Prodavačica tankih lazura, doc. art. Zlatko Kozina, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti
Akademik Krešimir Nemec, iz knjige Leksikon likova hrvatske književnosti u izdanju Naklade « Ljevak », ur. Nives Tomašević ; (pripremajući je u Zagrebu tijekom korone i potresa)
Melita (→Josip Eugen Tomić, Melita, 1899)* – još jedna u nizu fatalnih žena u hrvatskome romanu 19. stoljeća. U liku Klare Grubar (→) Šenoa je stvorio prototip zamamnih, agresivnih i demonskih žena-zmija iz kojih probija nešto iracionalno i prijeteće. Iza njih ostaju razoreni brakovi, upropaštene egzistencije, nesreća, kaos i smrt. Posrijedi je muška predodžba žene kao destruktivnoga bića kome je zlo imanentno. Međutim, identitet femme fatale nije čvrst i nepromjenjiv nego fluidan i često nedohvatljiv. To se vidi i u slučaju Tomićeve komtesse Melite. Doduše, i njezin je opis stereotipan, popraćen inventarom karakterističnih osobina – ljepota, tajanstvenost, neodoljivost, energičnost, snaga volje. Bila je, kako ističe u svojoj kritici Silvije Strahimir Kranjčević, biće „skroz samoživo“ i sa svojstvima da se „prvom prilikom razvije u demona“ (Kranjčević, 1964: 136).
Već u prvom prizoru zatječemo je kako čita Boccacciov Dekameron pun razbludnih slika (227). Slijedi Melitin vanjski opis: Komtessa bijaše već prevalila dvadesetu godinu, a bijaše na glasu kao ljepota svoje vrsti. Povisoka je uzrasta, vitka, ali ipak jedra. Kosa joj crno-zagasita, pa se izpod nje tim više iztiče crnomanjasto-bielo lice, finih, ali neregičnih crta, koje odavaju jaku, nesalomivu volju. Taj izraz lica uvećava njezino visoko čelo, preko koga se je izpod crnih vlasi do lieve obrve pružala tanka, zelenkasta žilica, koja joj u časovima jake duševne uzbuđenosti čudno zatreperi. Njezine oči, velike crne oči, pune žara i sile, zastirale su duge, crne trepavice. Riedko kada otvorila bi mlada grofica širom te žarke, neodoljive oči; činila bi to samo u odsudnim trenutcima, kada je trebalo da njezina volja pošto-poto pobiedi (260). Pripovjedač posebno ističe da je Melita u ženskom društvu, među svojim vršnjakinjama, bila intelektualno superiorna i gospodujuće lice: Sve su osjećale premoć njezina duha i neobične sile u saobraćaju, kojom je po svojoj volji privlačila i odbijala osobe (280). S druge strane, mladi muškarci okupljali su se oko nje osjećajući zavisnost od Melitina bića, u kom bijaše doista nešto tajinstvena i čarobna, što je čovjeka kadro obmanuti i podčiniti (281).
No ono što Melitu izdvaja iz repertoara sličnih ženskih likova 20. stoljeća jest izrazita ženska samosvijest i žudnja za potpunom individualnom slobodom. Time ona oponira patrijarhalnoj viziji žene u tipičnoj ikonografiji kuće, djece i kuhinje. Melita nipošto ne želi smiren i sretan obiteljski život jer bi u takvu životu iščeznula za šire krugove, za svijet, a ona želi aktivno živjeti baš u svietu i za sviet (261). Brak je za Melitu ropstvo, a ona želi biti gospodaricom svoje volje i svojih djela: Ona će da bude slobodna, živjet će po svojoj volji bez stege i puštati maha svojim željama, zanimat će se živo za sviet i njegov život, a pobrinut će se, da se i sviet za nju zanima (261).
Kako bi ostvarila svoju želju potpune slobode u braku, Melita traži prilagodljiva muža koji će podnositi da mu žena živi izpod njegove vlasti, na svoju ruku (261) . I takav će se, uvjerena je, naći jer će ga ona postupno učiniti mekšim i podložnim sebi i svojoj volji. Ako joj to pak ne pođe za rukom i muž se otme njezinoj kontroli, ona će se od njega odmah rastati: Što zato? Tko u sadanjem vieku još mari za predsude o braku? Osobna je sloboda idol komu se ona jedinomu klanja (261).
Melita potječe iz osiromašene grofovske obitelji i stoga je primorana pronaći bogata udavača koji će podmiriti nagomilane obiteljske dugove, a njoj omogućiti lagodan život u braku bez obveza. Pripovjedač naglašava da je Melita bila egoistkinja, da je nadasve ljubila sebe i da je oprezno kalkulirala sa svojom budućnošću (302). Tako je i pomno isplanirala rješenje svoga problema: umjesto mlakog i neambicioznog Alfreda, koga je zavoljela, bogati i marljivi poduzetnik (ponosni novčar) Branimir Rudnić bit će njezin idealni muž, a istodobno i spas iz novčane stiske u kojoj se našla njezina obitelj.
Urođenom taktikom osvajanja, koju posjeduju sve fatalne žene, Melita je bez većih teškoća pridobila za Rudnića za sebe i – bez obzira na staleške razlike – ušla s njime u brak iz računa. Iako predstavnik novoga doba i građanstva u usponu, Rudnić se, međutim, pokazao kao čovjek privržen tradicionalnim obiteljskim vrijednostima pa tako i patrijarhalnim „rasporedom snaga“ u društvu po kojem je ženi namijenjena uloga vjerne supruge i brižne majke. Budući da s njime nije mogla manipulirati kako je zamislila, Melita je nesretna i brzo počinje izražavati nezadovoljstvo i apatiju. Prijateljici priznaje da joj je nesnosan život u braku (366) jer ona svoga supruga ne voli, štoviše osjeća prema njemu gađenje. Osim toga, smeta je što je on čovjek nižega sloja bez družtvenoga chica (367). Kad je rodila sina, Melita ga nije poželjela ni vidjeti a kamoli poljubiti: ona ne voli malu djecu, a osim toga trudnoća joj je – uvjerena je – nagrdila stas i ljepotu. Zbog stalnog nezadovoljstva i razdraženosti, povremeno upada u živčane krize, pa joj je liječnik dijagnosticirao bolest: mozgovna neurosis (472).
Melita odbacuje konvencije koje je nametao puritanski građanski moral: ne želi dom, muža i djecu nego afirmaciju svoga „stila života“, a to je žeđ za avanturom, senzacijom, stalnom promjenom. I zaista, njezin „pravi život“ započinje samovoljnim napuštanjem doma i odlaskom na Rivieru. Počinje živjeti po svojoj volji, elegantno, otmjeno, s visokim komforom. Ima unajmljenu barku i ekipažu, odlazi na soiréje, publika joj se divi, muškarci je salijeću: Kavaliri prvoga reda, staroslavna grba i sjajna imena, pa milijunari, koji su slovili kao mali vladari u trgovini i velikoj industriji, tankoćutni pri izboru svojih ideala, obletavali su Melitu i otimali se o njezinu milost (425). Njoj je, međutim, samo stalo da opet zadobije Alfredovu ljubav i razori njegovu vezu s plahom i naivnom Ljubicom. Stoga ne propušta prilike da se s njime viđa i ljubuje.
No Rudnić se ne miri s takvim provizornim brakom i otvoreno kaže Meliti da mu je zazorna sloboda za kojom ona teži (476). Budući da ispostavilo da nema „prilagodljiva muža“ kojega može oblikovati po svojoj volji, Melita ostaje vjerna svojim nazorima o slobodi i traži od Rudnića razvod. Rastavljena i slobodna, ona ide iz zabave u zabavu, iz jedne ljubavne veze u drugu, i to s mladim kavalirima koji su se otimali za ljubav liepe velikašice (484). Udaje se za bogatoga generala Zelenkaya, no jednako hirovito nastavlja s orgijama i neobuzdanim promiskuitetnim životom. Postaje razdražljiva do krajnosti, a neprestana uzbuđenost, ljubovanja i besane noći razaraju joj psihičko zdravlje pa je na kraju je odvode u ludilo – kob koja je zadesila većinu fatalnih žena.
Bez obzira na klišejiziranost i na neka stalna mjesta u karakterizaciji lika femme fatale, Melita posjeduje i posve samosvojne crte. Nekonvencionalne predodžbe o braku i majčinstvu, želja da bude svojom gospodaricom, žudnja za slobodom bez odgovornosti – sve to odaje probuđenu žensku samosvijest. Stoga je njezin karakter možda najbolje obilježila jednostavna izjava, popraćena sotonskim smijehom: Melita sam i – ništa drugo! (410).
Laura G. (→Ante Kovačić, U registraturi, 1888)[1] – glavna junakinja Kovačićeva romana, aktivan ženski lik, ujedno i vrhunac u prikazu demonizirane femme fatale u hrvatskom romanu 19. stoljeća. Kovačićeva „mračna žena“ nije ostavila ravnodušnim ni uvijek kritički raspoloženog Krležu koji – kao primjer za jednu „tamnu ponornicu u nama“ – spominje upravo Lauru iz Ragistrature pa piše o „paranoidnom laurizmu koji bunca u bunilu između ingenioznosti i ludila“ (Krleža, 1963: 29). Termin laurizam počeo se koristiti kao oznaka za čežnju žene za slobodom bez granica, za neovisnost o muškarcima, odnosno – rečeno feminističkim rječnikom – za transgresijski nepristanak na spolni ugovor (Pateman, 2000). No laurizam podrazumijeva i bolest žene u patrijarhatu (Gilber Gubar, 2000: 53) tj. unutrašnju shizofrenu razdrtost koja je redovito vodi u ludilo.
Može se bez pretjerivanja reći da su likovi fatalnih žena podnosili najteži teret tabua i predrasuda pojedinih epoha i društava: sve ono što je za ženu skrojenu po mjeri patrijarhalnoga kodeksa prelazilo granice «normalnoga», «konvencionalnoga» i «društveno verificiranoga», projicirano je u područje iracionalnoga, destruktivnoga i demonskoga (Nemec, 1995: 58-75). Isti je slučaj i s Laurom. Od svih fatalnih žena u hrvatskom romanu 19. stoljeća, kao što su Šenoina Klara Grubar (→), Kumičićeva Lina (→) ili Tomićeva Melita (→), Kovačićeva Laura sadrži u sebi najveći potencijal iracionalnog i demonskog i po svemu je ne samo najiskvarenija grešnica nego i pravo čudovište.
Nema sumnje da lik Laure ima korijene u literaturi niskoga romantizma. Poznato je da je Kovačić bio strastven čitatelj trivijalne njemačke literature, osobito bizarnih novela austrijskoga pisca Leopolda von Sacher-Masocha (po kome je, inače, i skovan naziv »mazohizam«). Sacher-Masochove novele o fatalnim ženama koje zavode i ubijaju muškarce, kao i o perverznim ljubavnim vezama, tiskane poslije pod nazivom Okrutne žene (Grausame Frauen, 1901), objavljivane su u prijevodu i u samom »Vijencu« i na Kovačića su izvršile snažan utjecaj (Frangeš, 1980: 172).
Već Laurino tajanstveno podrijetlo i nesretno djetinjstvo sadrži sve elemente bajkovitoga romantičnog zapleta. Iz njezine ispovijesti Ivici Kičmanoviću (→) – često upitne vjerodostojnosti – i naknadnih rekonstrukcija može se saznati da je ona kći čedne ali gizdave seoske djevojke Dorice koju je obeščastio i upropastio bogati velikaš. Dorica je nakon toga poludjela i postala prosjakinjom, dok je Laura našla utočište kod zlih i čudnih ljudi s puno djece. Bila je zlostavljana fizički i psihički, a u mladosti ju je silovao jednooki gazdaričin sin Ferkonja. Potom je boravila tri godine u vlažnoj gorskoj spilji kod vještice, babe Hude, a ona ju je prepustila u ruke svodnici Jurki. Nesretnu djevojku Jurka je predala Laurinu rođaku, pokvarenom „luštrišimušu“ Meceni, da se brine o njoj. Kod „dobrotvora“ Mecene, koji joj postaje ljubavnik, Laura je upoznala devetnaestogodišnjeg Ivicu Kičmanovića (→) i između njih je planula strastvena ljubavna romansa.
Zanimljivo je da već prvi opis fatalne žene sadrži velik potencijal neizvjesnosti koji otvara brojne mogućnosti u narativnoj kombinatorici. Laura je faktor nestabilnosti u romanu U registraturi, ona stvara napetost u radnji jer djeluje kao „svojevrsni stroj za proizvodnju želja“ (Brooks, 1984: 39), dok njezine želje, zamišljene i ostvarene, daju bitne impulse fabularnoj progresiji. Ivica Kičmanović ovako opisuje svoj prvi susret s Laurom: Ja ispadoh iz odaja Mecene i sretnem na stubama divnu Lauru… Ona mi se nasmiješi rajskim, požudnim osmijehom a u crnim očima usplamsa joj strast i hladnoća, neopisivo milje i ljut prezir, anđeoska dobrota i zmijska zloba…sve to u jedan tren… Ah, Laura…ta Laura!… (50). Odmah je stvorena situacijska napetost koju stalno održava Laurina zagonetnost i tajnovitost. Ivica se s pravom pita: Što je Laura? Otkuda je ona? Što li to bijaše? (56). Gdje god se pojavi, Laura unosi „ženski nered“ (Pateman, 1998) i pomutnju. Saznavši iz jednog pisma da joj je Mecena otac (on je, naime, bio muškarac koji je obeščastio njezinu majku Doru) i da živi s njime u incestuoznoj vezi, Laura ga otruje i opljačka. Nakon oceubojstva hladnokrvno konstatira: Gotov je!… Dovršio si dakle, mekoputče! Tako je i pravo – neka živu mladi, koji su za sviet, za njegove slasti i nevolje! (269).
Kao i sve fatalne žene, Lauru kroz život goni lutalački nemir. Ona želi otići u nepovrat, u nevidovo (290) pa se ne može zamisliti u ulozi vjerne Penelope, čuvarice obiteljskog „ognjišta“. Zato ne pristaje na udaju, dom, muža i djecu i ne mari što o tome misli okolina.. Kad joj je Ivica Kičmanović ponudio brak, ona ga odbija riječima: Nikada! Nikada! Nikada! (…) Ja ću živjeti slobodno, slobodno ću te ljubiti i obožavati. Ali u nikakvim, ni crkvenim, ni svjetovnim okovima, pa ovaj tren umrla naša ljubav! Nikada! Pamti! Nikada! (290). Laura nakon toga ulazi u stalno nove ljubavne veze iza kojih ostaje pustoš. Počinje živjeti s bogatim gavanom Mihom, pobrinuvši se da njegova žena Justa umre pod nerazjašnjenim okolnostima. Kad se zasitila Mihe, okrutno ga se rješava i pokrade, a novo ljubavno utočište pronalazi kod svoga nekadašnjeg silovatelja Ferkonje. S njime se upušta u pustolovni hajdučki život: sada ona postaje „harambaša Lara“ koja s razbojničkom četom žari i pali po čitavome kraju i čini grdesiju novih zločina (351). Zla i osvetoljubiva, ona jednom prilikom pri raspodjeli plijena ubija, uz satanski smijeh, i samog Ferkonju.
I uz Lauru se vezuju asocijacije sa zmijama i raznim nemanima. Pripovjedač kao da uživa u opisu njezina destruktivnog bića. Za njezine oči kaže da joj oči bljeskahu kao tigru kad ugrabi svoju žrtvu (249), da joj obraz zadobiše grabežljiv i grozan lik (249), potom ističe da je u njezinu biću đavolska snaga i sila (247), da joj se na usnama pomaljao zločinački poluprezir, a onda se opet vraća očima iz kojih lizaše zmijski blijesak (291). Laura je stalno étrange objet de joie, et de supplice. I zato nakon što je nanizao sve osobine njezina demonskog bića, pripovjedač ne može sakriti fascinaciju pa piše o njezinoj bujnosti, dragosti, životnosti: I zasja velebno žensko lice, puno života, strasti, junaštva i grijeha… (351).
Ivica Kičmanović je jedini muškarac kojemu se Laura ustrajno vraća, možda baš zato što jedino njega nije uspjela do kraja osvojiti. Laurina je želja pokoriti muškarca i njime potpuno ovladati. Ivica se u međuvremenu zaljubio u dobru i plemenitu Anicu, tipičnu figuru „kućnog anđela“, no Laura ne može zamisliti da bi njezin Ivica mogao imati drugu ženu. Preobučena u muškarca, ona se s njime susreće, s pokajničkim suzama baca se pred njega poput „grešnice Mandaljene“ i moli ga za oprost. Ivica, koji je čuo sve o njezinim groznim zločinima i moralnim prijestupima, odbija je riječima: Pusti me, grozna ženo! Pusti… šta tražiš od mene? S kojim pravom, tko ti ga je dao? Zar još i ja da budem krvavom žrtvom tvojih ženskih čara i tvojih strašnih zamka? Pusti me, pusti! Mene druga iščekuje, mene druga izgleda! (355).
Crte demonizma, koje su u liku Laure osobito potencirane, lišavaju pisca obveze da njezine činove racionalno impostira. U zbivanjima s Laurom dolazi do punog izražaja antimimetička strategija. Odatle u romanu obilje fabularnih turbulencija praćenih nizom nepredvidivih i začudnih događaja. Ako Laura ne može biti Ivičina, ni on ne smije biti objektom ljubavi neke druge žene. Zato Laura sprema strašnu osvetu. Sa svojom razbojničkom družinom upala je na Kičmanovićeve svatove i pobila sve redom: Ivičinu majku, oca Jožicu, susjeda Kanonika, dok je njegovu nevjestu Anicu otela i u šumi unakazila je tako da joj je odrezala grudi, simbol ženstvenosti. Ivica je preživio pokolj na krvavoj svadbi pa je ranjen svjedočio i na sudu protiv Laure. Osudili su je na smrt strijeljanjem, ali i na stratištu se dogodilo čudo: Pukoše smrtonosne cijevi i pogodiše je hici, ali ona stajaše nepomično poput mramorna kipa… Grudi joj bijahu razgaljene, ali ne proteče iz njezina tijela ni jedna kap krvi… (361).
Dakako, može se reći da iz tako papirnatoga i iskonstruiranoga lika i ne može poteći krv, ali Laura je ostala simbolična figura hrvatskoga romana 19. stoljeća u kojoj su sadržane moralne dvojbe jednoga vremena. Ona je zapravo platno na koje se projiciraju sve one predodžbe, misli, snovi i fantazije koje su u društvu zabranjene, potisnute, kontrolirane, tabuizirane (Nemec 1995: 74).
Prema Kovačićevu romanu U registraturi snimljena je 1974. godine filmska serija u režiji Joakima Marušića. Lik fatalne Laure glumila je Ljubica Jović.
Doktor (Miroslav Krleža, Na rubu pameti, 1938)[2], lik-pripovjedač, kritički intelektualac koji se odlučio obračunati s malograđanskom sredinom, njezinom filistarskom glupošću, licemjerjem i komformizmom. Glavni lik nije slučajno ostao bezimen. Lišen vlastita imena i prezimena, Doktor postaje simbol pojedinačnog revolta i moralne pobune. Kao literarni konstrukt, a ne do kraja individualiziran lik, on je u sebi objedinio osobine brojnih Krležinih buntovnika, slobodoumnika, gnjevnih intelektualaca koji, kao tipični društveni marginalci i „samostalni strijelci“, ulaze u borbu protiv malograđanske laži, gluposti, hipokrizije i socijalne nepravde.
Na rubu pameti jedini je Krležin roman napisan dosljedno u prvom licu. Prvoosobna perspektiva i subjektivan karakter ispovijesti odredili su i posve specifičnu vizuru u romanu. Ona pretpostavlja maksimum iskrenosti, ali i donekle umanjenu objektivnost u sagledavanju vlastite sudbine. Naime, sve što vidimo filtrirano je kroz svijest glavnoga lika; sve proizlazi iz njegova sjećanja i njegovih procjena, sve je interpretirano u skladu s njegovim sustavom vrijednosti. Doktorov pogled na događaje – u kojima nastupa istodobno u trostrukoj ulozi: kao akter, svjedok i tumač – karakterizira iskošena, ironijska perspektiva. Ironija je još jedino oružje koje je preostalo revoltiranom, diskriminiranom i poraženom intelektualcu. U romanu se na više mjesta govori o različitim „pogledima na svijet“. Doktor, kao misaoni subjekt, dekonstruira sve svjetonazore i uzdiže ironiju do razine svoga životnog stava. Njome superiorno mrvi i relativizira sve isključive stavove i „definitivne“ istine. Ironija je odredila i osnovnu intonaciju djela pa su čitave stranice pisane u oštrom polemičko-pamfletskom tonu s jakim satiričkim i sarkastičnim efektima.
Do svoje pedeset i druge godine Krležin je antijunak živio dosadnim, jednoličnim, konvencionalnim životom prosječnoga fijakerskog i cilindraškog građanina. Bio je, kako sam priznaje u svome solilokviju, uredna ništica među masom urednih sivih ništica (13). Imao je naizgled sređen život i brak, pristojan položaj u društvu i, kao pravni zastupnik, solidne prihode u kartelu veleindustrijalca Domaćinskog. Igrajući bespogovorno namijenjenu ulogu, noseći svakodnevno svoju društvenu masku, bio je ugledan, poštovan i materijalno dobro situiran građanin: o mom ličnom, privatnom ili javnom životu ne bi se moglo napisati ni jedne jedine rečenice koja prelazi okvir najnormalnijih propisa sive i bezlične sheme po kojoj žive hiljade i hiljade cilindraških ništica po čitavoj našoj rodoljubivoj domovini (14). A onda je jedna, gotovo slučajna iskra zapalila plamen koji je posve promijenio njegovu sudbinu i doveo ga u položaj odmetnika i izopćenika. Doktor je u jednom dramatičnom trenutku odlučio da više neće igrati naučenu ulogu po pravilima koje su mu drugi nametnuli: sjenka se pretvorila u čovjeka i progovorila (27).
Odluka je pala u najgori čas: za vrijeme banketa u vinogradu generalnog direktora Domaćinskog i u nazočnosti kompletne društvene „elite“, zapravo sve odreda servilnih činovnika i direktorovih laskavaca. Baš u trenutku kad se Domaćinski – utjecajni predsjednik industrijskog gremija u kome je i Doktor radio kao generalni tajnik i pravni referent – hvalio kako je u vrijeme zelenog kadra ubio četiri seljaka koji su mu htjeli provaliti u pivnicu, Doktor je prihvatio izazov sudbine. Prvi put u životu odlučio je da više ne šuti, ne povlađuje i ne klima potvrdno glavom nego da, makar na trenutak, zbaci obrazinu i brani pravo na različitost: Svi smo mi maske i svi smo mi zakrinkani i svaki čovjek osjeća potrebu da skine svoju masku na jedan tren, da se raskrinka, da progovori po crti svog intimnog raspoloženja (23).
Progovorio je, moralno i ideološki kompromitirao svoga moćnog šefa, kapitalista Domaćinskog, prikazavši njegov čin kao kriminalan, krvav i moralno bolestan (30). Tako je pokrenuo protiv sebe lavinu spletaka, insinuacija i laži; pravi domino-efekt. Jedna riječ promijenila je čitav život, više nije bilo mogućnosti povratka: Imade u životu svakoga čovjeka takvih časova kad se čuje kako škripi kotač na stroju vlastite mu sudbine (248). Ono što slijedi jest analiza mehanike ljudskoga pada: lik ispada iz kolotečine i dalje se kreće kao usamljena jedinka.
Roman retrospektivno, u formi ispovjednog monologa glavnoga lika, prati posljedice toga gotovo slučajnog ekscesa koji je narušio pravila društvene igre. Krležine figure, društveni tipovi i modeli, poprimaju u romanu posve prepoznatljive uloge u velikoj predstavi, panoptikumu koji se zove građansko društvo. Oni su predstavnici određenih uzoraka mišljenja, djelovanja i stanja svijesti. Neimenovanom Doktoru pripala je u toj drami funkcija dijagnostika savjesti društva.
Hajka na čovjeka postaje tako središnja tematska os romana Na rubu pameti. Problem pobune pojedinca protiv kompaktne većine (mase) doveden je do paroksizma: čitavo vrijeme Doktor djeluje sam protiv sviju, izložen neviđenoj hajci i organiziranu bojkotu čitave sredine, pa čak i vlastite obitelji. Međutim, upravo ta usamljenička, izolirana, a uskoro i autsajderska pozicija, postaje u neku ruku i protagonistov privilegij: to je pozicija slobode, dostojanstva, nesputanosti od bilo kakvih društvenih konvencija. Ona omogućuje Doktoru da zaigra novu životnu ulogu: skidača maski, kritičara i lucidnog suca koji podiže optužbu protiv društvene hipokrizije, samovolje pojedinaca, ozakonjenog nasilja, laži, kukavičluka i zločina bez kazne. U romanu se od prve stranice razvija linija strogog etičkog razgraničenja: na jednoj je strani pobunjeni Doktor, koji dosljedno zastupa načela pravde i istinoljubivosti, nalazeći u svojoj pobuni tek pokojeg deklasiranog istomišljenika (Valent Žganec Vudriga, Jadviga Jesenska, podvornik Krneta, doktor Katančić), dok je na suprotnoj strani gotovo čitavo građansko društvo sa svojim karakterističnim eksponentima, ljudima koji su zaštićeni institucijama, statusom, položajima, častima, normama i sudskim paragrafima (Hugo-Hugo, Atila pl. Rugvaj, Oto-Oto, ministar Harambašević). Za takav tip poslušnoga građanina, člana privilegirane poslovne „kreme“ i kroničnog ovisnika o novcu i privilegijama, Doktor rabi ironičnu oznaku „homo cylindriacus“.Toj kompromitiranoj, etički indiferentnoj skupini cilindraških marioneta pripadao je i Doktor, a onda je odlučio da više neće živjeti pognute glave.
Roman otvara esejistički traktat O ljudskoj gluposti, inspiriran Erazmom Rotterdamskim. U njemu je sadržana idejna potka djela: svemoć i „svemirsko poslanstvo“ gluposti koja je redovito zaogrnuta „dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima“. Potom slijedi sama analiza Doktorova „slučaja“ i njegovih posljedica izvedena suptilnom dramskom gradacijom radnje i ulančavanjem apsurdnih situacija, od trenutka pobune i konfrontacije s društvom preko socijalne izolacije i izopćenja (gubitak posla, raspad braka, prekid prijateljstava, fizički sukobi) do poraza i rezignacije. Te dramske stupnjeve prate i tri karakteristične „postaje“ koje prolazi protagonist u svojoj osobnoj Kalvariji: sudnica, tamnica i ludnica.
Sudnica je mjesto zgušnjavanja radnje i intenziviranja sukoba. U njoj dolazi do izražaja raskorak između pravde i sile, etike i dogme, istine i njezine pravničke interpretacije. Sudnica je prostor u kome se konfrontiraju dvije priče, dva stava, dvije moralne pozicije.
Poziciju moći – opredmećene u liku Domaćinskog – brani Hugo-Hugo, majstor verbalistike, frazerstva, dijalektike i pravnih smicalica. U blistavim retoričkim tiradama on svoga klijenta, inače običnog kriminalca i nasilnika, prikazuje kao narodnog dobrotvora, mecenu, pokrovitelja proletarijata, osnivača dobrotvornih zaklada i pučkih kuhinja. Superiornom igrom riječima, elokventnom argumentacijom i proceduralnim trikovima, Hugo-Hugo vješto obrće čitav slučaj naglavačke: zločinac zapravo nije zločinac nego narodni dobrotvor s besprijekornom biografijom, dok je upravo pobunjeni Doktor klevetnik, kriminalna i moralno problematična osoba. Montirano suđenje, koje vodi podmićeni Atila pl. Rugvaj, mjestimice poprima karakter obične farse, dok se publika u sudnici (a riječ je uglavnom o ljudima materijalno ovisnima o Domaćinskom) pretvara u pristrani i servilni kor koji otvoreno navija za svoga poslodavca.
Tamnica je mjesto Doktorova intenzivnog razmišljanja, introspekcije i ispitivanja savjesti, ali i susreta s dvojicom kažnjenika koji će mu, svaki na svoj način, pomoći da učvrsti svoja uvjerenja i artikulira svoju misaonu poziciju. Prvi je partijski propagandist, inženjer Sinek, koji izlaže svoj „pogled na svijet“, neku vrstu dogmatskog monizma (očita aluzija na tadašnje doktrinarne partijske ideologe) po kojem na svijetu postoji samo jedna istina i ona se mora nametnuti makar i silom. Drugi, za Doktora puno značajniji, jest susret sa seljakom Valentom Žgancem zvanim Vudriga. To je tipično krležijanska figura čovjeka iz naroda, po nazorima blizak Petrici Kerempuhu (→), koji svojom vitalnošću, lucidnošću i spontanošću oponira dekadentnom i pasivnom intelektualcu. U efektnom monologu, napisanom kajkavskim idiomom, Valent Žganec, neuk čovjek ali prepun životnog iskustva, ispovijeda svoju životnu filozofiju. Njegove su „lamentacije“ obilježene pučkom mudrošću, smislom za realno i praktično, ali i specifičnim humorom, životnom vedrinom i plebejskom vitalnošću kojom prevladava sve životne nedaće i osobne tragedije. Doktor nije mogao sakriti svoju fascinaciju priprostim seljakom čija je svaka riječ „malo remek-djelo“ i on u njemu otkriva snagu i subverzivni potencijal hrvatskoga puka.
Ludnica je treća simbolična postaja na junakovoj katarzičnoj potrazi za istinom i pravdom. Nakon učestalih provokacija i uvreda, nakon namjerno isprovociranih skandala, nakon bjesomučne hajke, Doktora proglašavaju „moralno bolesnom pojavom“ i otpravljaju u ludnicu na „prisilno motrenje“. I prostor ludnice obilježio je jedan važan susret, ovoga puta s doktorom Katančićem, po mnogim karakteristikama Doktorovim sumišljenikom i supatnikom. I upravo taj „brodolomac“ eksplicite izriče „formulu“ poželjnog ponašanja u bolesnom društvu koje tolerira kriminal i nasilništvo:
Ali nemojte zaboraviti ni to, dragi moj kolega, da ste izazvali protiv sebe sve visoke i dobro odnjegovane savjesti naše kreme, jer ste se usudili da uprete prstom u jednog ordinarnog bandita i da mu javno kažete, da je to što naime i jeste, to jest: bandit! Tko se pred ovim Domaćinskima ne vuče četveronoške kao pudl oblizujući im ruke za tri špricera, taj će biti zgažen, iskorijenjen, uništen, popljuvan, bačen u blato kao strvina. (254)
Svaka od postaja koje prolazi Krležin buntovni protagonist kao žrtva organizirane zavjere učvršćuje njegov moralni stav i njegovu želju da nadvlada snage gluposti. Dakako, ni Doktor nije lišen ljudskih slabosti. On je tipična krležijanska „nesretna svijest“: ponekad se čini da je kolebljiv, bezvoljan, pretjerano razdražljiv, ponekad gotovo mazohistički uživa u ulozi žrtve, povremeno osjećamo u njegovu razmišljanju naglašeno fatalističku crtu, ali ipak fascinira njegova moralna energija, dosljednost, nekonformistička pozicija i vjera u mjerila vlastite savjesti. No rezignacija je zsprsvo središnja točka kristalizacije njegove tragičnosti.
Kraj romana dvosmislen je i otvoren: narativni konflikt ostaje nerazriješen, nova ravnoteža nije uspostavljena. Našavši se nakon svih poniženja na kraju snaga, doslovno „na rubu pameti“, glavni lik želi se malo rasteretiti od briga i opustiti te otvara radio i mijenja kanale. No umjesto smirenja, zvučni signali iz etera samo pojačavaju osjećaj izgubljenosti i nervoze. Iz aparata dopire kakofonija zvukova: frule, gusle, praporci, konjski galop, lokomotive, topovi, zvona, sirene, grmljavina, mitraljezi, motivi iz Mozartove Čarobne frule… Taj akustički simultanizam (Žmegač, 1986b : 218-219), koji svojim emocionalnim registrima savršeno korespondira s Doktorovim promjenljivim raspoloženjima, dočarava kaotičnost zbivanja u svijetu, ali upućuje i na proturječnu prirodu čovjeka, bića koje istodobno i stvara i razara, slavi pobjede i oplakuje žrtve, pleše i ratuje. U svega nekoliko sekundi protagonist romana slušajući radio doživljava antinomije svoga vremena, pa i čitave ljudske povijesti, a kao spasonosna formula izlaska iz vrtloga javlja se nirvana i želja za nestankom: Spavati da nam je. Zaspati. Mirno i konačno. Nestati. (260)
* Josip Eugen Tomić, Melita. U: Izabrana djela. Matica hrvatska, Zagreb, 1999.
[1] Ante Kovačić, U registraturi. Sysprint, Zagreb, 1996.
[2] Miroslav Krleža, Na rubu pameti. Djela Miroslav Krleže, svezak četvrti. Naklada Ljevak-Matica hrvatska- Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2000.
Doc. art. Zlatko Kozina, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti
Z. K. (novo) pismo iz izolacije
U jednom nam se momentu učinilo da smo malo pretjerali s dinamikom objave ovih naših pisama iz izolacije, odnosno, zapisa iz nadzemlja. Naime, imamo običaj neke od ovih pisama/zapisa poslati i nekim prijateljima na “kritičko čitanje”, jer nemaju svi privilegij ova piosma/zapise čitati na stranicama Akademije za umjetnost i kulturu. I, moramo biti iskreni, i reći da nam je do tih “krirtičkih obkjekcija” itekako stalo. Tako neki od mojih “idealnih čitatelj(ic)a” ( i kada pišemo ova pisma/zapisa, ali id ne samo ova, uvijek nam je pred očima ona slavna slika Pierre-Auguste Renoira, “Čitateljica”, kojoj se obraćamo) ta naša pisma/zapise doživljavaju kao demonstraciju pesimističnog, mračnog pogleda na svijet, jer teme o kojima pišemo, koje zapisujemo za neka buduća vremena kako bi se znalo što smo u ovim, zapravo, mislili, isključivo su “crne, mučne, teške, bez nade”… Prema mišljenju jedne od čitateljica, naša pisma/zapisi ne nude nikakvu izgledniju perspektivu. Samo očaj, dezorijentianost, ideološku podijeljenost… Na sličnom tragu razmišlja i jedna od naših doktorandica koja, pak, ima dojam da će se ovo “izvanredno stanje” nastaviti i poslije njegovog formalnog okončanja. U svom rezignirajućem komentaru iskazala je posvemašnju zabrinutost glede ograničavanja slobode kretanja, jer je itekako svjesna da jedno ograničenje uvijek reciklira i neka druga, Pa tako poslije ograničavanja kretanja nužno slijedi prijelaz na “višu razinu” na kojoj je posvema “normalno” ograničiti pravo na mišljenje vlastitom glavom.
A, da to njeno razmišljanje nije puka tlapnja depresivne intelektualke možemo se uvjeriti ako samo zavirimo na sadržaje pojedinih fb zidova. Tako da se uopće ne moramo iznenadidi da dan-danas postoje oni koji se otvoreno dive svim aspektima vladanja JBT. (S. Freud je primjetio da je prvi jasni znak gluposti posvemašnje odsudstvo stida). I kada im onako diskreno, s puno takta, skrenete pozornost da demokratski standardi i način vladavine Maršala ne idu baš u istu rečenuicu, e onda budite spremni da se suočite sa pristojnom porcijom hrvatske tolerancije viđene očima stranačkih aktivista, ideologa… Naravno, već je i jednom Orwellu bilo jasno da u svijetu u kojem vladaju svinje, dresirani psi postaju najbolje sluge. Ovi naši “dresirani psi” uuopće se ne osvrću na ovu konstataciju iT nastavljaju po svome, drsko, glupo…
Ako kojim slučajem niste znali, saznat ćete da je dotični doduše imao u svakoj republici, pokrajini, regiji nekoliko vila, ali da su mu sve te vile, automobile, lovišta… podmetnuli zločesti republički funkcioneri, a da on o tome pojma nije imao… Doduše, volio je putovati brodom “Galeb, na kojem su mu gdje društvo pravili, između inih, i književnici, i umjetnici…, ali ta višemjesečna putovanja bila su u funkciji širenja politike nesvrstanosti, miroljibive koegzistencije… A, kada se usudite primjetiti da je njihov omiljeni vođa imao sklonost sponzorirati i neke, blago rečeno, čudne političke pokrete, pa je tako svjetski poznati terrorist Carlos u onoj bivšoj državi imao poseban status, onda ste se izložili riziku da saznate kako nas je JBT štitio od klerofašista, nacionalista… Ne daj Bože da im, kojim nesretnim slučajem, spomenete ulogu JNa u disoluciji bivše države, odnosno da se usudite zapitati kako je uopće bilo moguće da se to maženo i specijalno paženo čedo jugoslavenskog socijalizma, preko noći, uspjelo pretvoriti u “školovane zločince”, e onda ti nekritički branitelji “lika i djela” JBT, prizovu u sjećanje sve one opće poznate ideološke formule (o tome je sjajno pisali francuski teoretičari koji su se bavili odnosom ideologije ii govora, a na našim prostorima toj vrsti analize osobito je bio sklon slovenski teoretičar R. Močnik), kojima je moguće dokazati apsolutno sve: u našem kraju više nema ljudoždera, jučer smo pojeli posljednjeg! I to čine “nepodnošljivom lakoćom”, koju suisu uspjeli dosegnuti ni junaci junaci romana M. Kundere. Naravno, sve ove djelatnosti praćene su neprimjerenim, pogrešnim, zlonamjernim ideološkim etiketiranjem, koje vrlo često prelaze svaku granicu dobrog ukusa.
No, to je već naš problem, jer naivno mislimo da živimo u društvu kojem je pošlo za rukom prevladati zakone “balkanskih krčmi”. Isto tako, dirljava su njihova objašnjenja zašto je “crveni teror” u jednom period izgradnje socijalizma predstavljao nužnu epizodu u tom procesu, sukladno onoj slici “revolucije koja teče”, odnosno da je ona slavna izjava o tome kako u našem državi, sudstvu postoje tamo neki “suci koji se zakona drže ko pijanac plota”, zapravo, jedan neviđeni doprinos razvoju neovisnosti sudstva na ovim prostorima. Naravno, uz obveznu objekciju, da ni danas stanje u pravosuđu nije ništa bolje! E, sada ostaje nejasno, je li onda bilo “bolje” zato što su i danas odnosi u društvu ostali nepromjenjeni ili se, možda, ovim današnjim “negativnim pojavama” želi opravdati loša praksa u nedavnoj prošlosti?
Mudri bi ljudi trebali odustati od bilo kakve participacije u takvoj vrsti “kavanske hermeneutike”. Naime, ona je, u svakome pogledu, i besmislena i uvredljiva! No, i ovaj naš kratki izlet u taj svijet besmisla treba shvatiti kao jedan od mogućih načina obilježavanja ovih vremena. Konačno, i sam A. Camus misli da je “bilježenje vremena”, zapravo, i jedini mogući oblik aktivnosti u vrijeme kuge!
Ako je tome tako, onda i nije previše čudno što nam u ovo “vrijeme kuge” čitanje baš i ne ide najbolje. Nije samoća za svakoga. Ako je vjerovati W. Benjaminu Ch. Baudelaire je volio samoću, ali u mnoštvu! Zvuči oksimoronski, ali mi volimo oksimorone. Netko mi je preporučio esej “Brodolom”, slavnoga A. Maaloufa (autora nezaobilazne knjige “U ime identiteta”, koje je moguće čitati i na hrvatskom jeziku, u knjizi u kojoj nas ovaj libanonski kršćanski pisac upozorava na neke od opasnosti “identitetskih političkih pokreta”, točnije, ljudskom potrebom da se, u određenim situacijama, identitarno odredi, bilo kao proleter, bilo kao Jugoslaven, bilo kao musliman…; bez obzira što autora iznimno cijenimo, ali ovom knjigom nikako nije bilo moguće objasniti svu kompleksnost “jugoslavenske identitarne krize”). Radi se o eseju koji je objelodanjen prošle godine i u kojem se prepliću elegični tonovi za Levantom njegove mladosti s refleksijama o nasilnoj fragmentiranosti i političkoj nelagodi kao posljedicama globaliziranog kapitalizma. A početak eseja glasi: “Rođen sam zdrav u naručju civilizacije na samrti I tijekom cijelog života pratilo me je osjećanje preživljavanja… dok su se mnoge stvari oko mene raspadale; poput likova u filmu koji prelaze ulicu dokn se uokolo ruše svi zidovi i nekim čudom ostaju neokrznuti i otresaju prašinu s odjeće, dok je cio grad oko njih pretvoren u gomilu ruševina”.
Kao što smo rekli, pisano je prošle godine, ali slike u ovome seju posvema korespondiraju s našom stvarnošću, pustim ulicama i prepunim bolnicama. Negdje, u međuvremenu, izgubili smo neke (univerzalne) vrijednosti, neki viši smisao smisao same ideje (pre)življavanja… Želimo vjerovati da taj gubitak nije nepovratan. Ali, sve smo manje u tako što sigurni. Vidimo da se manji dio naših istočnih susjeda itekako bori protiv puzajuće diktature u svojoj zemlji. U Srbiji imamo pravi rat “bakljaša”, branitelja “lika i djela” predsjednika AV, i onih drugih, koji svako večer, u 20.05, pokušavaju lupanjem u lonce probuditi onu “tihu većinu”, koja je odlučila i ovu Revoluciju uredno prespavati. S velikim zanimanjem (i, dakako, očekivanjima), pratimo ovaj nepravedan rat između Davida i Golijata, gdje David ne mora nužno pobijediti, a u kojem se ne rješava samo vidljiva dilemma: sigurnost ili sloboda, već i čitav niz drugih, manje vidljivih stvari.
I zato ćemo vam, dragi i strpljivi čitatelji, ponuditi još malo citata iz “Brodoloma”: „prvi put u historiji imamo sredstva osloboditi ljudsku vrstu od svih bolesti koje je napadaju i mirno je povesti prema slobodi, napretku… planetarnoj solidarnosti i zajedničkom prosperitetu; a mi se (nažalost – op. Z.K.) velikom brzinom krećemo u suprotnom smjeru.“
Sve se, manje-više, pred našim očima raspada: nacionalne, etničke i vjerske razlike postaju tribalizirane u planetarnim razmjerama. Logika posvemašnje dezintegracije dominira današnjim svijetom! Iako nam američka ljevica nije nešto previše bliska, moramo se ipak složiti sa stavom Adama Shatza,kada za svijet kako ga je opisao A. Maalouf, dezorijentiran, opasno nejednak, podijeljen u grupama koje se temelje na identitetu, međusobno u ratu, ali bez izuzetka vjerne tržištu, u međuvremenu, u međuvremenu, obrušio se Covid-19. „Teško mi je zamisliti“, piše Maalouf, „kako bi se ponašali naši suvremenici kad bi naši gradovi sutra bili pogođeni masivnim napadima nekonvencionalnim oružjem – bakteriološkim, kemijskim ili nuklearnim“, kaže da sada više nema potrebe tako što zamišljati, jer nam se sve to događa!
Ne znam je li mi poslije ove “nepodnošljive količine mudrosti” lakše ili teže?! Naime, pokazalo se da je lakše podnijeti da se izvjesno vrijeme ne čita (piše, pjeva, slika, komponira…) apsolutno ništa, nego mjesec dana ne ulaziti u kupaonicu!
Razrada ove teorije vrijednosti slijedi u nekom od slijedećih nastavaka/zapisa/pisama ili čega već ne…
Introspekcija, izv. prof. art. dr. sc. Saša Došen, Odsjek za kreativne tehnologije
