Moja čežnja ima imena i lica i vrijedne ručice, izv. prof. art. dr. sc. Saša Došen, Odsjek za kreativne tehnologije
KORONA, Renato Sabo, stručni referent za zaštitu na radu
Kažu, nije dobro,
Odletjele i
Rode…
OPA!!!!!
Naša je, izgleda, neki
AVANTURIST!!!
Nada, Selena Andrić, Odsjek za kazališnu umjetnost
Z. K. Pisma iz izolacije…
Ovo stanje „ni života ni smrti“ postaje sve nepodnošljivije. Tek sada mi postaje jasnije zašto se ljudi toliko plaše svake vrste neizvjesnosti. Ona uistinu djeluje zastrašujuće. No, ova situacija još jednom je pokazala kako su filozofi puno precizniji u svojim opisima ovog neizdrživog stanja od svih onih silnih eksperata, koji nikako ne uspijevaju izaći iz skučenih okvira svojih laboratorija. Nikada nisam mogao razumjeti zašto je taj naš „običan svijet“ toliko fasciniran matematičarima, kemičarima, ekonomistima, epidemiolozima, biolozima…, a s toliko prezira govori o filozofima, antropolozima, teoretičarima književnosti, teolozima…
A, i ovo, relativno kratko iskustvo nedvojbeno pokazuje da se upravo u tekstovima svih tih omraženih „metafizičara“ (Agambena, Camusa, Attalija…) mogu pronaći mnogo racionalniji (i, dakako, puno logičniji) odgovori na ovu trenutnu situaciju od onih koje nam, u isto vrijeme, nude svi ti „laboranti“ u bijelim kutama.. A, ti sveznajući „laboranti“ ili nas, bez ikakvih uvjerljivijih dokaza, dodatno plaše ili nam, pak, nude optimizam bez pokrića, tipa: mi imamo „brza i obećavajuća rješenja“! U konačnici, između ta dva pristupa i nema neke velike razlike. Stoga smo morali u pomoć pozvali I. Kanta i njegovu „Antropologiju u praktičnom pogledu“ (njegove knjige predstavljaju našu obveznu prtljagu ma gdje god mi da bili), koji je dobrih 250 godina prije nas vrlo precizno opisao ovaj način „umovanja“ današnjih „laboranata“: ”Umijeće eksperata, tih sjećanja (ars mnemonica) kao opći nauk ne postoji (…) jer priprost čovjek mnogo toga što mu se naložilo obično ima na vezici kako bi to nanizao i sjetio se toga: baš zato što je pamćenje ovdje mehaničko i što se ne miješa nikakvo umovanje”. I opet nešto dalje Kant stvari privodi logičnom kraju i zaključuje: ”Nasuprot tome, zaboravnost (abliviositas), gdje glava, ma koliko često da se puni, ipak poput probušene bačve uvijek ostaje prazna, predstavlja utoliko veće zlo”, jer ti „laboranti“ mogu, bez pretjeranih moralnih dvojbi, već sutra braniti ono što su još jučer vatreno osporavali. „Laboranti“ nikako da dokuče svu mudrost one izreke koja kaže da je „šutnja zlato“.
Doduše, i sami smo poslije čitanja nekih mudrih knjiga, kao što je to knjiga H. Mayera, Autsajederi (u toj knjizi problematiziraju se tri manjinske društvene skupine: žene, homoseksualci, Židovi), primijetili da bi svakodnevno prakticiranje nekih od oblika autsajderstva, recimo onog koje bi se moglo definirati kao „beskorisno autsajderstvo“, mogao predstavljati naš idealni odnos spram svijeta, stvarnosti, svih onih ljudi koji vas okružuju, koji nešto pitaju, traže, mole… Oduvijek mi je bio san da u životu budem „upravitelj teorijske praznine“, koji pravi smisao života pronalazi izvan svijeta brojeva, formula, nemogućih korelacija, parametara, algoritama, nevjerojatnih izračuna, kombinacija, permutacija, kamatnih računa, (al)kemijskih pokusa, eksperimenata, seciranja svakojakih bića, mikroskopa, teleskopa, pinceta, injekcija, tableta… Pokušavajući što je moguće dosljednije slijediti Kanta i sami smo sanjali da je jedina „prava stvar“ na ovome svijetu vježbati umijeće „kako ubiti vrijeme“ i kako istovremeno sebe učiniti beskorisnim za svijet. I, jednoga trenutka mi se i učinilo da mi život u izolaciji upravo tako što i pruža. Ali, kao što to obično i biva, zadovoljstvo nije predugo trajalo. Ne kaže narod uzalud: sve što je lijepo kratko traje. Pa, i ovaj osjećaj ispunjenosti beskrajne praznine!
Naime, opet smo se i mi morali suočiti s tim fenomenom „probušene bačve“. Izolaciju ipak nije moguće riješiti „bijegom u knjigu“, pa se pokazalo da je Antun Barac, profesor hrvatske književnosti, jedan od naših najboljih povjesničara književnosti, na neki način i naš učitelj, bio u pravu kada je napisao da izolacija/logor nije „pravo mjesto/vrijeme“ za čitanje, jer u tim (ne)vremenima, jedino pravo rješenje predstavlja totalni „bijeg od knjige“. (Naime, i sam se Barac, negdje na početku onoga rata, stjecajem „nesretnih okolnosti“, bio je član masonske lože, pa su ondašnje vlasti, iz ne baš jasnih razloga, na određeno vrijeme, u Jasenovac, odlučili smjestiti većinu zagrebačkih masona. Između ostalih i profesora Barca! Srećom, taj njihov boravak u jasenovačkom logoru nije trajao predugo. Relativno su brzo bili pušteni na slobodu. Nije nam poznato je li u pitanju bio bilo kakav dodatni, „faustovski aranžman“ između njih i ustaških vlasti. Koliko je nama poznato osim Barčevih zapisa niti jedan drugi zatočenik nije se poslije javno i pismeno očitovao o tom svom iskustvu. Vjerojatno se, u nekim od onih famoznih arhiva jugoslavenskih tajni službi, nalaze i njihova poslijeratna svjedočenja. No, budući da nitko od njih nije bio komunist, odnosno nije nešto previše koketirao s tom ideologijom, njihova svjedočenja nisu zanimala čak ni onog beogradskog novinara-šarlatana M. Marića, koji je napisao zanimljivu knjigu o „deci komunizma“ jer su mu upravo te službe omogućile uvid u njihove skrivene arhive. I da paradoks bude veći poslije objelodanjivanja te knjige, negdje krajem 80-ih godina prošloga stoljeća, u našoj uvrnutoj i sluđenoj javnosti M. Marić imao je status disidenta! Da nije tragično bilo bi smiješno. Ali, u ovoj našoj priči bitniji je naš osjećaj da se Barac do kraja života, 1955. godine, nije uspio osloboditi tog traumatičnog iskustva – boravka u Jasenovcu! Prava je šteta što trenutno nismo u mogućnosti detaljnije analizirati/elaborirati sve finese tog traumatičnog svjedočenja).
Srećom, naša trenutna pozicija u odnosu na poziciju A. Barca et. com. U Jasenovcu puno je jednostavnija. Prostori naše slobode nemjerljivi su u odnosu na ustaško poimanje slobode.
Nikako ne uspijevam dokučiti zašto se u moju „probušenu bačvu“, u posljednje vrijeme, neprestano vraća naš boravak u Bosni. I u Prištini, i u Skopju, i u Banja Luci, i sada ovdje u Tirani marno vodim svoje dnevničke zapise. Povrh ovih „pisama iz izolacije“! Tko zna, možda, jednoga dana i te zapise objavim. Konačno, moram opravdati konstataciju kolege S. Čuića, koji je još tamo na početku moje (slučajne) diplomatske karijere, na jednome mjestu, rekao da je moj habitus najbliži „francuskom tipu diplomate“. Ako sam pravilno shvatio dobronamjernu objekciju dobronamjernog kolege to bi trebalo značiti da se od mene očekuje da uskoro objavim nešto poput Mičunovićevih „Moskovskih godina“. (Ovdje svjesno neću dodatno komplicirati i upozoriti da je ipak riječ o dva različita, nespojiva konteksta. Vrijeme u kojem je diplomatski djelovao Mičunović i naše vrijeme djelovanja nisu uopće ista vremena. Uvjereni smo da smo i onda živjeli u jednom paralelnom svijetu, gdje smo svjesno pretjerivali i do neukusa potencirali politički odnos Moskva vs. Beograd. Nekako imamo dojam da se dečki u Kremlju nisu baš nešto previše brinuli kako se ponašaju onaj/oni na Dedinju. Nije to ponašanje, u konačnici, bilo toliko heretično koliko smo mi to voljeli misliti da jest. Bio je to prilično kontrolirana hereza).
A, nije da materijala za tako što nemamo. Doduše, nisu mi poznata sva pravila ministarstva, svi oni suptilni detalji vezani uz tajnost…, od toga koliko vremena mora proći od prestanka mandata do objave knjige o tom istom mandatu? Koliko mi je poznato kolegu D. Buvača ti delikatni „detalji“ nisu previše opterećivali, pa je on odmah poslije isteka mandata u Japanu napisao knjigu o tome „kako je služio japanskog cara“. Nažalost, osim namjerne (i, dakako, samo površne) sličnosti između Buvačeve knjige i sjajnoga filma J. Menzela, nekih drugih sličnosti nema. S(p)retna dosjetka. Nije da nisam ljubitelj tračeva, pa i onih političkih, ali i u tome, kao uostalom i u svemu drugome, mora se imati mjere.
Buvač je svemirski udaljen od većine srednjoeuropskih vrijednosti, pa stoga nije ni čudno što mu je i osjećaj za mjeru posvema stran. On je ipak samo korektan ekonomski analitičar. I ništa više! A, kao što smo već na početku rekli, taj svijet, ta vrsta analitike, ni na koji način, ne korespondira sa svjetonazorom koji mi, s vremena na vrijeme, pokušavamo prakticirati.
Tako „tema Bosne“ predstavlja jednu od naših opsesivnih tema. Bili smo prilično naivni kada smo pomislili da će nas samim činom prestanka mandata, odlaska iz Bosne ta opsesija napustiti. Moglo bi se reći da su na djelu upravo suprotni procesi. Jedno sam vrijeme mislio, budući da sam sustavno pročitao i I. Andrića, i M. Selimovića, i Mak Dizdara, i I. Sarajlića, i B. Čopića, i A. Nemetka, i S. Kulenovića, i M. Oljaču, i većinu kronika bosanskih franjevaca, i fra Jukića, i fra Kneževića, i fra Markušića…, i većinu onih koji su sve to pokušali interpretirati, da sam „temu Bosne“ u potpunosti apsolvirao i da mi je poslije četverogodišnjeg diplomatskog iskustva, manje-više, sve jasno. I taj osjećaj traje sve dok se ne suočim i s nekim drugim slikama. A te uistinu predstavljaju sublimaciju košmara. Jer, kako drugačije opisati onu scenu kada u crkvi jedan političar, novokomponirani vjernik, donedavna govorljiv ateist, predaje biskupski štap kardinalu, a ovaj ga, uz neku čudnu grimasu prihvaća, a sve se to događa uz nazočnost svjetine, naroda koji svemu tome aplaudira i koji sudjeluje u toj zajedničkoj radosti „svetoga trojstva“, Politike, Vjere. Naroda…I, tada polako počnem shvaćati da ja, zapravo, od svega toga ništa ne razumijem, ništa mi više nije jasno: ni Crkva, ni Politika, ni Narod! Pogotovo, ne ovi posljednji, koji sve to, tu bljutavu „mitotvornu svijest“ (neki heretici su i prije nas primijetili tu ubojitu kombinaciju „sile i tamjana“) već tridesetak i više godina bez vidljivih znakova otpora amenuju.
No, o tim „košmarnim slikama“ nešto više u slijedećim nastavcima!
Studentica Iva Kožul, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Distanca, studentica Anamarija Maršić, Odsjek za kulturu, medije i menadžment