Slikomon u Galeriji Knifer – studentska izložba ALU Zagreb

Toliko navikli na isticanje originalnosti (a kada je riječ o originalnosti to je termin – u pravilu gotovo od svih željeni, najdraži kompliment – koji je uistinu poput agende što ne silazi s dnevnoga reda) skloni smo stvaranju zaključka o presudnoj važnosti i apsolutnoj prevlasti novoga, dosad neviđenoga i neispitanoga. I tako je manje-više zadnjih dvjestotinjak godina, svakako pak s pojavom romantizma originalnost postaje vodeća tema iako već krajem 18. stoljeća nalazimo njene početke. Dobro je poznato kako je originalnost u moderni postao ideal, žuđeni sveti Gral, čije su odlike osloboditi se tereta prošlosti i ostvariti nešto, tobože, što s njome nema nikakve veze, što radikalno raskida s poznatim i dotada viđenim.

Premda smo u međuvremenu apsolvirali i postmodernu s njezinom skepsom prema modernizmu i strašću prema citatu, ironiji i parodiji, parsiflaži itd., s oživljavanjem povijesnosti, odnosno povijesnih detalja, čini se da kulturološki uvjetovan refleks po pitanju originalnosti i dalje čvrsto opstoji.

Međutim, opravdano je zapitati se: je li doista originalnost toliko jedinstvena? Na stranu uvjerenja i spremni odgovori: svaka pomnija analiza lako će pokazati kako je umjesto izdvajanja, odnosno obilježavanja one produkcije koja se oslanja na tradiciju, umjesnije pitanje: postoji li uopće rad koji se na bilo koji način ne odnosi na prethodno!?

Naravno, ovdje je dvojba namjerno postavljena isključivo, do krajnosti, kako bi sama bila jasnije ocrtana. Shvatimo li svu iznijansiranost problematike, prihvatit ćemo kako ne postoji apsolutna tabula rasa, a to nepostojanje zapravo znači da je i originalnost stupnjevita. Nešto je više ili manje slično drugomu, a nešto je prikriveno i tek ispod slojeva metaforičke draperije otkriva svoje porijeklo. I zato, premda govorimo o izvornosti čija je pretpostavka prvotnost, izostanak ranijih primjera, stalno se suočavamo, upravo sudaramo s nasljeđivanjem. Pokazuje se da je izvornost (originalnost) prenosiva, naizgled paradoksalno, poput zaraze. Kao drugi vid tradicije.

Danko Friščić, autor koncepcije ovoga izložbenoga projekta kojemu svjedočite izravno ili tek putem ove publikacije, koristi naziv „Slikomoni“ – termin koji ukazuje da je kao neologizam nastao od „Rašomona“, pa bi značenje trebalo pokrivati slučajeve različitih pogleda na isto. Znate ono, ista čaša jednome je poluprazna, drugome napola puna.

Silan je niz kategorija koje su obuhvaćene ovom problematikom; tek ću ih ovlaš naznačiti; to su kopija i replika, odnosno rekonstrukcija, asocijacija i aproprijacija, varijacija i reprodukcija, reinterpretacija i imitacija…, zatim aspekti disciplina, tehnika i medija, ali i kontinuitet preplitanja tradicije i avangarde.

Nikola Albaneže