Što raditi doma?, studentica Anamarija Maršić, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Ormari su zamijenili ulice + blokove zgrada, studentica Irena Boćkai, Odsjek za kazališnu umjetnost, MA Neverbalni teatar
Fotografiju provlačim kroz filtar = proza? ne sjećam se više – a prošlo je manje od jednoga sata – od kad sam uređivala fotografiju snimljenu odozdo – ponovno sam počela piti kavu s cimetom umjesto šećera ali slatko je rutina = rutina koju ipak crpim iz dnevne čaše vina – ali najprije trening a onda doza proteina = mango okus X teorija velikog praska
Z.K. Zapisi iz izolacije (br.4)
Šteta što nam je promakla knjiga Jean Delumeaua „Strah na Zapadu“, objavljeno davne 1978. godine, u kojoj se ovaj veliki historičar religije, između inih stvari, referirao i na društvene posljedice različitih epidemija, kuge, kolere… Nažalost, ta knjiga u našoj je akademskoj zajednici prošla prilično nezapaženo. Tada kada je bila objelodanjena nismo je nešto previše ozbiljno shvatili, jer da jesmo onda bi nam danas mnoge stvari bile puno jasnije i razumljivije. Od samoga ponašanja vlasti, koja uvijek pokazuje prvotni nemar u pogledu preuzimanju potrebnih mjera za suzbijanje epidemije. Doduše, i za takvo nešto ležernije ponašanje vlasti moguće je pronaći opravdanje, jer kao vlast ne samo što ne želi izazivati paniku među stanovništvo, već ona, isto tako, ne želi naglo prekinuti sve ekonomske odnose sa drugima… Nadalje, vlast polazi od opće poznate teze da nitko od njenih podanika nije sretan živjeti u izolaciji, pod posebnim režimom. Narod ne voli mijenjati svoje uobičajene životne navike, ali kada se živi u izolaciji, onda se od tih navika, htjeli mi to ili ne, mora odustati. Odjednom, preko noći, u našim životima, ništa više neće biti isto. Sve ono što je još jučer bilo jednostavno, sada postaje komplicirano, od toga kako nabaviti hranu, kako poslovati, kako se družiti… Vlada opća nesigurnost, koja ne proizlazi samo iz nazočnosti bolesti, već iz „uništenja svih onih elemenata koji su činili svakodnevno okruženje“. Nije jednostavno prihvatiti novi oblik egzistencije. Ukinuti su, kako kaže J. D., svi prepoznatljivi okviri. „Prestanak svih uobičajenih aktivnosti, tišina grada, usamljenosti u bolesti, anonimnost smrti, ukidanja kolektivnih obreda radosti i žalosti – sve te brutalne raskide sa svakodnevnim običajima prati i radikalna nemogućnost svakog poimanja budućnosti. Inicijativa je u potpunosti prepuštena kugi (covidu-19- op. Z.K.)“.
Isto tako, na početku, vlast posebnu pozornost posvećuje stupnju smrtnosti, i sve dok je taj postotak relativno nizak, vlast se nada da će se epidemija povući sama od sebe. Naravno da se iza ovih za javnost relativno prihvatljivih razloga kriju i neke drugi razlozi. Naime, „legitimni strah od kuge činio je da se što je moguće duže odlaže trenutak istinskog suočavanja s njom. Liječnici i vlast su, prije svega, nastojali zavarati sami sebe. Umirujući stanovništvo, razuvjerili su sami sebe“. Svaka sličnost sa svim ovim našim raznim stožerima, i onim nacionalnim, i onim regionalnim, namjerna je.
I u 16. stoljeću liječnici su, za vrijeme prave kuge, baš kao što to razni uvaženi eksperti, stručnjaci, čine i danas, isprva govorili: „nije to baš prava kuga“, „ovo je neka uobičajena bolest“ , to je samo „periodična groznica“… Treba se samo prisjetiti onoga nesretnog beogradskog liječnika, koji je ne tako davno, još krajem veljače, rekao da je covid-19 „najsmješniji virus“ u povijesti medicine, i da on ne razumije zašto se ljudi ne bi mogli slobodno kretati i putovati, te da je taj „smiješni virus“ za žene posvema bezopasan i da je upravo sada pravo vrijeme da se krene u shoping-turneju na sjever Italije, koja već u to vrijeme bilježi enormni broj zaraženih i umrlih. I sve je to slušao i predsjednik te države i slatko se smijao mišljenju ovoga neobičnog eksperta. Doduše, kasnije kada se pokazalo da je u pitanju vrlo opasni virus i kada je epidemija stigla i na ove prostore, onda nas je taj nesretnik pokušao uvjeriti da sve to što je još donedavno govorio nije mislio ozbiljno, odnosno da je sve to činio jer je, prije svega, želio umiriti uplašenu javnost. Postoje takvih „veselih izjava“ javnost će kudikamo lakše prihvatiti i policijski sat, i vojsku na ulicama, i opsadno stanje
Građani se uvijek, u prvim danima epidemije, ponašaju neodgovorno, jer nikako ne žele povjerovati u onaj najgori mogući scenarij. Jednu takvu epizodu o ponašanju neodgovornih građana opisao je i njemački pjesnik J. Heine, 1832. godine, kada se zatekao u Parizu na početku velike epidemije kolere: “Kako je bio dan polovice uskršnjeg posta i budući da je vrijeme bilo ugodno i nadasve sunčano, Parižani su u još većem broju izašli i veselo se komešali po bulevarima na kojima su se čak mogle vidjeti i karnevalske maske koje su parodirale bljedilo bolesnih ljudi, podsmjehujući se strahu od kolere pa i samoj bolesti. Iste večeri, narodne su zabave bile s posjećenije no ikada do tada“. I tada je narod, baš kao i danas, bio sklon vjerovati da su sve te vijesti o karakteru epidemije najobičnija izmišljotina vlasti, policije…, i da se iza tih vijesti kriju neke „opasne namjere“.
No, kada se pokaže da su te vijesti ipak utemeljene, onda se u najveći dio stanovništva uvuče nemir, koji se rješava bijegom iz gradova. Prvo počnu bježati oni najbogatiji, a njih polako počne slijedi i ostali dio stanovništva. Naravno, i onda se bježalo prema selu. I, u onim vremenima izdavale su se razno razne propusnice. I ondašnji službenici imali su pune ruke posla. I tada su gužve pred šalterima bile posvema normalne pojave. A i ondašnje selo nije baš s nekim velikim oduševljenjem dočekalo svoje nove stanovnike. Seljani su iskazivali veliki stupanj nepovjerenja prema ovim koji su pobjegli iz grada. Postoje dokumenti, zapisi, gravire iz kojih je i više nego vidljivo da su građane seljane dočekivali neprijateljski. I oni su bili svjesni da se radi o opasnoj bolesti i da su ti njihovi novi sumještani potencijalni prenositelji zaraze. Nitko ne voli one kužne oko sebe. Daleko im kuća!
A od pola milijuna stanovnika Londona, njih 200 000 , sredinom 17. stoljeća napustilo je London, tako što su otišli na selo. Mnoge su kuće ostale potpuno prazne. Preko noći gradovi su nenormalno utihnuli. „Sve kronike kuge posebno naglašavaju i prekid svih zanatskih i trgovačkih aktivnosti, zatvaranje radnji pa čak i crkava (bilo bi dobro da je te kronike čitao i onaj nesretni splitski župnik- op. Z.K.), prekid svakog vida razonode, prazne ulice, opustjele trgove i tišinu zvonika. Odsječeni od ostatka svijeta, stanovnici su se i unutar tih ukletih gradova udaljili jedni od drugih (danas se to zove držanje nužne „socijalne distance“, koja bi trebala iznositi najmanje 2 metra – op. Z.K.) iz straha da će se, međusobno zaraziti, izbjegavajući čak i prozore da otvore, a kamoli da izađu na ulicu. Trude se izdržati, zatvoreni u svoje domove, sa zalihama koje su uspjeli napraviti (u tim kronikama nije moguće pronaći koji su to prehrambeni i ini artikli bili najtraženiji – op. Z.K.). Ukoliko se ipak mora izaći i nabaviti ono najosnovnije, to se čini uz sve moguće sigurnosne mjere. Kupci i prodavatelji najosnovnijih namirnica pozdravljali su se samo iz daleka, preko široke tezge koja ih je razdvajala…
Prinudno zatvaranje jednih i dobrovoljna samoizolacija drugih samo pojačavaju prazninu i tišinu koje su zavladale gradom,“ gdje ta tišina, ta praznina našu budućnost čini još više prijetećom, neizvjesnijom, nesigurnijom… Stoga bi već sada trebalo početi razmišljati i o nekim drugim mogućim scenarijima naše budućnosti. Naime, život u bolnicama, život u izolaciji nije nikakva izgledna perspektiva.
Jer, nikako ne bih želio da netko od mojih nasljednika bude prisiljen čitati neki nastavak knjige Karl-Markus-Gaussa, „Europljani u izumiranju“!
Ograničenost u vremenu i prostoru, studentica Nikolina Vidaković, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Virtualno dignimno čaše, studentica Martina Dasović, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
