Studentica Ariana Pilav, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Studentica Ivona Bučkalović, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Studentica Ariana Pilav, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Studentica Lea Pervan, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Z.K. pisma iz (polu)izolacije…
Ova posljednja pisma/zapisi ipak se znatno razliku od onih početnih. Htjeli mi to priznati ili ne stvari su se, u međuvremenu, promijenile… A, o samoj kvaliteti promjene moći ćemo nešto više reći početkom jeseni. Naime, tada će se vidjeti jesmo li uistinu pobijedili ovaj virus ili će se on vratiti… Već sada me je strah pomisliti kakav bi to povratak mogao biti. Evo, i veli M. Tyson se vraća. Opet će boksati. Pa, ako se i on može vratiti zašto se ne bi vratio i taj nesretni virus. Na ovim su prostorima jedino 2partizani i ustaše“ vječni. Nikako da jednom zauvijek završe svoje ratove. Eto, tako smo ovih dana mogli pročitati u jednim navodno ozbiljnim novinama da oni koji su 45. bježali da nisu bježali od komunizma, nego od osvete! Doduše, ni poslije višekratnog čitanja nisam uspio razumjeti zašto ovaj komentator pravi razliku između osvete i komunizma kada se i sami komunisti u svojim programskim načelima vrlo jasno određuju spram „osvete“. Naime, retorzije uopće nisu „strano tijelo“ u njihovim programima, pa mi se čini da su i oni „neuki seljaci“, koji su u velikoj većini činili one koji su bezglavo bježali, ako je vjerovati svjedočenjima jednoga Milovana Đilasa, bili ipak puno mudriji od našeg „enciklopedijskog“ komentatora. Znali su ti „neuki seljaci“ točno s kakvom sve to „ideološkom“ bagrom oni imaju posla. I da ne bude nikakve zabune – tu bagru ništa nije spriječilo da u cijelosti ostvari sva svoja programska načela. Nije ta bagra imala nikakve dileme glede provođenja „klasne revolucije“: svoje nemamo, tuđe hoćemo! I, o tim detaljima postoje i dokumenti, i filmovi, i svjedočenja…
Naime, nema teme (pandemija, demografija, ekonomija, retorzije, politika…) o kojoj ovaj renesansni duh ne komentira. Doduše, kao političar, i kao gospodarstvenik, slavno je propao. Navodno je državi ostao dužan gomilu para, koje mu je ta ista država benevolentno oprostila. Ali, ta ga „slatka“ činjenica uopće ne sprječava da svima nama drži moralne prodike, jer da se njega pita onda se ne bi dogodio ni „Agrokor“, ni „Uljanik“, ni „Ina“, ni „Đuro Đaković“… Doduše, „Magma“ se dogodila, ali tko se još sjeća te neugodne epizode jednog bivšeg ministra?! Riječ je inače o tvrtki u kojoj pojam „radničkih prava“ nije postojao. Radilo se „dan i noć“. Naravno, nitko taj teški i ilegalni rad nije adekvatno platio. Ex-ministar vjerojatno je bio u stalnom sukobu interesa. Danas o svemu tome, i sindikalnim pravima, i sukobu interesa, marno piše. Tek sada mogu shvatiti onaj slavni stih W. Shakespearea u kojem ovaj slavni pisac lamentirao o stidu i pita se zašto „stidu“ ne pada na pamet da postavi pitanje o vlastitom rumenilu?!
Ovaj neponovljivi lik predstavlja još jedan dokaz da se protiv kulture zaborava mora boriti. Stoga sa sjećanjima moramo biti oprezni, ona su naša etička obveza. Doduše, to ne znači da se i njima ne može manipulirati. Uvijek se pitam ako je kod Bleiburga sve bilo čisto, kako to danas, i pored svih poznatih činjenica, tvrde naši „antifašisti“, zašto je to onda bila tabu-tema? Zašto se o tome nije smjelo govoriti? Zašto je ta tema bila dio „kućne“, a ne „javne“ memorije? I, zašto je, i poslije toliko vremena, tako teško priznati svoje zločine, koji su, ako je vjerovati našem „mudrom“ komentatoru nešto malo manji (sic!) od onih koji su činili „pravi“ zločinci, jer su učinjeni iz osvete?! I kada bi pošli od pretpostavke da svi koji su tamo, iz osvete, ubijeni krivi, to ni na koji način ne umanjuje počinjeni zločin. Zar je tako teško bilo organizirati (političko) suđenje, pa tom „zločinu“ onda dati kakav-takav pravni okvir. Još su mi bedastiji oni koji kažu da su to činili i drugi? I, što ćemo sada? Zar bi sve ono što rade i drugi trebalo, na bilo koji način, biti i naše opravdanje? I, konačno, kakve su to argumentacije? Već smo u našim pismima/zapisima primjećivali kako je dobar dio naših političara, komentatora u blagoj koliziji sa semantikom teksta koji „hrabro“ izgovaraju. Ako me sjećanje dobro služi, onda je tu neobičnu sklonost, gotovo talent, „ljevičara“ analitičkom i logičnom mišljenju sjajno dekonstruirao N. Sesardić u svojoj knjizi „Pogled s desna“! A, ono što je najzanimljivije, kolega Sesardić uopće nije desničar! Doduše, više nismo sigurni drži li ta naša konstataccija vodu, jer ovi s „lijevog“ političkog spektra imaju običaj da se postave u poziciju arbitra i da vam oni „upisuju“ vaša svjetonazorska opredjeljenja. Upravo sam tako što od jednog redatelja koji u zrelim godinama, još uvijek nije uspio snimiti niti jedan pristojan film, ali to ga uopće ne sprječava da sudi o svemu i svačemu. On tako zna kako Srbi govore u Hrvatskoj, on iz prve ruke zna da su zagrebački Srbi, prilikom popisa stanovništva 1991. godine hrvatski (doduše, ostaje nejasno je li bio u pitanju čisti „kalk“ ili je priliko izjašnjavanja naziv toga jezika imao i onaj drugi dio, onaj obvezujući dodatak, kojim su se rješavali svi naši jezično-politički nesporazumi; isto tako, i dalje ostaje nepoznato kako su pak taj jezik imenovali kninski ili vukovarski Srbi; za ove potonje naš „talentirani redatelj“ ozbiljno misli da govore „autentičnim srpskim jezikom“, što je, doduše, netočno, ali ostavit ćemo ga u njegovom /ne/znanju), on nepogrešivo zna što jest, a što, pak, nije roman, a prilično mu dobro ide kada suvereno interpretira „fotografije“ u romanu… Moram priznati da nisam kojim sretnim slučajem čitao neke tekstove R. Barthesa da bih svojim studentima toplo preporučio ove njegove krajnje nebulozne interpretacije. I odnos dokument vs. roman nije mu baš dokraja jasan, iako sam siguran da bi nas sve pokušao uvjeriti da je ozbiljno čitao „Čas anatomije“ D. Kiša. Nema razloga da mu ne povjerujemo na riječ, ali čitanje još uvijek ne znači da se to što je pročitano i razumjelo u potpunosti. Vražja je ta naša sklonost prakticiranja posvemašnje „površnosti“!
Vidim da se situacija u Sarajevu poslije ove „nedjeljne mise“ dodatno komplicira. I neki uistinu ugledni hrvatsko-bosanski kulturnjaci morali su priznati da pored onog „pravog“ fašizma postoji i onaj „lijevii“ ništa manje opasni fašizam. Kada su neki od hrvatskih liberala (V. Gotovac, moja malenkost…) na tu evidentnu činjenicu ukazali još prije dvadeset i više godina, neki od ovih što su se sada probudili, tada su nam, onako, an passant držali „političke“ i ine lekcije. Sada i oni moraju priznati da ipak ne postoji konsenzus oko toga što je to uistinu „antifašizam“! I ne treba ih zbog toga osuđivati, rugati im se kako su (pre)kasano progledali… Samo idioti ne mijenjaju svoja stavove… Bit će da Walter u nedjelju ipak nije uspio obraniti Sarajevo. Ma koliko neki o tome pisali. A meni bi osobni jako pomoglo kada bi mi netko od tih komentatora DOKAZAO da je ta nedjeljna misa uistinu bila misa za ustaše. Ako pronađu i jednu riječ javno ću priznati svoju zabludu. Doduše, s hermeneutikom mi u posljednje vrijeme baš i ne ide, odavno više ne držim do te metodologije, jer poslije svih onih naših kavanskih hermeneutičara shvatio sam vlastitu suvišnost u ovome svijetu.
Doc. art. Zlatko Kozina, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti
