Poruka moje majke doktorice, student Roko Rosso, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Ilustracija – San, studentica Mateja Ištuk, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Maslačak, Dijete s majkom, studentica Gordana Begović, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Umjetnička nota virtualne izložbe Život pod koronom, studentica Mirela Belaj, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Zagreb aktualno je razdoblje pandemije koronavirusa odlučilo prikazati na kreativan način – virtualnom izložbom simboličnog naziva Život pod koronom. Riječ je o različitim likovnim uradcima (slikama, crtežima, fotografijama, karikaturama, ilustracijama i sl.) kroz koje su umjetnici uspjeli dočarati svoje trenutne emocije, a koje su vezane uz novonastalu situaciju. Svoje su kreativne radove izložili Dubravka Bodulić, Vedran Bukovina, Ana Bušalić, Slobodan Butir, Elsa Demark Mazalović, Rajko Đedović, Suzana Gajdek, Krešimira Gojanović, Borislav Hegedušić, Juraj Jonke, Ivo Kličinović, Zlatko Krstevski (MK), Stjepan Kulfa, Valentina Marđetko, Joško Marušić Brački, Davor Pavelić, Višnja Peter, Zdenko Puhin, Rešad Sultanović Sultan (BiH), Tomislav Šilipetar i Mladen Žunjić, a izložba je dostupna na poveznici.
Na primjeru navedene izložbe vidljiv je istinski značaj bavljenja umjetnošću koji se poglavito očituje u kriznom vremenu u kojemu smo se kolektivno našli. Umjetnost je, naime, kroz ovakve projekte u stanju emotivno povezati ljude diljem svijeta, neovisno o njihovoj vjeri, naciji, jeziku, spolu, rodu ili financijskom statusu. Budući da smo još uvijek primorani držati socijalnu distancu, virtualne izložbe poput ove namijenjene su ne samo razvoju i promoviranju umjetnosti, nego i poticanju prijateljstava, odnosno stvaranju novih odnosa i međusobnom zbližavanju s ljudima. Iako često ispričana iz perspektive pojedinca, umjetnost nas može navesti da se poistovjetimo s njom te, sukladno tomu, počnemo preispitivati o ispravnosti vlastitih postupaka. S druge strane, ona je tu da u njoj beskrajno uživamo i istražujemo njezine granice, ali i da ju stvaramo.
Bilo tko tko malo dublje zaviri u pozadinu stvaranja ove izložbe može shvatiti da postav, naime, priča priču o jednoj potpuno drugačijoj i za sve nas novoj realnosti s kojom se svakodnevno suočavamo. S obzirom na to, moguće ju je promatrati iz dvije perspektive – tako da se zatvorimo u sebe i promišljamo o trenutnom stanju na jedan surov i negativan način, ili da doživimo izloženu umjetnost kao svojevrsnu motivaciju da se i sami počnemo baviti njome. Kao što je utvrđeno, umjetnost je odraz stvarnosti u kojoj se nalazimo, ali i one koja je unutar nas. Ista je situacija i s aktualnom pandemijom koju na jednaki način možemo smatrati i ograničenjem i prikrivenim blagoslovom. Poruka je izložbe, sukladno tomu, jasna: emocije koje trenutno osjećamo sasvim su prihvatljive, a u cijeloj je priči najpozitivnija činjenica da ih možemo podijeliti s drugima, i to na jedan od najljepših mogućih načina – putem umjetnosti.
Čekanje, studentica Anamarija Maršić, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Dok ljudi vade iz kutija stare knjige i kazete da konačno uživaju u njima, čini mi se da ja radim upravo suprotno; spremam sebe i svoj život u kutiju. Upravo onu kutiju koju odnesemo na tavan da skuplja prašinu, onu koje se sjetimo tek godinama kasnije. Tih godina, prisjetit ćemo se divne glazbe, slika, fotografija i priča upravo iz ove sadašnje kutije. Vrijedne uspomene nastaju čak i u čekanju.
Proljetna haljina, student Sebastijan Borovčak, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Z.K. Pismo iz izolacije, tko više uopće broji koje po redu…
Ovo “izvanredno stanje”, u kojem ne svojom voljom sudjelujemo, zapravo, doživljavamo kao jedinstvenu priliku da u božjem miru preispitamo neke od naših samorazumljivih stavova, pa da vidimo na kojim se sve to premisama temelje ta naša velika “znanja”. Svjesni smo da se upuštamo u jednu neizvjesnu avanturu. Dekonstrukcije znanja uvijek su bolne, riječ je o krajnje destruktivnim procesima. Pa stoga uopće nije neobično što smo uvijek skloniji dekonstruirati tuđa, a ne naša znanja. Naravno, takvi su pristupi, blago rečeno, selektivni, manipulativni i, kao takvi, oni nužno ostaju unutar vlastitih ideoloških okvira. U tom kontekstu, bilo je otužno gledati onoga zastupnika, koji za sebe privatno misli da je iznimno pametran i mudar čovjek, kada na sam spomen mogućnosti elektroničkog glasovanja smrtno ozbiljno u kameru izgovori da bi, u tom slučaju, hrvatska dijaspora dobila na pretjeranoj političkoj važnosti. Naravno, ovome, uostalom kao i mnogim drugim likovima u našoj politici, ne pada na pamet da svoju tezu podvrgne kritičkoj analizi, u kojoj bi onda možda došao do spoznaje da su upravo sukladno njegovom načinu razmišljanja suspektni apsolutno svi akteri/segmenti u hrvatskom društvu, ne samo dijaspora, već i nacionalne manjine, i svi “slabi subjekti”, ranjive zajednice… No, unutar njegovog ideološkog košmara “dijaspora” je ta koja unosi nered, koja pravi probleme, dok za sve ostale segmente društva ima puno razumijevanja. Sroga i nije neobično što se uopće ne zamara mogućom situacijom u kojoj bi trebao “glupim desničarima” objasniti da nisu u pravu kada oni inzistiraju na privilegiranom status svojih segmenta društva?!
Isto tako, jeste li ikada čuli od kojeg našeg “yu-nostalgičara” da dovodi u pitanje temeljne postulate funkcioniranja bivše države, Tako smo neki dan saznali da je i film “Dnevnik Diane Budisavljević”, zapravo, jedan obični revizionistički pamflet, jer je svojom završnom scenom, “odnošenjem ormara iz stana Diane”, kao i scenom “ulaska partizana u Zagreb”, koja je by the way istovjetna onoj kada su Nijemci 1941. godine ušli u Zagreb, poništen, ni manje ni više, nego sav humanizam komunističke ideologije. Očito da taj humanizam nije dopušteno propitivati. On je jednostavno predmnijeva! Kada bismo bili maliciozni, kao što nismo, onda bismo redateljici filma poručili: što ste ovim filmom tražili, to ste od svojih i dobili! I to s kamatama. Naime, za njih postoji samo jedna, njihova istina. Sve ostalo je laž, puki privid, revizionizam…
Živimo u vremenima, koje su skloni revizionističkom pristupu našim prošlostima. Mogli bismo parafrazirati onu čuvenu misao iz “Komunističkog manifesta” i slobodno zaključiti da je upravo “bauk revizionizma” danas jedan od vladajućih znakova vremena u kojem živimo. I spram tog znaka, te činjenice moraju se referiraju svi, i ozbiljni i oni manje ozbiljni političari, i povjesničari, i ne baš pismeni novinari, i onaj običan svijet, gdje svatko od sudionika o toj činjenici ima svoje neponovljivo i obvezujuće mišljenje!
Tako se svi sudionici, manje-više, slažu da se u Jasenovcu tijekom Drugog svjetskog rata dogodili strašni i nezamislivi zločini, ali kada treba utvrditi broj stvarno ubijenih u tom logoru, onda više nema konsenzusa. Jedni misle da je tu, možda, ubijeno i preko milijun ljudi, a neki, pak, drugi misle da se taj broj kreće oko nekoliko tisuća ubijenih. (Niti oni prvi, a još manje oni drugi, nisu čitali Dostojevskog, “Braću Karamazove”, posebice ne one dijelove o Velikom Inkvizitoru I njegovom odnosu prema patnji i, žrtvi, jer da jesu, onda bi vjerojatno s kudikamo više pijeteta govorili i o mrtvima, i o žrtvama, ne bi im padalo “bacati” tamo neke ploče… Mi srećom pripadamo onima, koji iskreno misle da i suza nevinog djeteta predstavlja veliki svjetski bol i grijeh). Ovi potonji uvjereni su da je taj logor smrrti radio i jedno vrijeme poslije završetka rata. O takvoj mogućnosti moglo se nešto čuti i na suđenju A. Artukoviću, ministru u Vladi NDH, koje su komunističke vlasti organizirale krajem 80-ih godina prošloga stoljeća u Zagrebu. Tu izjavu okrivljenika nitko u javnosti nije dodatno problematiziirao. Ovi prvi, nešto “pravovjerniji”, takvu mogućnost a priori odbaciju kao opasnu revizionističku podvalu ovih “drugih”, koji uopće ne kriju svoju sklonost revizionističkom pristupu prošlosti, Doduše, ni ti prvi nisu sigurni koliko je uistinu nevinih ljudi pobijeno u tom logoru, pa onda neutralnoj javnosti ostaje nejasno koji bi to broj ubijenioh predstavljao “revizionistički pristup temi”, a koji su to brojevi koje “ozbiljna historiografija” prihvaća?!
Doduše, čak ni ti “ozbiljni povjesničari” nisu nešto previše često komentirali činjenicu da je nova vlast odmah poslije 1945. godina, na jednoj od mirovnih konferencija, rekla da je na prostoru Jugoslavije tijekom Drugog svjetskog rata stradalo 1.7 milijuna ljudi! Naravno, taj zastrašujući podatak niti jednim relevantnim dokumentom nije argumentirala. U školi, i onoj osnovnoj, i u gimnaziji, na pitanje o broju stradalih u ratu na prostoru Jugoslavije ispravan odgovor je glasio: 1.7 milijuna ljudi! Ako me sjećanje dobro služi pitanje o broju ubijenih u Jasenovcu nije se postavljalo. Doduše, u 80-im godinama moglo se čak i u javnome prostoru čuti da je broj od 1.7 milijuna stradalih u Jugoslaviji “malo pretjeran”, jer je u pitanju bilo opće poznato “lukavstvo uma” naših ondašnjih lidera (Tita, Kardelja, Rankovića…), koji su upravo taj “pretjerani” broj deklarirali kako bi Jugoslaviji bila isplaćena veća ratna šteta. Ergo, nije bio u pitanju nikakav tamo neki “revizionizam”, već iznimna mudrost naših ondašnjih političkih lidera, koji su kao pravi Balkanci bili spremni lagati i neprimjereno uvećati vlastite žrtve, jer se iza te laži/revizionizma krili “viši nacionalni interes”, koju se svodila na jednostavnu premise: treba Švabu dodatno kazniti i uzeti mu što je moguće više para!
Iz tih vremena ne možemo se baš sjetiti nekih tekstova u našim medijima u kojima bi se kritički propitivale ipak neke i tada poznate i provjerljive činjenice: popisi stanovništva, elementarna komparacija onog iz 1931. godine s onim iz 1948. godine, nadalje, koje su sve to žrtve ušle u tih 1.7 milijuna stradalih, kako su se “vodili” oni Talijani i Nijemci koji su, iz ovih ili onih razloga, morali napustiti prostore Jugoslavije…
Doduše, nekako u to vrijeme moglo se pročitati da su dvojica matematičara, demografa, Kočević i Žerajić, neovisno jedan od drugoga, došli do nekih drugih, kudikamo realnijih brojeva, koji su bitno odstupali od broja s kojim je disponirala “službena historiografija”, vladajuća politika. No, budući da je Jugoslavija trčala svoje “posljednje krugove”, ta istraživanja prošla su prilično nezapaženo. U školama, u javnom prostoru, i dalje se baratalo onim prvotnim brojem od 1.7. milijun ubijenih. Nekima je i to bilo malo pa smo tih godina mogli čitati i ozbiljne studije, i to one koje su pisali generali JNA, budući akademici, koji su tvrdili da je samo u Jasenovcu ubijeno najmanje 1 milijun Srba. Neki drugi su o Jasenovcu govorili kao o najvećem srpskom “podzemnom gradu”. I što se onda čudimo nedavnim izjavama A. Vučića i M. Dodika, koji u Bosni navodno prema mišljenju nekih naših obiljnih političkih komentatora zastupa i hrvatske interese?! Baš nas zanima kako će ti njegovi “hrvatski jarani” objasniti da je u narativ o Jasenovcu “uvukao” i biskupa J. J. Strossmayera? Strossmayer ili Starčević… Ma, koga boli briga. Svi su oni isti! A, tu su i izjave nekih od naših političara…Vjerojatno, krunski dokaz da su u pravu.
Tijekom mandata u Banja Luci, na putu prema Zagrebu, gotovo svaki tjedan, prolazio sam kraj Spomen-područja Jasenovac. Iz nekih iracionalnih razloga nikada nisam odlučio zastati i posjetiti to mjesto užasa. I pored činjenice da su tu i neki članovi moje obitelji ubijeni. Osjećali smo neki unutarnji otpor, koji ni iz današnje perspektive ne uspijevamo, na racionalni način, objasniti. Možda je ta reakcija posljedica sustavnog čitanja pisaca poput M. F. Dostojevskog. I. Jakovljevića, E. Wiesela, Primo Levija, J. Sempruna, L. Preutza…
Vjerojatno to naše tragično literarno iskustvo nismo željeli pretvarati i u ono životno…Inače nam je i sam svijet logora, i svega onoga što uz taj “omeđeni prostor” ide, posvema stran, neprihvatljiv, nerazumljiv, bolestan… Navodno je i Goli otok otvoren zbog “viših državnih interesa”, jer bez njega cijela držasva mogla je postati veliki “sovjetski logor”. U takvu sliku “države-logora” ne samo što ne vjerujemo, već je ona i uvredljiva, izvan svake je zdrave pameti. Tako što u onim vremenima, krajem 40-ih godina prošloga stoljeća, jednostavno nije bilo moguće ostvariti. Niti je Staljin o takvoj mogućnosti uopće razmišljao. Nije nam poznat niti jedan poznati dokument iz kojeg bi se vidjele neke njegove skrivene namjere. Domaćim i njemu vjernim snagama srušiti Tita i ono “revizionističko vodstvo” to je bio dio nekih njegovih planova, ali ništa više od toga. Kao i uvijek, stvari bi se morale, između ostaloga, i malčice staviti u neki kontekst. Bez kontekstualizacije u mraku su sve krave crne! Pa, tako i pojava onih sjajnih mladića u posljednjem ratu koji su se crvenoj zvijezdi i kokardi suprotstavili kompromitiranim znamenjem jednog propalog režima. Ali, između ideologije tog propalog režima i njihove plemenite borbe ne postoji nužno uzročno-posljedična veza. Tu vezu upisuju samo zlonamjerni interpretatori, kako oni s “ljevice”, tako i oni s “desnice”! (Moramo priznati da nam nisu dokraja jasni naši glasni “antifašisti”, pa ćemo im postaviti jedno lagano pitanje: tko je to njima branio da na svoje odore stave “crvenu zvijezdu” i da se pod tim znakom suprotstave neprijatelju/agresoru, koji je, jedno vrijeme, na svojim uniformama imao isti taj “sveti znak”?Odnosno, je li osporavanje broja od 1.7 milijuna stradalih na prostorima Jugoslavije revizionizam ili, možda, ipak nije?).
Odavno smo svjesni da živimo u vremenu posvemašnje površnosti, ali da ćemo dopustiti da se ta površnost proglašava vrhunarvnom mudrošću to ni u najgorem snu nismo mogli zamisliti. Ona je prisutna i u našem najvišeme predstavničkom tijelu, u Saboru. Upravo u tom “svetom mjestu” naše politike nedavno je jedan osebujni lik, kojeg su neki mediji proglasili, ni manje ni više, nego “novim Gotovcem”(sic!) održao je, srećom, kraće predavanje, na temu veza između nacionalizma i gluposti. I u toj svojoj vehamentnoj replici jednako površnim zastupnicima, kojma su, pak, najveći problem prevelika prava manjina u hrvatskom društvu, uspio je, u relativno kratkom vremeu, suprotno svojim prvotnim namjerama, pokazati kako je “hrvatska politička glupost” nedjeljiva i kako u stvarnosti funkcionira. Moramo priznati da poslije svih onih naših čitanja relevantne literature o nacionalizmu, od kojih je veliki broj tekstova, preveden i na nama razumljive jezike, tekstova Andersona, Smitha, Gellnera, Habsbwama,… Hastingsa, Billiga, Rortyja, Renana, Fanona …, nismo uspjeli dokučiti zašto bi se između nacionalizma i gluposti trebao staviti znak jednakosti. Doduše, čini nam se da se naš zaigrani zastupnik, dobro upućeni kažu filozof po vokaciji, zapravo, želio referirati na onu misao J. P. Sartrea: “desno je glupo”, pa je u svojoj teorijskoj površnosti i političkoj nespretnosti, nepotrebnoj žurbi “desno” nekritički preveo kao “nacionalizam”. (Vjerojatno bi se dotični prilično uzbudio kada bi netko “lijevo”/”antifašizam” preveo kao sublimaciju “ordinarne gluposti”). No, “desno”, uostalom, kao ni “lijevo”, ne mora nužno biti nešto negativno, odnosno nije svako “desno” a priori nešto loše, glupo…
Isto tako, bilo bi nadasve zanimljivo kada bismo napravili još jedan korak više, jer kod tog “lijevog” Sartrea moguće je naći i slijedeću misao: “pakao, to su uvijek drugi”! Čini nam se da između ove dvije njegove misli “desno je glupo” i “pakao, to su drugi” postoji izvjesna kontradikcija. Naime, ako kažemo da je sve “desno” glupo, to se onda iz perspektive stava da su “pakao, uvijek oni drugi” svodi na običnu, kavansku psovku svih onih koji ne misli kao i mi!
Bio sam prisutan u Saboru kada je sredinom 90-ih godina V. Gotovac parafrazirao J. P. Sartrea i rekao da su hrvatski desničari, u pravilu, glupi. Ali, tu glupost, kao uvjereni liberalni nacionalist, nije izvodio iz teorije o nacionalizmu već iz političkog ponašanja, postupaka određenih aktera na tadašnjoj hrvatskoj političkoj sceni, koji nemaju vezu s nikakvom teorijom, a ponajmanje onom o bilo kakvoj nacionalnoj supstanci.
Stoga ćemo ovaj naš zapis završiti jednom prekrasnom misli o važnosti vremena u ovim “izvanrednim okolnostima”: najednom slobodno, najednom prepušteno na raspolaganje svakome, vrijeme je postalo smetnja. Umjesto da bude bogomdana prilika kako bi se izmislili neki novi oblici kreativnosti i rituala, vrijeme je postalo povod svojevrsne sputanosti”. Misao je ne samo lijepa, već i poučna, ali kada je u pitanju ta kategorija mi smo i dalje skloniji odgovoru koji je dao sv. Augustin:. Naime, na pitanje što je vrijeme, ovaj nenadmašni mudrac je odgovorio: kada me ne pitaš što je vrijeme meni je sve jasno, ali kada moram odgovoriti, onda moram reći – ne znam što je to, zapravo, vrijeme!
Igranje s cvijećem, studentica Karla Mitrović, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
#Ostanidoma, student Matej Azenić, Odsjek za kulturu, medije i menadžment