24.3.2021.

Posted on Posted in Danovnik

In memoriam Irena Vrkljan

(Beograd, 21. kolovoza 1930. – Zagreb, 23. ožujka 2021.)

 

„Ženski osjećaji, osjećaji su vremena“ riječi su koje označavaju poetiku Irene Vrkljan, u njima sam slutila fluid intimnog svijeta smještenog u školjku odricanja. O njemu Irena nije pisala složene rečenice već samo poderotine, fragmente, kroz njih je šutjela, putovala od Zagreba prema Berlinu, prema Istri, Beogradu, Varaždinu, Zlarinu. Ono što bih u ovome trenutku željela otkriti vezano je uz Irenin ulazak u moj život, kada se on dogodio, kako, kojim tragom, kojim mirisom?

Je li to bilo u trenutku čitanja pjesama o sobi u kojoj su njezine stvari od stakla postajale mojima, a njezina plehnata kutija u kojoj je živjela svako poslijepodne, moja soba puna umora i straha? Ili onda kada sam prepisivala u bilježnicu – “Možda smo oduvijek bili udaljeni jedno od drugoga daljinom jedne ljubavi”?

Jesam li na površini vlastite puti u trenutcima osame prepoznavala odjeke njezinih tišina ili sam možda čitajući što mi studenti pišu o njezinim romanima, poželjela i sama biti bez kronologije prošlosti, biti u zelenoj boji, biti u sjeni?

Ono za čim sam tragala u koži njezine poezije, u proznim vodenim odrazima, osjet je nekog drugog vremena, stajanje između, budućnost bez čvrstih obrisa. U njima sam osjećala neizvjesnost u kojoj sam se prije ili kasnije željela opustiti svježinom daha one ljubavi koja osamljuje. Što je sjećanje?, često se pitala Irena kada su se slike oko nje rastvarale, kada su se obrisi rasplinjavali, kada je čvrstina ulazila u unutarnji svijet njezine poezije i proze u kojemu su se doživljaji i uspomene pretapali.

Irena Vrkljan napisala je scenarije za šezdesetak dokumentarnih filmova za serijal Portreti i susreti, napisala je tridesetak knjiga poezije i proze. Emocije kroz koje je tekstom meandrirala decentne su, gotovo neizrečene, dirljive. Bila je jedna od rijetkih književnica koje nisu lagale, nisu pisale iz mode i snobizma, ona nije žonglirala riječima pišući fraze, stavljala je ona u riječ otkucaje srca, ne samo kao pisac, već i kao žena.

Ženska priča s Irenom dogodila mi se prije petnaestak godina u njezinom jednosobnom stanu u potkrovlju kuće u Klaićevoj 60, pričala mi je tada o sebi i prostorima kojima se rado vraćala, bili su oni njezina utočišta u trenucima privatnih trauma, poslovnih obaveza ili intimnih “bježanja”. Pri tome je, onako krhka u smeđoj majici, dosta pušila, zastajkivala u govoru, otpijala gutljaj vode, samo povremeno bi pogledavala prema Benni koji je stajao na vratima sobe.

Njezine emocije, životne priče i odluke, sreća i tuga, patnja i nostalgija kroz naša razgovaranja zrcalila su se i nadopunjavala, najviše mi je pričala o osobnim rubnostima, često na rubu egzistencije, živjela je uz rub mainstream kulture Zagreba ili Berlina, ponekad se nalazila uz rub ljubavi, a namjerno je ostajala uz rub vlastitih  tekstova. Znala sam da je njezina životna priča oblikovana razlomljenim, razšivenim diskursom u koji su se stalno upletali različiti glasovi, različite godine iz različitih krajolika koje je Irena nosila u sebi. Posebice mi je bilo zanimljivo slušati manje poznate priče o njezinom interesu spram slikarstvu, medicini, arheologiji, glazbi i glumi. Često smo razgovarale o knjigama, „Svila škare“, „Berlinski rukopis“, „Dora ove jeseni“, „Smrt dolazi sa suncem“, „Našim ljubavima, našim bolestima“, „Koračam kroz sobu“,  „Protokol jednog rastanka“, o tome kako su ženski likovi maska iza kojih se krila.

Soba, kuhinja i vlak motivi su koji određuju Ireninu prozu, kiša, oronula fasada, ljudi u parkovima, željeznički kolodvori, vodoskoci, žene, odrazi, sjene, tišina, balkoni, bili su njezina memoarska koža. Velikim i estetski respektabilnim opusom, od mladenačke nadrealističke poezije do autobiografske proze prepoznatljivog narativnog rukopisa,  ugradila je trajan doprinos u hrvatsku književnost i kulturu.

I dok mi se očima odmotava unutarnja slika pamćenja, shvaćam kako je Irena samo na nekoliko mjesta dozvoljavala našim priča da je povuku u dubinsko poniranje za iščezlim, nije ona čeznula za prošlošću, nego zapravo za sadašnjošću koja nestaje, za danima u kojima je vrijeme drugačije teklo, za vremenom usporavanja, za pogledom na mir bijele mačke koja sjedi ispod grma u dvorištu.

Irene više više nema. Ostavila nam je sjećanje. Meni pamćenje. Zaborav neće otići s njom. Laku noć, Irena.

 

h

 

 

Podijeli...