljivijih arhitektonskih slojeva/stilova, koji su sudjelovali, isprva u projektiranju, pa poslije toga i u izgradnji ovoga grada.
Albanija je relativno mlada država. Nastala je 1912. godine poslije prve balkanske vojne, na jednoj od tadašnjih mnogobrojnih mirovnih konferencija, koje su trebale ispraviti određene povijesne nepravde učinjene na nekim drugim konferencijama, kongresima… Tako je ta konferencija u Londonu, krajem 1912. godine, ispravljala neke geopolitičke zablude Berlinskog kongresa. I nisu odmah sve odluke te konferencije postale i djelotvorne. Trebalo je čekati kraj Prvoga svjetskoga rata, pa ni onda nije sve bilo gotovo. Ulazile su u tu Albaniju vojske susjednih država. I Kraljevine SHS. Neke su ostajale duže, kao recimo grčka vojka, neke nešto kraće, da bi krajem 30-ih godina talijanska odlučila ući i ostati vječno. Kraj znamo, pa vas u ovome pismu neću (pre)više zamarati tim opće poznatim historijskim činjenicama. Konačno, moj odnos prema tim efemernim fenomenima uvelike slijedio misao velikog francuskog pisca Balzaca, koji ću ovdje pokušati citirati prema sjećanju: nema veće gluposti na svijetu od tamo nekih činjenica!
Iako je Tirana nastala početkom 17. stoljeća glavnim gradom postala je de iure tek 1912. godine, a de facto tek poslije Prvoga svjetskog rata. I, kao takva, terra intacta, predstavljala je idealan prostor urbanistima, arhitektima da se prepuste svojim imaginacijama. I, naravno, sukladno ondašnjim vladajućim trendovima (talijanski modernizam, speer-arhitektura – sjeća li se itko od Osječana starog Radničkog doma, koji je predstavljao paradigmatičan primjer te vrste arhitekture, ali ga je jedan ondašnji „partijski idiot“ dao, iz čistog mira, srušiti. Bilo je to u, mislim, u travnju 1981. godine. Kada sam 90-ih godina postao gradonačelnik jedno vrijeme sam imao ideju da na simboličan način sudimo takvim pojavama u društvu. No, uskoro sam se, uostalom, kao i svi mi, suočio s puno ozbiljnijim devastacijama kulturne baštine u gradu. Što izvana, a bilo je i primjera iz vlastite sredine, kojoj umjetnost i njene derivacije, pa makar bile i ideološke, ne predstavljaju nikakvu osobitu vrijednost…) projektiran je središnji dio današnje Tirane. Oni koji su na planu politike odigrali odlučujuću ulogu prilikom priznavanja neovisnosti albanske države (Austro-Ugarska, Italija…), ti su poslije toga dobili i puno pravo da pored političko-ekonomskih odnosa uređuju i neke druge odnose u albanskom društvu. Stoga uopće nije neobično što su austrijski i talijanski arhitekti ostavili duboki trag u povijesti albanske arhitekture. I ti tragovi vidljivi su i danas. I opet arhitekti iz tih zemalja i danas sudjeluju u projektiranju (post)modernističke Albanije, Tirani. Treba samo vidjeti novi nogometni stadion u Tirani. Otvoren početkom prosinca prošle godine. Riječ je o izuzetnom kompleksu. Na ulazu stadiona mogu se pročitati slijedeće misli (citiram opet prema krhkom sjećanju): ovo je više od stadiona, koji je sagrađen u samome srcu Tirane, ovo je i simbol, i emocije, i povijest, ovo je hram, nogometni hram…
Na sastancima veleposlanika EU u Albaniji/Tirani, koji se održavaju na 17 katu Europske kuće, moguće je, iz ptičje, orlovske perspektive, vidjeti ovaj stadion, koji se nalazi unutar poslovno-stambenog kompleksa. U samome središtu Tirane. Stadion je nevidljiv. Skriven je. Slučajni prolaznik, turist nikako ne može znati da se unutar jednog (post)modernog kompleksa nalazi i nogometni stadion. Ako me sjećanje dobro služi mislim da prima oko 18 000 gledatelja. Za grad veličine Tirane (oko 450.000 stanovnika) posvema dovoljno. I ovaj predivni stadion projektirao je talijanski arhitekt. Nažalost, ime sam mu zaboravio, a u ovome „zgusnutom“ vremenu nema vremena da se upustim u istraživanje novije povijesti albanske arhitekture. Ono što pouzdano znam da se neki drugi talijanski arhitekti, S. Boeri/Boesio brinu o budućim vizurama moderne Tirane. Budući da tema prostora, ni u književnoj teoriji, ne pripada mojim opsesivnim temama, onda ću se o dosezima te arhitektonske vizije morati više konzultirati s jednom meni iznimno bliskom osobom, koja o tim, i mnogim drugim, stvarima znade više i puno bolje od mene. (Doduše, to gledanje „nevidljivog stadiona“ kod mene, baš kao onaj kolačić kod Prousta, proizvede čitav niz svakojakih asocijacija. Prva je uvijek slika našeg „Maksimira“…Poslije toga osjećam se nekako jadno).Do tada morat ću se zadovoljiti isključivo impresionističkim, odnosno bezinteresnim odnosom, kako je uostalom I. Kant i definirao samu bit estetskog odnosa spram svijeta. I bez obzira tko je od talijanskih arhitekata u pitanju mi smo im neizmjerno zahvalni što su središte grada pretvorili u pješačku zonu, koja mi omogućava ovaj moj mali bijeg u slobodu. I, za razliku od E. Fromma, koji je pisao da moderni čovjek bježi od slobode, mi pripadamo onima koji bi rado „bježali u slobodu“!
A, kako taj moj “bijeg u slobodu”, taj neponovljivi doživljaj sunčane Tirane u travnju izgleda, pokušat ću vam, dragi čitatelji, dočarati s nekoliko posuđenih fotografija.
