Netko i dalje neometano ide na posao…, studentica Kristina Janković, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Male radinosti, studentica Barbara Mrkonjić, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Obnavljanje prirode za vrijeme karantene, Miran Blažek, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti
Toplina vani, toplina u srcu, studentica Kristina Janković, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Krug, Selma Mehić, Odsjek za kazališnu umjetnost
Izdvajam fragment, koji sam nazvala Krug iz privatne snimke plesnog performasa Duh plesa nema boje koji je nastao na kolegiju “Ritual i ples” pod mentorstvom izv. prof. art. Maje Đurinović. Video je snimljen prilikom nastupa na otvorenju izložbe Foto Tonka: tajne ateliera društvene kroničarke 25. ožujka 2015. godine u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu. Sjetila sam ga se ovih dana, pet godina kasnije, i zapisala ovu misao vezanu uz njega:
“Free at last, free at last!”
Izrazi “vrtjeti se u krug” i “upasti u rutinu” često imaju negativnu konotaciju. Sada sam u situaciji kada promatram kako moja rutina postaje najvažnija stvar u danu. Stvaram svoj krug sigurnosti, rutine, suptilnog napretka. On ima svoje organske izbačaje i iz dana u dan malene razlike (iznutra se doimaju ogromne!) ali uživam u njegovoj pravilnoj putanji! Smiruje me i paradoksalno ovom ludom vremenu daje mi osjećaj slobode.
Fotografija – komentar / refleksije, studentica Nikolina Vidaković, Odsjek za kulturu, medije i menadžment
Imala sam plan, ARJ
Imala sam plan. I nije uključivao razgovore o kriznim stožerima, komorbiditetu, eksponencijalnom rastu broja oboljelih, socijalnoj distanci, maskama, dezinficijensima… i kvascu. Te stvari me ne zanimaju. Nije uključivao ni razmišljanja o virusu kao faktoru koji te može u nečemu zaustaviti, jer vjerovala sam da se zaustaviti jedino možeš ti sam.
Moj plan uključivao je i današnji dan, 17. travnja. Uključivao je koncerte, sastanke, nastavu, probe, pa opet probe i putovanja.
Uključivao je nemir, premorenost, nervozu, sukobe, insomniju, ali i radost, susrete. Jednostavnost u poznatom. Previše posla, premalo vremena. Toliko, da se stalno pitaš kako ćeš to sve stići, a kad prođe, namjerno brzo zabraviš da bi mogao planirati dalje. Izvještila sam se u relativiziranju posla, obaveza, uspjeha, problema, života, a sve kako bih stigla što sam naumila.
I onda netko sve zaustavi. Otkaže. Prvo su mi otkazali Hong Kong. I to u vrijeme dok u Europi nije bilo zaraženih. U trenutku kada sam primila mail da se festival otkazuje, jer da 120 000 tisuća pjevača predstavlja prevelik zdravstveni rizik premda je stopa zaraženih u Hong Kongu tada još uvijek bila niska, mislila sam da pretjeruju. Uvjerena sam da bih, da nisu oni otkazali, otišla bez obzira na preporuke i zabrinutost okoline. Ok, ako ne idem u Hong Kong, idem onda u Amman na kick-off sastanak novog projekta. Najbolje za Uskrs. Možda skoknemo i do Jeruzalema. I to se naravno otkazalo, nekako u isto vrijeme kada je zaustavljena i nastava. Dobro, taj dio, nakon prvog šoka sam izrelativizirala na način da će mi izostanak nastave i odlazaka od kuće stvoriti vrijeme za završetak teksta Samoanalize. Taman mi trebaju ta dva tjedna dok sve ponovno ne krene. Nakon toga, nitko više ništa nije otkazivao. Kao da se počelo podrazumijevati. Do kada, ne zna se. Do ljeta sigurno jer je i konferencija u Helsinkiju u kolovozu također otkazana. I za to sam, naravno, bila uvjerena da se neće otkazati.
Nakon svega, prihvatiš da ti procjene možda baš i ne idu najbolje i izgubiš iz vida ono što bi trebalo biti i radiš ono što možeš.
Pišem i ispravljam Samoanalizu, i svoja i tuđa poglavlja, pišem popratne tekstove i izvještaje, ispravljam zadaće i tako u nedogled. Čekam. Zaražena korona-čekanjem od ožujka, paralizirana reakreditacijom od listopada. Nakon svega, sigurna sam da ću trebati nove naočale. To mi se čini kao dobar plan.
Petak, 17. travnja 2020. prema rokovniku na koncertu, u stvarnosti #kodkuće,
ARJ