1.9.2020., 6:55, grad iz kojega je danas otišla
Dunav
B. je sjedio s djedom u čamcu na sredini Dunava gledajući prema Taurunumu kada se oko njih počeo dizati vjetar pa je rijeka postajala sve nemirnijom, nebo je krenulo prema sivom, a on je imao osjećaj da će doći velika oluja. Nemoj biti naivan, samo ako iz onoga smjera dolaze oblaci, rekao je djed pokazujući rukom prema kuli na vrhu uzvisine ponad grada, trebamo se sklanjati s rijeke. Ovo ti je još jedan ljetni riječni nemir koji će proći kao što je stigao, naglo, u trenu, snažno i posve nenadano. Kiše neće biti i nas dvojica ćemo moći nastaviti još glasnije čitati poeziju i manifeste, bacit ćemo još nekoliko mojih slika u rijeku, rekao je u svojoj maniri djed kojega su u gradu smatrali crnim magom, dekadentnim piscem, umjetnikom, prorokom, glazbenikom, estetom, zavodnikom, genijem i huljom.
Na svojemu je tavanu, moj djed slikar, napravio mjesto na kojemu su oni koji vjeruju u moć kreacije provodili noć. Privuklo je to mjesto mnoge umjetnike, boeme, anarhiste, avanturiste, bjegunce, izbjeglice, homoseksualce pa je često šarena ekipa večeri provodila tulumareći u potkrovlju. Pijančevali su, radili nesvakidašnje vatromete, pisali, naslikavali, bojali, uglazbili neki svoj ritual, himnu, molitvu, cijela ta hedonistička zabava trajala bi dok je bilo vina i dok su gorjela svijetla, pričao mi je na toj našoj dunavskoj plovidbi. Izvodili bi oni i različite spiritističke ceremonije, tragali su u njima za onim čudnim, čudesnim i čarobnim kojim bi nadvladavali iluziju realnosti u kojoj su izvan ovog tavana živjeli. Da si ih tada vidio, moj B., posve su bili slobodni i oslobođeni nametnih moranja baš kao mi na sredini ove naše rijeke.
Noćni izleti na rijeku bili su naša tajna koja se počela događati pred očima drugih, što je nas naravno strašno radovalo jer usputni pogled u kojemu smo samo on i ja znali kada se moramo izmjestiti od buke i gomile pa otići na sredinu rijeke, bio je dovoljan da si potvrdimo koliko pripadamo jedan drugome. Dunav je uvijek prepoznavao našu potrebu ne samo da budemo zajedno, onako jedan na jedan, već da govorimo, šutimo, lutamo mislima u dvojini koja nam treba.
I ove noći, Dunav je mojemu djedu bio jedan i jedini ispovjednik. Pričao mu je o sebi, svojim slabosti, glupostima koje je radio, ljubavima koje nije prežalio, ljubavnicama koje je otjerao, govorio je o načinima kojima nadmudruje ljude oko sebe, plakao je gledajući u tamu rijeke, mene tada nije primjećivao, ali je znao da sam uz njega i to mu je bilo posve dovoljno, vikao bi, psovao i kao večeras, čitao glasno dok je oko njega panonski vjetar postajao mirnijim. Na sredini rijeke osjećao je potpunu slobodu, onako nietzscheovski je iskorištavao svaki trenutak u kojemu je bio svoj. Carpe diem, samo sada i punim jedrima, uživaj u životu, govorio mi je po nekoliko puta.
Rastao sam, uživao, patio, udebljao se i sazrio uz ovu rijeku. A sve mi se to događalo u ritmu koji je ona nosila u sebi tako da je moj život vezan uz nju kao lice i naličje nekog novčića. Liječit ćemo se prostorima moj B., rekao je djed pjesnik, krenuvši hodati po tamnoj površini vode.
h